S odlaskom Hrvoja Šarinića izgubili smo jednog od rijetkih ljudi koji su stvarno znali što se događalo 90-ih
Hrvoja Šarinića, zapravo, nikad nije pretjerano zanimao HDZ
Hrvoje Šarinić stvorio je prilično briljantnu karijeru u inozemstvu, prije nego što se pridružio Franji Tuđmanu. Šarinić je za francuske tvrtke gradio nuklearne elektrane, ali je, među ostalim, sudjelovao u francuskim vojnim nuklearnim probama, zbog čega je zaslužio doživotnu lojalnost francuske države: mnogi su ga njegovi oponenti zato smatrali francuskim obavještajcem ili, barem, pariškim čovjekom u Tuđmanovu najužem krugu.
Ovdje je važno podsjetiti kako se Šarinić nije vratio u Hrvatsku iz političkih razloga, da bi sudjelovao u rušenju komunizma i Jugoslavije.
On, je, zapravo, još početkom osamdesetih bio otvorio ured u Zagrebu kako bi radio na stvaranju uvjeta za izgradnju još jedne nuklearne elektrane u bivšoj Jugoslaviji, dok se potkraj osamdesetih preselio u Hrvatsku, planirajući se, samostalno, baviti energetskim biznisom.
Međutim, kad je Tuđman osnovao Hrvatsku demokratsku zajednicu, Šarinić je odmah otišao do njega, pa mu je ponudio svoje usluge, “motiviran snažnim patriotizmom”. I tako je počela jedna od najneobičnijih i inajdramatičnijih političkih veza u Hrvatskoj, koja se raspala godinu i pol prije Tuđmanove smrti. Tuđman je, naime, odlučio Šarinića čuvati samo za sebe. Premda se ovih dana, u povodu Šarinićeve smrti, često govori i o Šarinićevoj ulozi u HDZ-u, ona je namjerno bila nevažna. Šarinić je bio Tuđmanov čovjek za vrlo posebne zadatke, kojeg osnivač HDZ-a namjerno nije puštao u stranačke borbe, kako ga ne bi politički potrošio.
Tuđman ga je čuvao za specifične političke poslove
Šarinić tako nije sudjelovao ni u velikom stranačkom sukobu između Manolićeve i Mesićeve i desnih frakcija HDZ-a, niti u borbi za vlast u stranci, kad se već znalo da Tuđman umire, premda je njegov politički pad 1998. godine povezan sa stranačkim borbama za Tuđmanovo naslijeđe (no, tu je Šarinić ispao kolateralna žrtva). Tuđman je Šarinića, kao svog zaista najbližeg suradnika, čuvao za zaista specifične političke poslove.
Primjerice, Šarinić je često, u Tuđmanovo ime, pregovarao sa Slobodanom Miloševićem. Šarinić je bio službeni povjerenik hrvatskih vlasti za odnose s UNPROFOR-om, međunarodnim vojnim snagama u Hrvatskoj. Šarinić je, izravno, kao šef obavještajne službe sredinom devedesetih, ili, pak kao prvi čovjek Ureda predsjednika, nadzirao dio obavještajne zajednice. Imao je, nadalje, važnu ulogu u uspostavljanju diplomatskih odnosa između Hrvatske i Izraela, što je za Tuđmana bilo pitanje strateške naravi.
Istodobno, radio je na nekim od strateških državnih gospodarskih projekata milijardskih razmjera: Šarinić je u Istru doveo francusku tvrtku Bouygues, koja je izgradila i koncesionirala istarski ipsilon, te je odigrao ključnu ulogu u odluci da Croatia Airlines kupi Airbusove umjesto Boeingovih aviona.
Intervju o kojem je pričala cijela zemlja
Hrvoje Šarinić javnom se politikom izravno bavio samo dvaput u devet godina bliske povezanosti s Tuđmanom. Prvi put poslije izbora 1992. godine, kad je prihvatio mjesto predsjednika Vlade: Hrvatska je ubrzo uletjela u galopirajuću inflaciju, pa je Nikica Valentić nakon osam mjeseci smijenio Šarinića, i uveo stabilnu valutu. I drugi put, na lokalnim izborima 1995. godine, kad je pokušao pobijediti SDP u rodnoj Rijeci, što mu, naravno, nije uspjelo.
Hrvoje Šarinić treći je put došao u fokus javnosti zahvaljujući sukobu s Ivićem Pašalićem, Tuđmanovim savjetnikom za unutarnju politiku.
Poslije smrti ministra obrane Gojka Šuška, u proljeće 1998. godine, Ivić Pašalić postao je nesporni vođa desne, “hercegovačke” frakcije Hrvatske demokratske zajednice. Hrvoje Šarinić još je bio predstojnik Ureda predsjednika Republike, a sam predsjednik sve se teže borio protiv raka.
Hrvoje Šarinić jednog je svibanjskog ili lipanjskog dana te 1998. godine nazvao urednike Jutarnjeg lista, i kazao da bi želio dati veliki intervju o odnosima u državnom i stranačkom vrhu. U tom je intervjuu Šarinić izravno optužio Pašalića da ga prisluškuje, i da stoji iza niza članaka koji su protiv Šarinića izlazili u ondašnjim trash tabloidima (što je uglavnom bilo točno).
Zašto ga je Pašalić želio eliminirati
Pašalić je nadzirao i želio eliminirati Šarinića, kako bi ojačao svoj položaj u Uredu predsjednika, i tako uhvatio čvršću startnu poziciju u borbi za mjesto Tuđmanova nasljednika. Cijela je Hrvatska brujala o skandaloznom sukobu u Uredu predsjednika Republike. Tuđman se, naposljetku, i javno odlučio za Pašalića, dok je Šarinić zauvijek napustio političku scenu (kasnije se, doduše, bio angažirao u jednoj maloj stranci, koja je kratko trajala).
Šarinić je bio toliko opsjednut Pašalićem, da je bio uvjeren kako su ljudi iz državne sigurnosti, koju je Pašalić tad već bio kontrolirao, skrivili prometnu nesreću u kojoj je, na motoru, u centru Zagreba, poginuo njegov sin Mario. Hrvoje Šarinić poslao je sinov motor u Francusku, na vještačenje: pokazalo se da se ipak nije radilo o sabotaži.
Prije skoro desetak godina Šarinić se neizlječivo razbolio. Njegovom smrću otišao je jedan od sasvim rijetkih ljudi, koji su zaista znali što se devedesetih godina događalo u Hrvatskoj, i koji su mogli funkcionirati kao relativno vjerodostojan izvor za pisanje stvarne povijesti nastajanja hrvatske države.