Sad je već postalo degutantno gledati kako se HDZ-ovci odriču Karamarka; brzina kojom to čine izaziva mučninu
Tko je podigao glas kada je HDZ krenuo u rat koji nije mogao dobiti?
Konačni ishod prve prave parlamentarne krize u povijesti moderne Hrvatske bio je lako predvidljiv od trenutka kada je Božo Petrov zatražio odlazak Tomislava Karamarka iz Vlade. HDZ zaokupljen svojim izbornim Saborom tada je bespogovorno stao iza svog stranačkog predsjednika uz usamljeni glas sumnje u ispravnost takve politike zastupnika u Europskom parlamentu Andreja Plenkovića.
Cijela naknadna pamet pojedinih čelnika HDZ-a te pokušaj bijega od vlastite odgovornosti za samoubilačku politiku stranke u proteklih nekoliko tjedana samo je najbolji dokaz paničnog straha i potpune nemoći. Karamarkov osobni politički poraz može biti vrlo radioaktivan za sve one koji su se do jučer zaklinjali u njegov lik i djelo te gradili svoje političke karijere na ulizičkoj poslušnosti i bezgraničnoj vjernosti. Brzina kojom se napušta Karamarkov brod izaziva mučninu čak i kod onih kojima HDZ nikada nije bio politički izbor.
Rat koji je Karamarko na kraju morao izgubiti
Nitko ne očekuje od vrlih stranačkih čelnika da budu advocatus diaboli svog predsjednika, ali je stvarno degutantno gledati kako ga pretvaraju u jedinog krivca propale stranačke politike. Tko je od njih podigao protestni glas kada je Karamarko prije godinu dana lansirao svoj „antikomunistički manifest“ te najavio reduciranje liberalne demokracije i stečenih osobnih sloboda po uzoru na Mađarsku?
Tada su njegovi vjerni izvršitelji sanjali dvotrećinsku većinu u Hrvatskom saboru koja im je trebala osigurati pregršt lukrativnih sinekura, zamaskiranih u velike domoljubne fraze. Nametnuvši sintagmu „nenarodna vlast“ kao naziv za Vladu lijevo-liberalne koalicije Karamarko je započeo bespoštedni ideološki rat u kojem je na kraju morao biti gubitnik.
U HDZ-u nitko nije dovodio u pitanje potpuno skretanje stranke u zabran tvrde nacionalističke desnice te ukrcavanje marginalnih ekstravagantnih likova i fiktivnih stranaka na njihov predizborni vlak. Svi ti Tepeši, Čorići, Ilčići i Špike ne samo da su dobili nepotrebno poklonjene HDZ-ove zastupničke mandate, nego su preuzeli i ulogu glasnogovornika cijele Domoljubne koalicije.
Smušeni i nedorasli predsjednik Sabora
Javnost će ovaj kratkotrajni saziv Sabora zapamtiti po smušenom i dužnosti nedoraslom predsjedniku Reineru te po bizarnim i folklornim likovima krajnje desnice. Cijela prva liga HDZ-ovih saborskih veterana nije u proteklih pola godine zajedno dobila toliko televizijskih minuta kao ljubitelj janjetine i Marka Perkovića Thompsona, zastupnik HSP-AS-a, Pero Čorić.
Nitko iz vrha HDZ-a nije javno doveo u pitanje rezultat parlamentarnih izbora te Karamarkovu bezbroj puta ponovljenu ispraznu i lažnu frazu o „izbornoj pobjedi“. Još u vrijeme postizbornih pregovora i formiranja Vlade tumačenje stavova i politike Domoljubne koalicije prepušteno je iritantnim epizodistima bez ikakvog političkog kredibiliteta.
U HDZ-u nije bilo nikakvih propitivanja
Kada je nakon takve „izborne pobjede“ Karamarko na premijersku stolicu morao dovesti tada potpuno nepoznatog i politički neiskusnog Tima Oreškovića, HDZ-ovo vodstvo se i dalje pravilo da je sve to izraz mudre te strateški i taktički dobro odrađene politike.
Blamaža s izborom Crnoje za ministra branitelja nije izazvala nikakva propitivanja unutar HDZ-a, a sukob s Mostom i premijerom oko smjene Lozančića ujedinio je HDZ u podršci svom predsjedniku. Napadi na ministra unutarnjih poslova Vlahu Orepića postali su od samog početka dio dnevnog rituala vodstva HDZ-a i njegovih prirepaka, a još jedan zakašnjeli udar uzrokovan huliganskim ispadima u Francuskoj na redu je u ovom tjednu kada je Vlada već u tehničkom mandatu.
Na prijevremenim parlamentarnim izborima HDZ može doživjeti već viđeno 2000. i 2011., što je za svakog HDZ-ovog člana i vjernog birača noćna mora usporediva s masakrom motornom pilom. Uz HDZ će zasigurno ostati samo njegovo osnovno biračko tijelo, kao uostalom i nakon smrti Franje Tuđmana odnosno serije skandala Ive Sanadera. Most je uspio u svojem naumu te je krivnju za neuspjeh i raspad zajedničke Vlade prebacio isključivo na HDZ.
Nema puno nade za uspješnu i učinkovitu kampanju
Budući da je u međuvremenu sebe transformirao iz Mosta nezavisnih lista u nedvojbenu stranku desnog centra, HDZ će biti suočen s ozbiljnom političkom konkurencijom koju neće moći tek tako diskvalificirati u očima svojih birača priglupim parolama o „crvenoj opasnosti“. Međusobna politička tučnjava bit će izuzetno zanimljiva i zbog zajedničkog obnašanja izvršnih funkcija u tehničkoj Vladi te moguće nove pozicije premijera Oreškovića kao kandidata na nekoj od Mostovih izbornih lista.
Hrvatska je zadnji put imala ljetnu predizbornu kampanju 1992. kada su parlamentarni i predsjednički izbori održani u danas gotovo nezamislivom terminu, u nedjelju 2. kolovoza. Zamor biračkog tijela dugačkom političkom krizom, potpuno promašenom i dobrim dijelom diletantskom vladajućom kombinacijom te zaključnim debaklom pred sam početak sezone godišnjih odmora, sigurno ne otvara previše nade za uspješnu i učinkovitu predizbornu kampanju.
Nitko nikada nije ujedinio ljevicu kao Hasanbegović
Oporbeni, izgledno prošireni sastav, može i uz skromne financijske i marketinške troškove očekivati povratak dobrog dijela izgubljenih birača na izborima 2015, pogotovo onih koji su bili zaprepašteni i zastrašeni silinom nametanja retrogradnih ideja, revidiranjem povijesnih činjenica i atakom na sekularnu državu. Nikada nitko u proteklih petnaest godina nije uspio ujediniti lijevo-liberalnu scenu kao naizgled nekoordinirano zajedničko djelovanje ministra kulture Zlatka Hasanbegovića i samoproglašenog glavnog zaštitnika kršćanskih i obiteljskih vrijednosti Ladislava Ilčića. Odavno stečene osobne slobode najednom su opet dovedene u pitanje, a sve uz odobravanje ili šutnju premijera Oreškovića te Mostovih ministara i saborskih zastupnika.
Poljski i mađarski primjeri vrlo čudnog shvaćanja dosada postignutih vrijednosti liberalne demokracije ne mogu biti zaobiđeni kao jedna od tema na sljedećim hrvatskim izborima. Nakon gotovo polugodišnjeg boravka u Banskim dvorima Most više nema pravo uvjeravati javnost kako ih „ideološke teme ne zanimaju“ jer jedino što je vlast radila bila je prodaja čiste i nepatvorene ideologije. Ako u tome i nisu izravno sudjelovali Mostovi članovi Vlade to ne umanjuje njihovu odgovornost za sve nesretne i nespretne poteze u obrazovanju, kulturi, zdravstvu ili na HTV-u.
Bitka za Karamarkovog nasljednika tek nakon izbora
Novo ili samo dijelom promijenjeno HDZ-ovo vodstvo ionako je vjerojatno osuđeno na privremeni status i ograničeni vijek trajanja. Teško da u ovako kratkom vremenu može bilo kakvom smislenom politikom i jasno izrečenim porukama promijeniti sadašnju gubitničku poziciju stranke. Prava bitka za nasljednika ili nasljednicu Tomislava Karamarka uslijedit će tek nakon vjerojatno izgubljenih parlamentarnih izbora.
Tko će htjeti preuzeti rizik i voditi HDZ u nekoliko narednih mjeseci s mogućim i vrlo realnim potopom na izborima? Tko ima tu snagu da u mjesec dana pokuša promijeniti image stranke koja na svom izbornom saboru najvećim brojem glasova podupire revizionistički raspoloženog ministra? Stranke koja je prije samo dva mjeseca gotovo aklamacijom cjelokupnog članstva izabrala predsjednika kojeg bi već danas rado zamijenila i vrlo brzo zaboravila.