Nekad je nužno odabrati stranu

Sad, evo, i novine na naslovnicama pišu da su ‘teze o fašizaciji nametnute’; kako točno?

Logički su vjerojatno najpromašenije tvrdnje da su ekscesi poput naših najnormalniji svugdje u Europi

U ljeto 2015. skupina biskupa, akademika i kvazi-intelektualaca pridružila se nogometašu Josipu Šimuniću u slanju otvorenog pisma predsjednici, kojim su tražili društvenu afirmaciju urlika “Za dom spremni”. Dvije godine prije toga, Josip Šimunić zaradio je rigoroznu suspenziju FIFA-e radi uzvikivanja tog pozdrava na maksimirskom stadionu.

U rujnu 2015., dvije godine nakon FIFA-ine suspenzije – popraćene unisonom svjetskom osudom “pronacističkog incidenta” – i manje od mjesec dana nakon nove javne akcije u korist ustaškog uzvika, Hrvatski nogometni savez imenovao je Josipa Šimunića pomoćnikom hrvatskog nogometnog izbornika. Predstavnici HNS-a kazali su kako će reprezentacija imati velike koristi od njegove stručnosti i karizme.

Takvih slučajeva ima, ali ostaju na marginama

U nizu povratničkih intervjua po mainstream medijima nakon imenovanja, Šimunić je ustvrdio kako bi drugi put skandirao još jače, i da nema boljeg načina za završiti igračku karijeru, od FIFA-ine suspenzije radi uzvika “Za dom spremni”.

Ekscesa nalik na Šimunićev, kao i ekscesa gorih od njegovih, ima diljem suvremene Europe. U pravilu, međutim, takvi slučajevi ostaju upravo to, slučajevi, na marginama društva. Uz iskrene simpatije istomišljenika, ali bez rukovodećih titula u državnim organizacijama, bez nesmetanog pristupa središnjim medijima, bez ulizivanja i podrške dijela društvenih struktura.

Najniže rasne, eugenetske i vjerske predrasude

Čelnik Hrasta Ladislav Ilčić proklamirao je da kurikularnu reformu treba srušiti radi utjecaja incestuoznih i nekrofilskih zapadnih društava na njenu izradu. Ladislav Ilčić iznosio je rigidno rasne argumente protiv muslimana, uspoređujući biološku snagu i vrijednost europske i muslimanske djece (kasnije je stvar dodatno zakucao pokušajem pojašnjenja, kazavši kako se samo referirao na to da muslimani prave više djece). Uz to je apelirao da iz Hrvatske izbacimo sve azilante koji nisu kršćani, radi “lakšeg uklapanja u okolinu”.

Ladislav Iličić također je pokušao zaplašiti građane Hrvatske tezom o “milijun arapskih muslimana” koji će useliti među Hrvate i promijeniti nam mentalitet. llčić, dakle, zbilja ne spada u umjerene konzervativce s kojima se možete slagati ili ne, ali ih možete poštovati; tijekom svojih naleta euforije u ex-Domoljubnoj koaliciji, on je širio najniže rasne, eugenetske, vjerske i kulturne predrasude, od incesta u Skandinaviji do “drugačijeg mentaliteta” ljudi muslimanske vjeroispovijesti.

Gospodin Ilčić danas je savjetnik ministrice kulture Vlade Republike Hrvatske, koja je prilikom njegova imenovanja kazala kako je riječ o velikom stručnjaku. Prije toga bio je pomoćnik ministra vanjskih poslova za ljudska prava, za koja je također bio istaknuto stručan.

Naslov plasiran kao novinarsko ili sociološko otkriće

Ekscesa nalik na Iličićev, kao i ekscesa gorih od njegovih, ima diljem suvremene Europe. U pravilu, međutim, takvi slučajevi ostaju upravo to, slučajevi na marginama društva. Uz iskrene simpatije istomišljenika, ali bez rukovodećih pozicija u državnim ministarstvima, bez nesmetanog pristupa središnjim medijima, bez ulizivanja i podrške društvenih struktura.

Jedan dnevni list jučer je na naslovnici objavio dramatičan apel, plasiran uz egidu “Stanje u društvu”, kao novinarsko ili sociološko otkriće: “Teza o fašizaciji i radikalizaciji je nametnuta”. U stvarnosti, radi se o nemuštom tekstiću od karticu i pol, s nekoliko komentatorskih rečenica novinarke i izjavama dvaju stručnjaka koji, zapravo, uopće ne spominju ni teze ni nametanje.

Nespretna konstrukcija nosećeg naslova nameće pitanje o nametanju – ukoliko se društvu nameću neke teze, tko to, kako i zašto radi? Tekst sugerira dva odgovora – 83-godišnji bivši predsjednik Stjepan Mesić, čiji je mandat završio prije 8 godina ili, u klasičnom primjeru sovjetskog whataboutisma, Nijemci, koji napadaju radikalizaciju u Hrvatskoj, a sami glasaju za radikalne stranke poput AfD-a.

Velik društveni ugled i zbunjujuće visoke pozicije

Jedan od stručnjaka citiranih u tekstu, sociolog Dragan Bagić, zapravo je precizno dijagnosticirao problem, koji nema puno veze s naslovom: “Političari u mainstream strankama nemaju rješenja za konkretne društvene probleme pa su pribjegli radikalizaciji, ali to ne znači da je došlo do radikalizacije među građanima”.

Građani Hrvatske, jasno je svima, osim najvećim nihilistima, nisu postali bijesni ekstremisti kojima Josip Šimunić ili Ladislav Iličić predstavljaju poželjan obrazac društvenih vrijednosti. Međutim, jasno je isto tako da predstavnici ekstremnih, marginalnih stavova i skupina uživaju nerazmjerno velik društveni ugled, drže zbunjujuće visoke pozicije i imaju priličan utjecaj na hrvatski javni prostor, jezik i sadržaj.

Za dom spremni, predsjednica, obitelj Zec i ploče

Nekoliko mjeseci nakon Šimunićeve rehabilitacije, otprilike u vrijeme Ilčićevih ispada o muslimanima i nekrofilima, na utakmici Hrvatske i Izraela skupina navijača prigodno se odlučila na uzvikivanje “Za dom spremni”. Predsjednica Republike, prisutna na utakmici, izjavila je kako nije čula da se tako nešto skandira.

Mjesec i pol nakon izgreda na utakmici protiv Izraela, svećenik Luka Prcela održao je strastvenu propovijed, emitiranu na Prvom programu Hrvatske radiotelevizije, u kojoj je branio dostojanstvo NDH, Ante Pavelića i ustaškog pokreta (s obzirom na to da godinama govori isto, fra Prcela bio je iskreno zbunjen brojnim kritikama svog nastupa na HRT-u). U programu Hrvatske radiotelevizije uskoro će biti emitirana i poznata epizoda TV kalendara, u kojoj će uredništvo ustvrditi kako je tragedija obitelji Zec “medijski prenapuhana”.

Mjesec dana prije TV kalendara o obitelji Zec, ispred Jasenovca, jednog od najnečovječnijih koncentracijskih logora u Europi, postavlja se tabla s natpisom “Za dom spremni”. Tamo će ostati gotovo godinu dana, a prilikom njenog preseljenja predsjednica će izjaviti da kako je riječ o starom hrvatskom pozdravu koji je, eto, 1940-ih kompromitiran (svi povjesničari, pa i Zlatko Hasanbegović, reagirat će i kazati da je to naprosto netočno).

Što sad, kad su ga pustili u mainstream?

Hrvatski društveni i politički establišment računao je da, sufliranjem i ulizivanjem ekstremistima, može ojačati ili zadržati svoju poziciju. Od političkih stranaka, preko premijera i predsjednice, pa Crkve, HRT-a, HNS-a i HAZU, gledali smo niz pokušaja dodvoravanja ili barem ignoriranja radikalnih tendencija. Ono što predstavnici društvenih elita nisu razumjeli jest da s ekstremizmom nema previše pregovora – jednom kad su ga pustili u mainstream, na javnu televiziju, u državne ustanove, on može samo bujati i tražiti još.

Od sufliranja i eksploatacije za malo političkih poena došli smo do straha i nemogućnosti otresanja. To je naročito izraženo u slučaju premijera Plenkovića, o čemu je Telegram opsežno pisao; Plenković, svjetonazorski, nema puno veze s tvrdim nacionalizmom svoje baze, i prisiljen je na niz kompromisa i ustupaka – pa ne može, recimo, iznijeti pravi obračun s likovima poput Franje Lucića.

U prošlogodišnjem eseju Mirjana Kasapović objasnila je prodor radikalizma u mainstream kroz razliku između “normalne patologije” i “patološke normalnosti”. Pojednostavljeno, normalno je imati patološke pojave u društvu, razne ekstremne likove na ljevici i desnici – problem nastaje kada takva patologija počne nagrizati normalnost. Današnja Hrvatska talac je te borbe.


Urednički komentar redakcije Telegrama