Nitko osim HDZ-ovaca, koji Vladi aplaudiraju po diktatu stranačke stege, još nije pohvalio novu odluku po kojoj će se povratnicima s rada u zemljama EU koji ovdje otvore vlastiti posao odobravati državne subvencije u iznosu do 200.000 kuna.
Ta mjera, koju vlast naziva demografskom, pretrpjela je salve kritika sa svih strana uključujući i stranu stručnjaka, a sukus je da će se u Hrvatskoj rađati više djece, a iseljavanje smanjiti tek kad se provede niz reformi koje će ljudima olakšati život, srezati korupciju i garantirati napredovanje i bolji standard po sposobnostima i radnim rezultatima umjesto po političkim i rođačkim vezama.
Uz to se redovito prognozira da će ova navodno demografska državna subvencija eventualno stimulirati na povratak vrlo mali broj ekonomskih iseljenika. Prvo zato što svi oni u Irskoj, Njemačkoj i drugim zemljama zarađuju neusporedivo više nego su zarađivali ovdje, a drugo stoga što je u više istraživanja zabilježeno da većina njih nije ni otišla samo zbog novca nego ponajprije zbog toga što Hrvatska nije zemlja jednakih šansi za sve. A koliko je hrvatskim vlastima doista stalo do djece i do ”demografije” možda najbolje mogu pokazati primjeri dviju stvarnih obitelji s po osmero djece čije su nam muke predstavili mediji.
U oba slučaja djecu podižu samohrani tate
Jedna je iz Gornje Reke, mjestašca blizu Karlovca, a druga iz Zadra. U oba slučaja djecu podižu samohrani tate, djeca su mila i dobra, idu u školu, ali država ih ne vidi i ona je zapravo ne zanimaju. Iz turobne priča o Milivoju Malkoviću i njegovih osam djevojčica i dječaka iz Gornje Reke saznali smo da je otac invalid i proglašen je radno nesposobnim. U poluraspadnutoj kućici koju je naslijedio od roditelja živi sam s djecom već 13 godina, a izdržavaju se od njegove invalidnine koja iznosi 420 kuna i dječjih doplataka od čega dobiju još 2000 kuna. Otac neku sitnicu zaradi od prodaje boca, željeza i drugih sitnih poslova. To im mora doteći za cijeli mjesec.
Imali bi još pravo na novčanu pomoć za izdržavanje preko centra za socijalnu skrb, ali rečeno mu je kako je uvjet za to da se država upiše na kućicu u kojoj žive. Puno puta je pisao ministarstvu socijale kako bi razjasnio svoju situaciju budući da nekretninu želi ostaviti djeci. Ona im je jedino što imaju. Ali nikad nije dobio odgovora. Tek kad je njegovo posljednje, predbožićno pismo objavljeno u medijima, oglasili su se iz Ministarstva Josipa Aladrovića. Stotinama puta smo se uvjerili da vlasti trznu tak kad dožive negativan publicitet pa je tako bilo i ovoga puta.
S osmero djece u 60 kvadrata
Milivoju Malkoviću napokon je objašnjeno da bi država stavila zabilježbu samo ako osim nekretnine u kojoj obitelj živi imaju i drugu. Kako to nije njegov slučaj, to znači da je za svoje osmero djece morao odavno primati socijalnu pomoć, a nije je dobio nikad. Iako, kako sam kaže, djecu prehranjuje ”zahvaljujući dobrim ljudima, a ne državi”, sustav socijalne skrbi nije ga oslobodio plaćanja autobusnih karti za dvoje srednjoškolaca niti pristojbe za slivne vode, nema pravo na pomoć za ogrjev ni na subvencije za režije. Sretan vam Božić i Nova godina, napisao je Malković ministru Aladroviću, mi nemamo za sarme, purice i kolače
Članak se nastavlja ispod oglasa
Samohrani otac druge, zadarske obitelji s osmero djece, Mateo Torić, nedavno je ostao udovac nakon što mu je supruga Dijana preminula od melanoma. On je, srećom, zaposlen, ali s djecom od jedne do deset godina stanuje u 60 kvadrata i nemaju se gdje okrenuti. No, umjesto da se obrati sustavu, nije vidio drugog izlaza osim da zatraži pomoć od građana. Tako je pokrenuta humanitarna akcija ”Kuća za Dijaninu dicu”. Puno ljudi me ohrabrivalo, rekao je novinarima Mateo Torić, ”da se obratim narodu”. A najluđe je to što je prikupljanje novčanih donacija za obitelj Torić ”odobrilo” Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku.
Vlasti samo pričaju, glumataju i farbaju
Nasumični slučajevi ovih dviju obitelji stavljaju u realnu perspektivu puste službene jadikovke o depopulaciji, o tome kako Hrvati, eto, ne žele rađati djecu i široko razglašenu navodnu zabrinutost države zbog loših demografskih trendova i iseljavanja. Vlasti, naime, samo pričaju, glumataju i farbaju, a gdje doista treba priskočiti u pomoć stvarnim, živim obiteljima koje same ne mogu podizati djecu jer se ne mogu čak ni prehraniti, tamo ih nema ni čuti ni vidjeti.
Utoliko bismo zbilja voljeli čuti što, na primjer, radi državna tajnica za demografiju Željka Jozić i zašto je Andrej Plenković uopće osnovao taj departman Ministarstva rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike. Da uhljebi gospođu Jozić, bivšu saborsku zastupnicu HDZ-a i njihovu kandidatkinju za gradonačelnicu Siska na prošlim lokalnim izborima koja sama za sebe navodi kako je ”članica Hrvatske demokratske zajednice od srednjoškolskih dana”? I čemu služi ta gospođa na mjestu na koga je posađena?
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zašto odavno nisu dobili socijalnu pomoć?
Pa nije li nakaradno da ministarstvo ljubazno ”odobrava” humanitarnu akciju prikupljanja novca od građana za malo više stambenog prostora Torićevoj djeci umjesto da im sustav automatski da na korištenje neki od praznih državnih ili gradskih stanova? Mislim, kad su ovi u Vladi toliko bolećivi oko dobrobiti djece.
Zašto siromašna obitelj s osmero djece iz okolice Karlovca nije odavno dobila državnu socijalnu pomoć kraj tolikih fondova EU za socijalu? Zašto ta djeca u iznošenim tenisicama nemaju ni besplatne karte za autobus? Nikome se nije dalo izaći ”na teren” da vidi kako žive i da li im možda nešto treba? Otac koji skuplja boce za koju kunu više u svom jadnom kućnom budžetu nije angažirao advokata?
Pa zar ne bi bilo normalno da samohranim očevima i majkama s puno djece država pošalje odgojiteljicu koja će im svaki dan pomagati da ih zbrinu? I kako to da se u ovoj demografski silno zabrinutoj vlasti ne razmišlja o tome da živa djeca, naša djeca, ne bi smjela biti gladna i ne bi smjela spavati u hladnim i vlažnim kućama u kojima nema ni naranče, ni mlijeka? A onda se paradira s mjerama za povratnike koje će Plenković i njegovi ministri spomenuti još 77 puta do izbora kako bi im se to pisalo u adute. Jer to valjda bolje zvuči nego šutke i bez pompe pomagati svim Malkovićima i Torićima u Hrvatskoj da s malo manje egzistencijalnog grča podignu svoju djecu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Vlast glumata i izmišlja smiješne demografske mjere, a kad treba konkretna pomoć za ovu obitelj - onda ništa
Koliko je Vladi doista stalo do djece i do 'demografije' možda najbolje mogu pokazati primjeri dviju stvarnih obitelji s po osmero djece
Kako to da se u ovoj demografski silno zabrinutoj vlasti ne razmišlja o tome da živa djeca, naša djeca, ne bi smjela biti gladna i ne bi smjela spavati u hladnim i vlažnim kućama u kojima nema ni naranče, ni mlijeka? A onda se paradira s mjerama za povratnike koje će Plenković i njegovi ministri spomenuti još 77 puta do izbora kako bi im se to pisalo u adute
Nitko osim HDZ-ovaca, koji Vladi aplaudiraju po diktatu stranačke stege, još nije pohvalio novu odluku po kojoj će se povratnicima s rada u zemljama EU koji ovdje otvore vlastiti posao odobravati državne subvencije u iznosu do 200.000 kuna.
Ta mjera, koju vlast naziva demografskom, pretrpjela je salve kritika sa svih strana uključujući i stranu stručnjaka, a sukus je da će se u Hrvatskoj rađati više djece, a iseljavanje smanjiti tek kad se provede niz reformi koje će ljudima olakšati život, srezati korupciju i garantirati napredovanje i bolji standard po sposobnostima i radnim rezultatima umjesto po političkim i rođačkim vezama.
Uz to se redovito prognozira da će ova navodno demografska državna subvencija eventualno stimulirati na povratak vrlo mali broj ekonomskih iseljenika. Prvo zato što svi oni u Irskoj, Njemačkoj i drugim zemljama zarađuju neusporedivo više nego su zarađivali ovdje, a drugo stoga što je u više istraživanja zabilježeno da većina njih nije ni otišla samo zbog novca nego ponajprije zbog toga što Hrvatska nije zemlja jednakih šansi za sve. A koliko je hrvatskim vlastima doista stalo do djece i do ”demografije” možda najbolje mogu pokazati primjeri dviju stvarnih obitelji s po osmero djece čije su nam muke predstavili mediji.
U oba slučaja djecu podižu samohrani tate
Jedna je iz Gornje Reke, mjestašca blizu Karlovca, a druga iz Zadra. U oba slučaja djecu podižu samohrani tate, djeca su mila i dobra, idu u školu, ali država ih ne vidi i ona je zapravo ne zanimaju. Iz turobne priča o Milivoju Malkoviću i njegovih osam djevojčica i dječaka iz Gornje Reke saznali smo da je otac invalid i proglašen je radno nesposobnim. U poluraspadnutoj kućici koju je naslijedio od roditelja živi sam s djecom već 13 godina, a izdržavaju se od njegove invalidnine koja iznosi 420 kuna i dječjih doplataka od čega dobiju još 2000 kuna. Otac neku sitnicu zaradi od prodaje boca, željeza i drugih sitnih poslova. To im mora doteći za cijeli mjesec.
Imali bi još pravo na novčanu pomoć za izdržavanje preko centra za socijalnu skrb, ali rečeno mu je kako je uvjet za to da se država upiše na kućicu u kojoj žive. Puno puta je pisao ministarstvu socijale kako bi razjasnio svoju situaciju budući da nekretninu želi ostaviti djeci. Ona im je jedino što imaju. Ali nikad nije dobio odgovora. Tek kad je njegovo posljednje, predbožićno pismo objavljeno u medijima, oglasili su se iz Ministarstva Josipa Aladrovića. Stotinama puta smo se uvjerili da vlasti trznu tak kad dožive negativan publicitet pa je tako bilo i ovoga puta.
S osmero djece u 60 kvadrata
Milivoju Malkoviću napokon je objašnjeno da bi država stavila zabilježbu samo ako osim nekretnine u kojoj obitelj živi imaju i drugu. Kako to nije njegov slučaj, to znači da je za svoje osmero djece morao odavno primati socijalnu pomoć, a nije je dobio nikad. Iako, kako sam kaže, djecu prehranjuje ”zahvaljujući dobrim ljudima, a ne državi”, sustav socijalne skrbi nije ga oslobodio plaćanja autobusnih karti za dvoje srednjoškolaca niti pristojbe za slivne vode, nema pravo na pomoć za ogrjev ni na subvencije za režije. Sretan vam Božić i Nova godina, napisao je Malković ministru Aladroviću, mi nemamo za sarme, purice i kolače
Samohrani otac druge, zadarske obitelji s osmero djece, Mateo Torić, nedavno je ostao udovac nakon što mu je supruga Dijana preminula od melanoma. On je, srećom, zaposlen, ali s djecom od jedne do deset godina stanuje u 60 kvadrata i nemaju se gdje okrenuti. No, umjesto da se obrati sustavu, nije vidio drugog izlaza osim da zatraži pomoć od građana. Tako je pokrenuta humanitarna akcija ”Kuća za Dijaninu dicu”. Puno ljudi me ohrabrivalo, rekao je novinarima Mateo Torić, ”da se obratim narodu”. A najluđe je to što je prikupljanje novčanih donacija za obitelj Torić ”odobrilo” Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku.
Vlasti samo pričaju, glumataju i farbaju
Nasumični slučajevi ovih dviju obitelji stavljaju u realnu perspektivu puste službene jadikovke o depopulaciji, o tome kako Hrvati, eto, ne žele rađati djecu i široko razglašenu navodnu zabrinutost države zbog loših demografskih trendova i iseljavanja. Vlasti, naime, samo pričaju, glumataju i farbaju, a gdje doista treba priskočiti u pomoć stvarnim, živim obiteljima koje same ne mogu podizati djecu jer se ne mogu čak ni prehraniti, tamo ih nema ni čuti ni vidjeti.
Utoliko bismo zbilja voljeli čuti što, na primjer, radi državna tajnica za demografiju Željka Jozić i zašto je Andrej Plenković uopće osnovao taj departman Ministarstva rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike. Da uhljebi gospođu Jozić, bivšu saborsku zastupnicu HDZ-a i njihovu kandidatkinju za gradonačelnicu Siska na prošlim lokalnim izborima koja sama za sebe navodi kako je ”članica Hrvatske demokratske zajednice od srednjoškolskih dana”? I čemu služi ta gospođa na mjestu na koga je posađena?
Zašto odavno nisu dobili socijalnu pomoć?
Pa nije li nakaradno da ministarstvo ljubazno ”odobrava” humanitarnu akciju prikupljanja novca od građana za malo više stambenog prostora Torićevoj djeci umjesto da im sustav automatski da na korištenje neki od praznih državnih ili gradskih stanova? Mislim, kad su ovi u Vladi toliko bolećivi oko dobrobiti djece.
Zašto siromašna obitelj s osmero djece iz okolice Karlovca nije odavno dobila državnu socijalnu pomoć kraj tolikih fondova EU za socijalu? Zašto ta djeca u iznošenim tenisicama nemaju ni besplatne karte za autobus? Nikome se nije dalo izaći ”na teren” da vidi kako žive i da li im možda nešto treba? Otac koji skuplja boce za koju kunu više u svom jadnom kućnom budžetu nije angažirao advokata?
Pa zar ne bi bilo normalno da samohranim očevima i majkama s puno djece država pošalje odgojiteljicu koja će im svaki dan pomagati da ih zbrinu? I kako to da se u ovoj demografski silno zabrinutoj vlasti ne razmišlja o tome da živa djeca, naša djeca, ne bi smjela biti gladna i ne bi smjela spavati u hladnim i vlažnim kućama u kojima nema ni naranče, ni mlijeka? A onda se paradira s mjerama za povratnike koje će Plenković i njegovi ministri spomenuti još 77 puta do izbora kako bi im se to pisalo u adute. Jer to valjda bolje zvuči nego šutke i bez pompe pomagati svim Malkovićima i Torićima u Hrvatskoj da s malo manje egzistencijalnog grča podignu svoju djecu.