Samo 11 posto mama ostane bez skrbništva, kao Severina. Stručnjaci objašnjavaju kako izgledaju parnice

O odluci suda u procesu za skrbništvo nad sinom pjevačice Severine Kojić i poduzetnika Milana Popovića i dalje se polemizira, prvenstveno zbog činjenice da hrvatski sudovi inače u ogromnoj većini presuđuju u korist majki.

Statistika kaže da u 80 posto slučajeva sudovi dijete dodjeljuju na skrb majkama, a u 11 posto očevima. U preostalom postotku roditeljska skrb nad djecom, nakon razvoda, je zajednička. Dakle, manje od 10 posto roditelja u Hrvatskoj ima pravu zajedničku skrb nad djecom. U slučaju Severine Kojić i Milana Popovića prije dvije godine bila je donijeta odluka o ravnopravnom skrbništvu. Sada je odlučeno da dijete živi kod oca, a majka ima pravo susreta s njim.

Kada dijete sud odvaja od majke?

Kako proizlazi iz sudske prakse koju je Telegram analizirao, majke bez skrbi ostaju ako su zdravstveno nesposobne brinuti o djeci ili nisu radno sposobne pa ne mogu uzdržavati dijete. Ima i slučajeva kada majke zbog poslovnih obveza moraju napustiti dijete, pa sud donosi odluku da ono živi s ocem, kao i onih kada majke zanemaruju dobrobit djeteta pa očevi dobivaju skrbništvo.

U konkretnoj presudi ima neuobičajenih elemenata, prvenstveno mali broj sati koje će Severina moći provesti sa sinom zbog odluke da u vikend ne ulazi i noć s petka na subotu, kao u većini primjera. Ovaj slučaj u kojem još uvijek ima puno nepoznanica, a osnovno je da je presuda nepravomoćna, bio nam je povod da sjednemo s uglednim stručnjacima za obiteljsko pravo i razgovaramo o ovakvim procesima.

Brojna pitanja za pravne stručnjake

Je li u Hrvatskoj uopće moguće donositi više odluka o zajedničkom, ravnopravnom skrbništvu; postoji li ono uopće u stvarnom životu? Intrigira i pitanje mogu li sudovi vjerovati mišljenjima stručnjaka iz Centara za socijalnu skrb i privremenih skrbnika, jer su ona uglavnom ključna za donošenje presuda. Upravo na ta mišljenja upozorio je Severinin odvjetnik Mate Matić.

”Ova je odluka donesena na temelju stavova i mišljenja osoba koje nisu bile upoznate s cijelim slučajem. Dječak je imao privremenog skrbnika koji se trebao brinuti o njemu, no ta je osoba na sudu priznala da dijete nije vidjela dvije godine, ali da predlaže da se dijete dodijeli ocu”, upozorio je nakon presude Matić.

U današnjem istupu u Slobodnoj Dalmaciji kazao je pak kako je ta posebna skrbnica ušla u direktan sukob sa Severinom, za koji je sud znao. “Kad imate takav odnos i sukob, vi kao sudac morate takvu osobu maknuti iz spisa. Severina je skrbnicu ozbiljno uvrijedila, pa smatram da je sud tada morao nju izuzeti i staviti nekog drugog, jer objektivno se nije moglo očekivati da će donijeti neku pametnu odluku osim ove koju je izrekla”, kazao je odvjetnik Matić.

Je li zajedničko skrbništvo utopija?

Ne valja li onda nešto ozbiljno s hrvatskim zakonima koji reguliraju skrbništvo nad djecom nakon razvoda roditelja? Ili jedan od roditelja naprosto mora uvijek biti nezadovoljan odlukom suda?

Voditeljica grupe za statusne i obiteljske sporove Općinskog građanskog suda u Zagrebu Tijana Kokić podsjeća da prema Obiteljskom zakonu dijete ima pravo živjeti sa svojim roditeljima, a ako roditelji žive razdvojeno, dijete ima pravo na roditeljsku skrb oba roditelja.

“Tim istim zakonom propisano je što sve ulazi u sadržaj roditeljske skrbi koja predstavlja pravo i dužnost roditelja da zaštite osobna prava djeteta. Propisuju se i pravo i dužnost roditelja da ravnopravno, zajednički i sporazumno ostvaruju roditeljsku skrb, te uređuje situacija kada roditelji trajno ne žive zajedno. Tada su dužni ostvarivanje roditeljske skrbi sporazumno urediti Planom o zajedničkoj roditeljskoj skrbi. Zajednička roditeljska skrb može biti uređena i odlukom suda, ali se ona mora temeljiti na sporazumu roditelja o svim bitnim pitanjima iz Plana o zajedničkoj roditeljskoj skrbi”, navodi sutkinja Kokić.

Dalje objašnjava kako u situaciji kada roditelji ne mogu postići dogovor Obiteljski zakon propisuje da će jedan od roditelja samostalno ostvarivati roditeljsku skrb na temelju sudske odluke.

Što kad jedan roditelj odbija suradnju?

“Vrlo je bitan dio zakonske odredbe koja propisuje obvezu suda da pri donošenju odluke o samostalnoj roditeljskoj skrbi posebno vodi računa koji je od roditelja spreman na suradnju i sporazum o zajedničkoj roditeljskoj skrbi. Dakle, ako roditelji ne postignu inicijalni sporazum ili sporazum prilikom izmjene odluke o roditeljskoj skrbi, sud ne može donijeti odluku o zajedničkoj roditeljskoj skrbi već će u tom slučaju jedan od roditelja izvršavati potpuno ili djelomično samostalno roditeljsku skrb”, kaže nam sutkinja.

“Moram napomenuti kako sud ne vodi statistiku o broju odluka koje se tiču zajedničke, odnosno samostalne roditeljske skrbi, no na temelju dugogodišnjeg iskustva mogu napomenuti da od stupanja na snagu Obiteljskog zakona iz 2015. otprilike 60-70 posto odluka o roditeljskoj skrbi donijeto je na temelju dogovora roditelja, bilo odobravanjem Plana o zajedničkoj roditeljskoj skrbi bilo na temelju postignutog sporazuma roditelja o bitnim elementima plana. U takvim se odlukama ne može više govoriti o dodjeljivanju skrbništva majkama, obzirom da je davno napuštena terminologija ‘povjeravanje na čuvanje i odgoj'”, nastavlja.

Jesu li statistike zapravo netočne?

Kokić ističe da način na koji roditelji moraju svakodnevno izvršavati zajedničku roditeljsku skrb sadržajno nikako više ne podržava dodjeljivanje skrbništva bilo kojem roditelju osim u slučaju samostalnog izvršavanja roditeljske skrbi, no niti ono se ne može sadržajno poistovjetiti s dodjeljivanjem skrbništva na način kako se taj termin koristi u svakodnevnom govoru.

“Dojam, jer statistika nikako ne može evidentirati podatak da je 80 posto djece ‘dodijeljeno’ majkama, stvara činjenica da u svojim sporazumima, roditelji u većini slučajeva odlučuju kako će dijete imati adresu prijavljenog prebivališta na adresi majke, što ne implicira da dijete stvarno veći dio vremena živi s majkom niti da ona ima samostalnu roditeljsku skrb. Dapače, moguće je da dijete s oba roditelja kroz odluku o održavanju osobnih odnosa provodi podjednako vremena”, objašnjava.

Zar je upitna objektivnost stručnjaka?

“Naime, obrazac Statističkog zavoda koji se ispunjava prilikom donošenja odluke o razvodu braka, već više godina uopće ne odgovara načinu na koji se odlučuje o roditeljskoj skrbi, a dodatno, takav se obrazac ne ispunjava prilikom donošenja svih drugih odluka koje se tiču roditeljske skrbi, a to je gotovo jednaki broj kao i one donesene u postupcima razvoda braka”, komentira statistiku sutkinja Kokić.

A kako se gleda na objektivnost mišljenje vještaka i djelatnika Centara za socijalnu skrb što sudu zamjera Severinina obrana, pitamo. Sutkinja načelno odgovara da sudovi polaze od pretpostavke da su svi ti ljudi u svom radu neovisni i stručni. Samim time sudovi vjeruju da ovi stručnjaci mogu objektivno sagledati situaciju za razliku od stranaka koje su emocionalno involvirane i žele ostvariti rezultat u vlastitu korist.

Ima li dokaza o pristranosti?

“Iako sudovi nisu u svom odlučivanju vezani nalazima i mišljenjima vještaka, stručnih timova iz Centara za socijalnu skrb, te posebnih skrbnika, njihovi nalazi i mišljenja često ili gotovo uvijek predstavljaju jedine podatke sagledane iz područja stručnih znanja kojima sudac kao pravnik ne raspolaže. Tu mislim na psihologiju, dječju psihologiju, socijalni rad itd. Zato se suci vrlo često oslanjaju na njihova mišljenja prilikom donošenja odluka, jer nemaju ništa drugo, a što bi istovremeno bilo i stručno i objektivno”, priča.

“Ako neka od stranaka smatra da se ovim stručnjacima manipulira, da je izvršen pritisak na njihov rad ili bilo kakvo drugo uplitanje i utjecanje na njih, dužna je i dokazati svoje sumnje. Znate, gotovo uvijek roditelj koji nije zadovoljan prijedlogom i mišljenjem bilo vještaka, bilo stručnog tima Centra za socijalnu skrb, posebnog skrbnika ili voditelja mjere nadzora upućuje pritužbe na njihov rad, te ih okrivljuje za manipulaciju, korupciju, nestručnost i tako dalje, ali nema nikakvih konkretnih dokaz o tome”, pojašnjava sutkinja.

Kokić priznaje da je potpunu objektivnost teško postići u bilo kojem zanimanju koje se odnosi na procjenu ljudskih postupanja, radnji, procjene budućih radnji i postupanja, odnosa koji se događaju često unutar četiri zida i slično.

Jesu li Obiteljski sudovi rješenje?

Na pitanje bi li onda Obiteljski sudovi, na kojima bi radili posebno educirani obiteljski suci, bili učinkovito rješenje, Kokić smatra da stručnost i specijalizacija u svakom poslu pa tako i u sudačkom doprinose većoj kvaliteti i brzini u radu.

“Posebnost obiteljskog prava zahtjeva poznavanje barem osnovnih znanja iz drugih, nepravnih struka poput psihologije, socijalnog rada i slično. Trenutno, u našem pravosudnom sustavu nema prave specijalizacije jer u nekim sudovima suci rade na predmetima iz cijelog spektra građanskog prava. Samo negdje, u većim sudovima, rade suci na predmetima jedne grane prava kao što je obiteljsko”, govori nam.

No, ističe sutkinja, ne postoji neka obvezna edukacija iz ovih drugih znanstvenih grana.

“Moguće je doduše upisati specijalistički studij na jednom od pravnih fakulteta, ali suci se rijetko na to odlučuju iz više razloga. Prvi je vjerojatno činjenica da se godišnjim rasporedom u svakom sudu suci raspodjeljuju u različite odjele suda što znači da ove godine možete suditi u obiteljskim predmetima, a sljedeće godine naknade štete ili biti u zemljišnoknjižnom odjelu. Drugi je čimbenik financijski. No na trajanje postupaka utječu mnogi čimbenici kao što je broj predmeta kojima je jedan sudac opterećen u svom radu, postupanje samih stranaka i njihovih punomoćnika, uvjeti rada i tako dalje”, opisuje sutkinja Kokić realne probleme u radu sudaca koji se bave obiteljskim predmetima.

Djeca ipak ovdje najviše trpe

Može li se ikako u takvoj situaciji izbjeći traumatizacija djece do koje neminovno dolazi zbog dužine sudskih postupaka, te različitih sudskih odluka?

“Traumatizacija djece je posebna tema kojom se također, već više godina bave stručnjaci raznih struka. Svi su suglasni da višekratno pozivanje djece u različite institucije na razgovor svakako ne predstavlja njihov najbolji interes, no često upravo roditelji inzistiraju na ponovnom provođenju razgovora s djecom, a upravo bi roditelji trebali štiti djecu od traumatizacije”, odgovara.

Kokić pojašnjava da je traumatizacija u sudskom postupku samo posljedica izloženosti djece neadekvatnim, te često i traumatizirajućim postupcima njihovih roditelja i prije samog sudskog postupka.

Ali djeca žele da ih se čuje

“Nerijetko se to događa i tijekom trajanja samog postupka, a na žalost, počesto i nakon pravomoćnog okončanja sudskog postupka. Djeci koja prolaze kroz svađe svojih roditelja najmanju traumu predstavlja dolazak u Centar za socijalni rad ili sud radi razgovora sa sucem ili psihologom. Prema istraživanju EU Agencije za ljudska prava gotovo 90 posto djece koja su bila uključena u sudske postupke izrazilo je zadovoljstvo što im je omogućeno da se čuje i njihovo mišljenje, odnosno da su na sudu ili u nekoj drugoj adekvatnoj instituciji mogli reći što oni misle o nastaloj situaciji u njihovoj obitelji”, zaključuje sutkinja Kokić.

Odvjetnik Hrvoje Jukić, jedan od vodećih pravnih stručnjaka za Obiteljsko pravo u Hrvatskoj, član odvjetničkog tima Milana Popovića, također naglašava kako sudovi prema vrijedećem Obiteljskom zakonu ne mogu donositi odluke o zajedničkoj roditeljskoj skrbi, ako se roditelji o tome nisu ranije dogovorili.

Stari Obiteljski zakon bio je bolji

“Ako dogovor postoji rijetke su situacije da sudovi odlučuju o samostalnoj roditeljskoj skrbi, jer su tada svjesni da se jednog roditelja ograničava u odnosu prema djetetu. Stari Obiteljski zakon podrazumijevao je zajedničku roditeljsku skrb, no prema sadašnjem zakonu je nema ako nema dogovora roditelja. Na žalost, u takvim se slučajevima samostalna roditeljska skrb dodjeljuje roditelju kod kojeg dijete živi, dok drugi više ne odlučuje ni o čemu”, smatra.

Odvjetnik Jukić ističe da je prošli zakon u tom segmentu bio bolji, jer je omogućavao da se i u situaciji kada roditelji imaju tešku komunikaciju i ne surađuju uspostavi zajednička roditeljska skrb, a samo iznimno skrb od strane samo jednog roditelja.

Odvjetnik Jukić već desetak godina gura ideju o obiteljskim sudovima, uvjeren da bi se time uskladila sudska praska, što je sada samo djelomično slučaj. Zalaže se za 4-5 regionalnih obiteljskih sudova za koje bi se educiralo suce i na kojima bi se primjenjivalo obiteljsko pravo.

Drastični primjeri iz sudskih procesa

“Suci bi bili specijalizirani. Bili bi im dostupni stručni suradnici, kao što je sada slučaj na sudovima za mladež. Tako bi se strukturirala druga razina stručnosti i objektivnosti u postupku. To bi značilo i moguće ubrzavanje postupaka koji sada traju od tri do pet godina. I to je strašno! Po zakonu bi privremena mjera morala biti donijeta u roku od 30 dana što još nikada nisam vidio. Ni ročišta se ne zakažu u roku od tri mjeseca. Tolika dužina je nedopustiva. Pa šest mjeseci u životu malog djeteta je užasno puno”, govori.

Jukić ističe da se danas na sudovima u cijeloj Hrvatskoj u obiteljskim predmetima zakazuje svega dva do tri ročišta godišnje. Kaže da za to vrijeme rastu frustracije tih ljudi i one su svakim danom sve veće.

“Oni međusobno ne komuniciraju, a odluke se ne donose i konflikt je sve veći. Konfliktnim roditeljima treba pomoći sad. Važno je da je odluka suda brza. Ako nije dobra može se rušiti u žalbenom postupku. Uvijek se to može popraviti, ali ako postupak traje šest godina nema povratka za dijete koje je za to vrijeme otuđeno od jednog roditelja”, objašnjava Jukić.

Tko zavađene roditelje može pomiriti?

“Ni u medijaciji, mirenju, koja prethodi sudskim postupcima, na žalost, nemamo uspjeha. Sklapanje roditeljskog plana je situacija u kojoj se roditelji moraju dogovoriti. No, problem su konfliktni roditelji. To vam izgleda otprilike ovako: par puta se pred medijatorom posvađaju i onda se kaže da medijacija nije uspjela. Znaju roditelji reći da žele izbjeći sud pod svaku cijenu pa nešto dogovore u roditeljskom planu. Ili im odobrimo taj roditeljski plan ili ih Centar uvjeri da ga potpišu. Međutim, to često nije iskreno nego to čine iz straha od ulaska u sudski postupak”, opisuje Jukić mučne situacije iz postupaka za skrbništvo.

Objašnjava da on zagovara medijaciju jer ju je na neki način uveo, ali nije urodila očekivanim rezultatom. Dodaje da ako se plan ne postigne onda sud reže i dodjeljuje skrbništvo samo jednom roditelju, pa se ljudi sustežu u borbi za svoja prava.

U drugim zemljama ima boljih rješenja

I Udruga za ravnopravno roditeljstvo upozorava na manjkavosti Obiteljskog zakona kojim se regulira skrbništvo nad djecom, rekao nam je Oliver Čanić, njezin predsjednik.

“Čim jedan roditelj nije potpuno suglasan organizacijom djetetovog života, sud više ne može donijeti odluku o zajedničkom skrbništvu, već će jedan roditelj imati samostalno skrbništvo, a drugi biti uskraćen za donošenje nekih bitnih odluka u vezi djeteta. Tako na primjer neće moći sudjelovati oko izbora djetetovih izvanškolskih aktivnosti, neće moći sudjelovati oko izbora obrazovanja, zdravstvene skrbi i sl.”, govori Čanić.

“Ovo je samo jedan u nizu nedostataka aktualnog zakona na koji naša udruga upozorava još od njegovog nastanka. Mišljenja smo, a u skladu sa zakonskim rješenjima drugih zemalja, da zajednička skrb mora biti omogućena već na prijedlog jednog roditelja, kao prva opcija suda, a drugi roditelj koji se eventualno ne bi slagao s takvom organizacijom djetetovog života mora u sudskom postupku dokazati da takva organizacija djetetovog života ne bi bila u djetetovom interesu”, dodaje.

Kako izgleda zajedničko roditeljstvo?

“Pod zajedničkom roditeljskom skrbi smatramo da dijete provodi 35-50 posto vremena sa svakim od roditelja. Brojne su prednosti takve organizacije djetetovog života, nabrojat ću samo nekoliko: čuva odnose djeteta s oba roditelja, čuva odnose oba roditelja s djecom, smanjuje sukob između roditelja i sprječava obiteljsko nasilje, zajedničko roditeljstvo odražava preference i stajališta djece o njihovim potrebama i najboljim interesima, zajedničko roditeljstvo odražava organizaciju skrbi o djetetu kakva je postojala prije razvoda, zajedničko roditeljstvo pruža roditeljima poticaj za dogovor, medijaciju i izradu plana roditeljstva”, objašnjava.

Čanić kaže kako nema empirijskih dokaza da je trenutna praksa u Republici Hrvatskoj na dobrobit djeteta, ali zato ima dokaza da je ovakva organizacija djetetovog života na dobrobit djeteta.

Mogu li sudovi čuti i manju djecu?

U razgovoru za Telegram Čanić se pita kada će biti donesen novi Obiteljski zakon i upozorava na neke čudne primjere iz sudskih postupaka. Naime, u posljednje vrijeme sve više roditelja dostavlja Udruzi presude u kojima umjesto stava posebnog skrbnika stoji: “zbog niske kronološke dobi djeteta nije moguće utvrditi volju i mišljenje djeteta. A moram reći da se tu radi o djeci od tri do pet godina”, zabrinut je Čanić.

Podsjeća kako je Europski sud za ljudska prava u nekoliko presuda naglasio da se volja i mišljenje malog djeteta moraju ispitati na adekvatan način.

“Kako je moguće da u sudskim odlukama prolazi ovakva formulacija i ima li to veze s kompetencijama onih koji bi trebali voditi računa o mentalnom zdravlju djece, razvojnim potrebama, privrženosti”, pita predsjednik Udruge koji se također zalaže za osnivanje Obiteljskih sudova.

“To je jedan od prijedloga koji kao papige ponavljamo već duži niz godina. Osnivanje Obiteljskih sudova ne samo da bi ubrzalo postupke, već bi pripomoglo specijalizaciji svih uključenih u postupak”, zaključuje.

Je li zajedničko skrbništvo uvijek dobro?

Prof. dr. sc. Branka Rešetar s Pravnog fakulteta u Osijeku ima ponešto drugačije gledanje na zajedničko skrbništvo, te postotak presuda u korist majki.

“Zajednička roditeljska skrb prema kojoj roditelji imaju pravo i dužnost zajednički i sporazumno donositi odluke u vezi s važnim pitanjima iz djetetovog života poput zdravlja, liječenja, školovanja i slično najbolje je, ali i najlošije rješenje za dijete.Ako su roditelji u stanju vlastite interese potisnuti u drugi plan, te surađivati u ostvarivanju roditeljske skrbi tada je zajednička roditeljska skrb najbolje rješenje za dijete nakon razvoda ili u okolnostima odvojenog života roditelja”, kaže.

“Međutim, ako su roditelji konfliktni oko svakog pitanja koje se pojavi u vezi s djetetom, a takvi konflikti traju i godinu dana nakon razvoda, tada je zajednička roditeljska skrb za dijete najgore moguće rješenje. Dijete se u takvim okolnostima kontinuirano nalazi u ratnom polju između dvije strane tako da su psihosocijalne posljedice koje će pogoditi dijete vrlo izvjesne. To će se odraziti na djetetovo psihičko i zdravstveno stanje, kao i na odnose s vršnjacima, obrazovanje i slično”, smatra profesorica.

Majke provode više vremena s djetetom

“Drugo je pitanje vremena, ljubavi, pažnje, igre, odgoja koje roditelji ostvaruju s djetetom u vrijeme kad se dijete nalazi kod njih. To se zove ostvarivanje osobnih odnosa s djetetom na koje ima pravo svaki roditelj bez obzira ostvaruju li oni zajedničku ili samostalnu roditeljsku skrb.”

Dakle, pojašnjava profesorica Rešetar, ispravno je kazati kako u većini slučajeva majke provode više vremena s djetetom u odnosu na očeve nakon razvoda braka i to temeljem odluke sudova prema kojima sud daje prednost majkama kod odlučivanja o tome s kojim će roditeljem dijete živjeti, odnosno gdje će biti njegova adresa stanovanja.

Obiteljski sudovi su nam naprosto nužni

Prema njezinim riječima isključivo su sudovi ti koji donose odluke o roditeljskoj skrbi nakon razvoda, a mišljenje Centra za socijalnu skrb nije obvezujuće. “Pri tome sud mora voditi računa o pravima djeteta i pravima oba roditelja na zaštitu obiteljskog života što je njihovo temeljno ljudsko pravo”, dodaje.

I ova ugledna profesorica slaže se s potrebom osnivanja Obiteljskih sudova čija bi uloga bila još važnija za situacije u kojima su djeca zlostavljana i zanemarena, kad su njihov život i zdravlje u pitanju.

“Tako da je neupitna njihova važnost u svakom pogled, a ne samo kod razvoda braka. Pri tome moramo biti svjesni kako niti jedan zakon niti sud ne može riješiti osobne, često psihičke probleme pojedinih roditelja koji će uvijek naći načina da se osvećuju drugom roditelju korištenjem djeteta kao sredstva”, kaže.

“Upravo takvi visokokonfliktni odnosi između roditelja vrlo rijetko mogu biti riješeni u obiteljskoj medijaciji. Sporazumi o roditeljskoj skrbi izvaninstitucionalno ili institucionalno se postižu u visokom postotku i do 80-90 posto slučajeva, a samo manji broj sporova i konflikata između roditelja na štetu djeteta traje godinama nakon razvoda, pa sve do djetetove punoljetnosti. Malo ih je, ali opterećuju čitav sustav socijalne skrbi, pravosuđa, medije i dr. Na žalost u takvim slučajevima, često se bavimo pravima očeva ili pravima majki, a zaboravimo na dijete”, zaključuje Branka Rešetar.