Tako predvidivo. Tako uobičajeno. Tako jadno. Dakle, na sudu će se morati braniti Jelena Veljača i Nataša Janjić umjesto stručnjaka koji su odgovorni i suodgovorni za jezivu smrt djevojčice iz Nove Gradiške. Djevojčice koja je, otkako se rodila, bila pod paskom sustava, nadležnih radnih mjesta i vrlo konkretnih imena i prezimena. Djevojčice čiju je bolesnu obitelj sustav pratio i poznavao, analizirao i nadgledao. Znači ajmo na sud s dvije glumice i aktivistice. Neka one otplate za taj majušni život. Neka se bijes javnosti ekstrapolira u širinu i zabode u njih. A ovi drugi samo neka odu na bolovanje. Neka uvrijeđeno traže premještaj na drugo radno mjesto. Neka opovrgavaju i negiraju da su ama išta učinili krivo. Dok stvar ne legne kao što je legla i u svim drugim slučajevima koji povremeno buknu u ovoj djelatnosti.
I upravo Komora socijalnih radnika inscenira taj zaokret u pameti i u pristojnosti sa svojih 169 članova koji su se trkom potpisali pod kaznenu prijavu protiv Veljače i Janjićke. Kako se samo udružila velika skupina socijalnih radnika, psihologa, pravnika i socijalnih pedagoga da postavi stol nogama u zrak, da razbije ogledalo i da izvrne pilu naopako. Kako nedostojno.
Što je ovdje stvarno tema?
I tako sada više ne pričamo o tome tko je iz lokalnog Centra kardinalno pogriješio da je dijete pod njihovim nadzorom prestalo disati i živjeti. Gura nas se da u hodu zaboravimo pitati tko je točno bio nemaran. Kome se žurilo pa nije gledao. Tko nije kontrolirao te koji su trebali donositi odluke. I da potpuno smetnemo s uma što je ovdje stvarno tema. Smrt pretučenoga djeteta i imena krivaca za to ili nešto skroz drugo. Pa ćemo onda razgovarati o tome kako su Veljača i Janjićka strašno nepristojne i vulgarne, kako su te afektirane luđakinje psovale i bjesnile. Zgražat ćemo se nad njima jer su ”javno pozivale na nasilje i mržnju”.
Pa stvarno, baš njih dvije treba spaliti na lomači. Jer valjda se one nisu imale pravo obeznaniti nad nepotrebnim usudom djeteta od dvije godine kao ni svi mi drugi koji smo reagirali na potpuno isti način zato što se mučenička smrt ove curice ne da probaviti. U ljudskom i roditeljskom afektu nismo imali pravo opsovati državu, sustav, boga, oca i sve po spisku? Dati se izbaciti iz takta nad nečim tako strašnim? Trebali smo primiti vijest s finoćom bečkog dvora, skuhati čaj i iznijeti kolačiće s cimetom?
Psovka je odušak. Krik. I stilsko sredstvo.
Jer ispada da nije skaredno što je dijete umrlo – ni prvo ni posljednje za koje se ovaj sustav brinuo – nego je skaredno zaurlati neka svi koji s time imaju veze idu lijepo u vražju mater? Ma nemoj.
Komoru socijalnih radnika moramo ovdje obavijestiti da ljudi psuju. Psovka je odušak. Krik. Puknuće srca. I stilsko sredstvo. Kad ti prekipi, drekneš kao majmun u zrak. Poslije ti je malo neugodno kad para izađe. Jasno da jest. Ali i ja bih sad opsovala onako kako ne smijem, bar ne da me čujete, kad vidim kako svi peru ruke od odgovornosti i kako sve inspekcije nad ovim slučajem ponavljaju kako se ”ne mogu utvrditi propusti”. Gadne mi riječi tutnje u glavi. Jer nema grešaka, nema zaloma. Sve je, kao, bilo uredno. A socijalna radnica je uzrujana i više ne želi raditi s djecom.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nema generalizacije, svaka je glupa
Pa sve smrdi na to da će na kraju biti da se događaj, eto, jednostavno dogodio. Sam od sebe. Kao ovaj snijeg s nebesa koji je spržio pupove trešanja i marelica, ne znaš zašto ni otkud. I da. Znamo da nema generalizacije, svaka je glupa, pogrešna i uvredljiva. ”Nisu svi”. Pa jasno. Nikad nisu svi. Ali tko jest? Jer tek kad se utvrdi tko jest, može se obraniti čast onih koji nisu. Čast struke se ne štiti se tužbama za duševne boli, nego čišćenjem struke od škarta. Svake struke. Ali to kod nas nije običaj. Umjesto lociranje pogreški i kukolja, skače se na barikade. Nađe se neka Veljača.
Komori socijalnih radnika također treba razjasniti da smo svi svaki dan izloženi kritici, pa čak i bijesu, i da tako i treba biti. U rok službe ide da se podnose prigovori. Pa po čemu bi oni trebali biti iznimka? Baš oni, koji ne pišu romane koje možeš čitati i ne čitati, koji ne prodaju žute tulipane koje kupiš ili ne kupiš, nego operiraju ljudskim životima, a ponekad, kako vidimo, i pravom smrću. Zato nije dolično glumiti žrtvu. Nije zrelo.
Zakone pišu neznalice
Zdravo bi bilo da ti kolektivi ustanu na noge kad im se za šefa postavi vijećnik HDZ-a ili nećak SDP-a koji nema pojma o tome što oni rade. Ali to nismo vidjeli nikad. Divno je opisala uvjete u kojima rade socijalne službe psihologinja iz zagrebačkog Obiteljskog centra Valerija Kanđera. Kaže da im dovode kadrove ”po stranačkoj i koruptivnoj liniji”. Da neznalice pišu zakone. Da država za smještaj djeteta u ustanovu mjesečno plaća pet tisuća kuna, a udomiteljskoj obitelji dvije tisuće. Da centri za socijalni rad imaju po jedno jedino službeno vozilo. Da su sudovi neažurni pa se goruće socijalne mjere ne mogu provesti po pet godina. Da su ministri socijale bili filozof, veterinar, liječnik, politologinja, časna setra psihološke struke, pedagoginja i socijalna radnica. ”A svi kao da su se nadmetali tko će socijalnoj skrbi biti zločestija maćeha”.
Članak se nastavlja ispod oglasa
E pa to su vaši problemi, gospodo, a ne psovka Jelene Veljače. A ako ste ljubomorni što ministar prima nju a ne vas, zapitajte se gdje je kvaka. Možda u tome što ona govori i dere se, a vi šutite.
Sanja Modrić: Mislim, dakle, da se na lomači mora spaliti Veljaču i Janjićku
Na sudu će se morati braniti Jelena Veljača i Nataša Janjić umjesto stručnjaka koji su odgovorni i suodgovorni za jezivu smrt djevojčice
Psovka je odušak. Krik. Puknuće srca. I stilsko sredstvo. Kad ti prekipi, drekneš kao majmun u zrak. Poslije ti je malo neugodno kad para izađe. Jasno da jest. Ali i ja bih sad opsovala onako kako ne smijem, bar ne da me čujete, kad vidim kako svi peru ruke od odgovornosti i kako sve inspekcije nad ovim slučajem ponavljaju kako se ''ne mogu utvrditi propusti''
Tako predvidivo. Tako uobičajeno. Tako jadno. Dakle, na sudu će se morati braniti Jelena Veljača i Nataša Janjić umjesto stručnjaka koji su odgovorni i suodgovorni za jezivu smrt djevojčice iz Nove Gradiške. Djevojčice koja je, otkako se rodila, bila pod paskom sustava, nadležnih radnih mjesta i vrlo konkretnih imena i prezimena. Djevojčice čiju je bolesnu obitelj sustav pratio i poznavao, analizirao i nadgledao. Znači ajmo na sud s dvije glumice i aktivistice. Neka one otplate za taj majušni život. Neka se bijes javnosti ekstrapolira u širinu i zabode u njih. A ovi drugi samo neka odu na bolovanje. Neka uvrijeđeno traže premještaj na drugo radno mjesto. Neka opovrgavaju i negiraju da su ama išta učinili krivo. Dok stvar ne legne kao što je legla i u svim drugim slučajevima koji povremeno buknu u ovoj djelatnosti.
I upravo Komora socijalnih radnika inscenira taj zaokret u pameti i u pristojnosti sa svojih 169 članova koji su se trkom potpisali pod kaznenu prijavu protiv Veljače i Janjićke. Kako se samo udružila velika skupina socijalnih radnika, psihologa, pravnika i socijalnih pedagoga da postavi stol nogama u zrak, da razbije ogledalo i da izvrne pilu naopako. Kako nedostojno.
Što je ovdje stvarno tema?
I tako sada više ne pričamo o tome tko je iz lokalnog Centra kardinalno pogriješio da je dijete pod njihovim nadzorom prestalo disati i živjeti. Gura nas se da u hodu zaboravimo pitati tko je točno bio nemaran. Kome se žurilo pa nije gledao. Tko nije kontrolirao te koji su trebali donositi odluke. I da potpuno smetnemo s uma što je ovdje stvarno tema. Smrt pretučenoga djeteta i imena krivaca za to ili nešto skroz drugo. Pa ćemo onda razgovarati o tome kako su Veljača i Janjićka strašno nepristojne i vulgarne, kako su te afektirane luđakinje psovale i bjesnile. Zgražat ćemo se nad njima jer su ”javno pozivale na nasilje i mržnju”.
Pa stvarno, baš njih dvije treba spaliti na lomači. Jer valjda se one nisu imale pravo obeznaniti nad nepotrebnim usudom djeteta od dvije godine kao ni svi mi drugi koji smo reagirali na potpuno isti način zato što se mučenička smrt ove curice ne da probaviti. U ljudskom i roditeljskom afektu nismo imali pravo opsovati državu, sustav, boga, oca i sve po spisku? Dati se izbaciti iz takta nad nečim tako strašnim? Trebali smo primiti vijest s finoćom bečkog dvora, skuhati čaj i iznijeti kolačiće s cimetom?
Psovka je odušak. Krik. I stilsko sredstvo.
Jer ispada da nije skaredno što je dijete umrlo – ni prvo ni posljednje za koje se ovaj sustav brinuo – nego je skaredno zaurlati neka svi koji s time imaju veze idu lijepo u vražju mater? Ma nemoj.
Komoru socijalnih radnika moramo ovdje obavijestiti da ljudi psuju. Psovka je odušak. Krik. Puknuće srca. I stilsko sredstvo. Kad ti prekipi, drekneš kao majmun u zrak. Poslije ti je malo neugodno kad para izađe. Jasno da jest. Ali i ja bih sad opsovala onako kako ne smijem, bar ne da me čujete, kad vidim kako svi peru ruke od odgovornosti i kako sve inspekcije nad ovim slučajem ponavljaju kako se ”ne mogu utvrditi propusti”. Gadne mi riječi tutnje u glavi. Jer nema grešaka, nema zaloma. Sve je, kao, bilo uredno. A socijalna radnica je uzrujana i više ne želi raditi s djecom.
Nema generalizacije, svaka je glupa
Pa sve smrdi na to da će na kraju biti da se događaj, eto, jednostavno dogodio. Sam od sebe. Kao ovaj snijeg s nebesa koji je spržio pupove trešanja i marelica, ne znaš zašto ni otkud. I da. Znamo da nema generalizacije, svaka je glupa, pogrešna i uvredljiva. ”Nisu svi”. Pa jasno. Nikad nisu svi. Ali tko jest? Jer tek kad se utvrdi tko jest, može se obraniti čast onih koji nisu. Čast struke se ne štiti se tužbama za duševne boli, nego čišćenjem struke od škarta. Svake struke. Ali to kod nas nije običaj. Umjesto lociranje pogreški i kukolja, skače se na barikade. Nađe se neka Veljača.
Komori socijalnih radnika također treba razjasniti da smo svi svaki dan izloženi kritici, pa čak i bijesu, i da tako i treba biti. U rok službe ide da se podnose prigovori. Pa po čemu bi oni trebali biti iznimka? Baš oni, koji ne pišu romane koje možeš čitati i ne čitati, koji ne prodaju žute tulipane koje kupiš ili ne kupiš, nego operiraju ljudskim životima, a ponekad, kako vidimo, i pravom smrću. Zato nije dolično glumiti žrtvu. Nije zrelo.
Zakone pišu neznalice
Zdravo bi bilo da ti kolektivi ustanu na noge kad im se za šefa postavi vijećnik HDZ-a ili nećak SDP-a koji nema pojma o tome što oni rade. Ali to nismo vidjeli nikad. Divno je opisala uvjete u kojima rade socijalne službe psihologinja iz zagrebačkog Obiteljskog centra Valerija Kanđera. Kaže da im dovode kadrove ”po stranačkoj i koruptivnoj liniji”. Da neznalice pišu zakone. Da država za smještaj djeteta u ustanovu mjesečno plaća pet tisuća kuna, a udomiteljskoj obitelji dvije tisuće. Da centri za socijalni rad imaju po jedno jedino službeno vozilo. Da su sudovi neažurni pa se goruće socijalne mjere ne mogu provesti po pet godina. Da su ministri socijale bili filozof, veterinar, liječnik, politologinja, časna setra psihološke struke, pedagoginja i socijalna radnica. ”A svi kao da su se nadmetali tko će socijalnoj skrbi biti zločestija maćeha”.
E pa to su vaši problemi, gospodo, a ne psovka Jelene Veljače. A ako ste ljubomorni što ministar prima nju a ne vas, zapitajte se gdje je kvaka. Možda u tome što ona govori i dere se, a vi šutite.