Nekad je nužno odabrati stranu

Kako su se Beroš i glavni ginekolozi urotili da strašan slučaj Mirele Čavajde zamagle do maksimuma

Ta ujedinjena akcija bojkota zakona koji regulira prekid trudnoće jasan je pokazatelj da njeni dionici sebe doživljavaju jačima od tog zakona. Smatraju da su vlast oni, a ne zakon

Ravnatelj bolnice za žene u Petrovoj i dekan Medicine u Zagrebu dr. Slavko Orešković danas na televiziji čak ne preže ni od toga da uvrijedi slovenske kolege insinuirajući da tamo obavljaju zahvate prekida trudnoće u poodmaklom stadiju samo zato da se nakrcaju para. 'Oni to tamo naplaćuju 5.000 eura', podrugljivo naglašava doktor Orešković

Dok Mirela Čavajda čeka još i presudu liječničkog nad-povjerenstva o teško bolesnom čedu koje nosi, vrh domaće ginekološke struke urotio se da njen strašni slučaj zamagli do maksimuma, da obmane neupućenu javnost i da provede svoju volju. To čine stvaranjem terminološke zbrke, nametanjem rasprave o pojmovima koje zakon uopće ne spominje, pa čak i implicitnim optužbama na račun nesretne majke da ona želi ubiti vlastito dijete oduzimajući mu šansu za život.

Ukratko, ravnatelji i šefovi iz zagrebačkih klinika javno pozivaju Mirelu da iznese trudnoću do kraja i rodi pa će oni onda vidjeti što mogu učiniti. Ravnatelj KBC Zagreb i ginekolog dr. Ante Čorušić prije par dana čak je izračunao da današnja medicina daje ”25 do 30 posto” šansi da dijete ”posve ozdravi” nakon što mu se nakon poroda odstrani već sada ogromni i rastući maligni tumor na mozgu. To nije malo, kaže Čorušić, na čiju se ekspertizu, nastalu na temelju potpuno neobjašnjenih utemeljenja, nekidan pozvao i ministar zdravstva Vili Beroš.
Znači, ovo homogeno društvo s pozicija koje odlučuje o ginekološkom zdravlju žena, čini sve da se potpuno jasni hrvatski zakon ne provede.

Smatraju da su vlast oni, a ne zakon

Ta ujedinjena akcija bojkota zakona koji regulira prekid trudnoće jasan je pokazatelj da njeni dionici sebe doživljavaju jačima od tog zakona. Smatraju da su vlast oni, a ne zakon. Iako ni nad jednim zakonom vlast ne smije imati nitko tko ima vlast. No, na mnogo smo se područja dosad uvjerili da je to kod nas samo teoretska zamisao. Zato oni ginekolozi koji eventualno misle drugačije – čast rijetkim iznimkama – šute kao zaliveni.

A dok gaze zakon koji je prema Mireli i njenoj bebi sućutan, glavnokomandujuće ginekološke face pokazuju, osim svega ostaloga, i nevjerojatnu okrutnost. Za nju bi Čorušićevih 25 posto šanse – sve da je i istina, a i Slovenci i Sveti Duh kažu da nije – trebalo biti dosta. No, da je njihovo dijete u pitanju, ovih preostalih 75 posto izgleda da pođe po zlu bilo bi i te kako pretjerano, opasno, nepodnošljivo i previše. Njoj treba biti posve dovoljno ako njena beba izdrži porod i zauvijek ostane prikovana za krevet. Nesvjesna. Hranjena na sondu. S aparatom za disanje. S mentalnom retardacijom. Da ne prepoznaje majku, oca i brata. Da vrišti po noći i piški u krevet. Da nikad ne može ići u školu. Kako god, s patnjom do kraja.

Beroša i ove oko njega savjest ne peče

A ministar Beroš je tek posebna priča kao šef ovog raspadnutog resora, premda se treba malo manje čuditi kad se sjetimo da je i on dio tog društva napučenog prizivačima savjesti, koje se penje u hijerarhiji primarno zato što otvoreno i napismeno izražava lojalnost HDZ-u.

Ministar u ovakvoj situaciji služi za to da naloži javnom zdravstvu da eksplicitno provede zakon kako je zakon napisan. Umjesto toga, Beroš se danas cinično pokriva nekim zahtjevom da inspekcija utvrdi je li postupanje zdravstvenih službi bilo zakonito.

Svi smo mi, na tragičnom primjeru gospođe Čavajde, već naučili što u zakonu stoji. Prekid trudnoće na zahtjev opravdan je i legalan kad nalazi pokazuju da je nerođena beba, ako pregrmi porod, osuđena na život s teškim fizičkim i mentalnim malformacijama. Mirela tjednima nosi takve nalaze u torbi. Peku je poput žeravice. Ali Beroša i ove oko njega savjest ne peče iako uglavnom pripadaju sljedbi koja se na nju poziva.

Slovenci se samo žele nakrcati parama

Oni će, dakle, po svome, a ona neka ide u Sloveniju, u Dansku, u Prag. Ili u Zanzibar. A to što se u Sloveniji – s gotovo identičnim zakonom – može to što se ovdje ne može, neka hrvatske žene zataknu sebi za šešir. Ravnatelj bolnice za žene u Petrovoj i dekan Medicine u Zagrebu dr. Slavko Orešković danas na televiziji čak ne preže ni od toga da uvrijedi slovenske kolege insinuirajući da tamo obavljaju zahvate prekida trudnoće u poodmaklom stadiju samo zato da se nakrcaju para.

”Oni to tamo naplaćuju 5.000 eura”, podrugljivo naglašava doktor Orešković, žmireći, dakako, na javnu tajnu da razgovor s mnogim njegovim kolegama postaje automatski ugodniji ako im se tih 5.000 eura u četiri oka gurne u džep. Valjda bi slovenske državne bolnice trebale raditi pro bono za hrvatske, mađarske i poljske državljanke kad njihove države neće. Pri čemu se od nas ovdje očekuje i zahtijeva da i dalje poslušno plaćamo državi i Oreškoviću za zdravstvenu skrb. Koju, kad nam je najpotrebnije, nećemo dobiti. Kao što je ne dobiva ni Mirela pa mora ići preko granice. Gdje država, međutim, postoji kao što ova naša ne postoji.