Žena sivo-crne vanjštine i nepronične intelektualne nutrine, koja se predstavila kao ”ponosna majka troje Hrvata”, gurnula se pred kamere da napadne Alemku Markotić. Zatim je pred objektive revolucionarno isturila bijelu svijeću. Nju će joj ”zapaliti na grobu”.
Ta prosvjednica dobila je status jedne od glavnih zvijezda subotnjeg zagrebačkog marša protiv Covid potvrda, obaveznog testiranja, Vilija Beroša, Stožera, navodnog zatiranja ustavnih prava i svega čega se u vezi s tim moguće dosjetiti. Novine, portali i televizije citatima su snimkama i video klipovima izravno prenijele cijeli njen monolog, u kome je Alemki Markotić poručila da ”na njenoj djeci” bogami neće eksperimentirati. Neka samo dođe cijepiti moje dijete, priprijetila je ogorčena ”majka”, evo stanujem na Žitnjaku, ”pa ćemo sve riješiti”.
Formatiranje besmislenog trolanja ove gospođe u top informativni sadržaj uzimam samo kao jedan od bezbroj primjera za tezu da su i hrvatski mediji i te kako krivi za antivakserski pokret i sve te zbunjene i sluđene ljude koji izlaze na ulice tražeći pravo da po svojoj ”slobodnoj volji i savjesti” biraju kako će se postaviti prema pandemiji. Da. Krivi smo, i to jako.
Uloga prosvjednice u objektivnom izvještavanju
Pojedini urednici izdaju svoju odgovornost utoliko što u ovom krajnje važnom i rudarskom poslu informiranja o svim aspektima ove virusne kuge i zaštite zdravlja stanovništva – neki više, neki manje – primjenjuju tehnicistički, doslovno i na opasno banalan način ono sveto novinarsko pravilo da se uvijek moraju čuti druga i sve bitne strane. O tome je važno dobro promisliti. Iako je to trebalo učiniti već u startu i već je uvelike kasno.
Može li, dakle, ”druga strana” – kad je u pitanju bolest koja je napala cijeli svijet i zapečatila samo u Hrvatskoj već preko 10.000 života – biti ova žena koja je možda trgovkinja, šnajderica, vjeroučiteljica ili inženjerka građevine, nasuprot epidemiolozima, imunolozima i ostalim stručnjacima koji se ovom stvari bave.
Smiju li kao ”druga strana” biti tretirani svi ti prosvjednici protiv mjera iz desetih struka ili bez ikakvih škola uopće? Odnosno, zaslužuju li ova govornica s Trga i njeni istomišljenici da ih se prenosi doslovno, naširoko i bez ikakvoga komentara? Ma kakvi. Naravno da ne. Ni govora. Sve što javno tvrde osobe tragično neupućene u zdravstvena pitanja mora se već u istom prilogu propustiti kroz sito znanstvenih činjenica. Ako netko izgovara fantazije i budalaštine, to javnosti odmah mora biti rečeno i rastumačeno uz pomoć znanstveno potvrđenih materijala.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Objavljivanje baš svega – opasna politika
Za neke je medije možda strašno seksi puštati in extenso i bez nužne intervencije neobuzdane misli raznih čudaka i kojekakvog militantnog daveža koji se svojim zabludama opsjeo pabirčeći po internetu. To se, kažu, jako ”klika”. Ljudima je ”zabavno”. Ali takva je uređivačka politika neodgovorna, nemoralna i opasna. Uvijek. A pogotovo kad pred sobom imamo smrtonosnu bolest.
Dakako da publika mora biti pomno obaviještena i o tome uime čega i s kojim argumentima protiv Covid mjera nastupaju ulični ”slobodari”, zajapureni mostovci na čelu s tekstilnim radnikom Mirom Buljem koji se najviše razumije u pamučna prediva, određeni manipulatori iz Katoličke crkve koji podilaze neobrazovanom narodu premda su sebe već dali cijepiti sa tri doze, pa, hajde neka, čak i obični cirkusanti.
Ali oni ovdje nisu ”druga strana” koju se s bilo kojim pravom smije stavljati na mjesto ravnopravno s medicinarima i stručnjacima s doktoratima baš u tom području. Mediji ovdje moraju izabrati stranu i poziciju iz koje će prosijavati građu za svoje priloge. Ta strana je znanost. Ne može se, prema tome, pozvati u emisiju Mariju Selak Raspudić ili vođu nekog antivakserskog prosvjeda i klimati glavom na svaku neobaviještenu ludoriju o Covidu koju on ili profesorica filozofije bubnu u eter. To nije novinarstvo nego sprdnja.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Simptom opasnog medijskog iskliznuća
Magistar komparativne književnosti ili zubar smatraju se obrazovanim ljudima, oni jesu akademski građani, ali svejedno nikako ne mogu dobiti status druge strane u raspravama o performansama borbenih aviona ili o mjerama zaštite ozonskog omotača. Mene neće nitko pri zdravoj pameti pozvati na panel o liječenju multiple skleroze, niti u Vladinu komisiju za izradu kakve prometne studije. Pa neće, nisu šenuli umom. Jer ja to ne znam.
Ovaj konkretni subotnji slučaj s tom ženom u svim glavnim vijestima navodim samo kao simptom tog jednog opasnog medijskog iskliznuća. Uime čega je, naime, ona dobila pozornicu za svoj stand up nastup sklopljen od neargumentiranih bjesova i pogrešno shvaćenih povoda? Da joj se jedni smiju, a da joj drugi plješću? I da se klika?
Pa klikat će se još nepojmljivo više ako izmislimo da Plenković ima ljubavnicu i objavimo uz to sliku neke podmetnute stvarne žene. Ili da je Milanović ukrao toster u dućanu. Ali to ipak ne radimo. Pa zašto se radi ovo? A istovremeno pozivamo na znanost, svjetske studije o Covidu, istraživanja, grafove, logiku i razum i čudimo se koliko dezorijentiranih ljudi hoda ulicom. A mi smo im servirali alternativne uzore promičući neznalice, smušenjake i političke manipulatore u punopravnu ”drugu stranu”.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zašto smatram da mediji ne bi smjeli davati toliki prostor antivakserima
Ovo su samo neki od bezbroj primjera za tezu da su i mediji i te kako krivi za antivakserski pokret
Ali oni ovdje nisu ''druga strana'' koju se s bilo kojim pravom smije stavljati na mjesto ravnopravno s medicinarima i stručnjacima s doktoratima baš u tom području. Mediji ovdje moraju izabrati stranu i poziciju iz koje će prosijavati građu za svoje priloge. Ta strana je znanost. Ne može se, prema tome, pozvati u emisiju Mariju Selak Raspudić ili vođu nekog antivakserskog prosvjeda i klimati glavom na svaku neobaviještenu ludoriju o Covidu koju on ili profesorica filozofije bubnu u eter. To nije novinarstvo nego sprdnja.
Žena sivo-crne vanjštine i nepronične intelektualne nutrine, koja se predstavila kao ”ponosna majka troje Hrvata”, gurnula se pred kamere da napadne Alemku Markotić. Zatim je pred objektive revolucionarno isturila bijelu svijeću. Nju će joj ”zapaliti na grobu”.
Ta prosvjednica dobila je status jedne od glavnih zvijezda subotnjeg zagrebačkog marša protiv Covid potvrda, obaveznog testiranja, Vilija Beroša, Stožera, navodnog zatiranja ustavnih prava i svega čega se u vezi s tim moguće dosjetiti. Novine, portali i televizije citatima su snimkama i video klipovima izravno prenijele cijeli njen monolog, u kome je Alemki Markotić poručila da ”na njenoj djeci” bogami neće eksperimentirati. Neka samo dođe cijepiti moje dijete, priprijetila je ogorčena ”majka”, evo stanujem na Žitnjaku, ”pa ćemo sve riješiti”.
Formatiranje besmislenog trolanja ove gospođe u top informativni sadržaj uzimam samo kao jedan od bezbroj primjera za tezu da su i hrvatski mediji i te kako krivi za antivakserski pokret i sve te zbunjene i sluđene ljude koji izlaze na ulice tražeći pravo da po svojoj ”slobodnoj volji i savjesti” biraju kako će se postaviti prema pandemiji. Da. Krivi smo, i to jako.
Uloga prosvjednice u objektivnom izvještavanju
Pojedini urednici izdaju svoju odgovornost utoliko što u ovom krajnje važnom i rudarskom poslu informiranja o svim aspektima ove virusne kuge i zaštite zdravlja stanovništva – neki više, neki manje – primjenjuju tehnicistički, doslovno i na opasno banalan način ono sveto novinarsko pravilo da se uvijek moraju čuti druga i sve bitne strane. O tome je važno dobro promisliti. Iako je to trebalo učiniti već u startu i već je uvelike kasno.
Može li, dakle, ”druga strana” – kad je u pitanju bolest koja je napala cijeli svijet i zapečatila samo u Hrvatskoj već preko 10.000 života – biti ova žena koja je možda trgovkinja, šnajderica, vjeroučiteljica ili inženjerka građevine, nasuprot epidemiolozima, imunolozima i ostalim stručnjacima koji se ovom stvari bave.
Smiju li kao ”druga strana” biti tretirani svi ti prosvjednici protiv mjera iz desetih struka ili bez ikakvih škola uopće? Odnosno, zaslužuju li ova govornica s Trga i njeni istomišljenici da ih se prenosi doslovno, naširoko i bez ikakvoga komentara? Ma kakvi. Naravno da ne. Ni govora. Sve što javno tvrde osobe tragično neupućene u zdravstvena pitanja mora se već u istom prilogu propustiti kroz sito znanstvenih činjenica. Ako netko izgovara fantazije i budalaštine, to javnosti odmah mora biti rečeno i rastumačeno uz pomoć znanstveno potvrđenih materijala.
Objavljivanje baš svega – opasna politika
Za neke je medije možda strašno seksi puštati in extenso i bez nužne intervencije neobuzdane misli raznih čudaka i kojekakvog militantnog daveža koji se svojim zabludama opsjeo pabirčeći po internetu. To se, kažu, jako ”klika”. Ljudima je ”zabavno”. Ali takva je uređivačka politika neodgovorna, nemoralna i opasna. Uvijek. A pogotovo kad pred sobom imamo smrtonosnu bolest.
Dakako da publika mora biti pomno obaviještena i o tome uime čega i s kojim argumentima protiv Covid mjera nastupaju ulični ”slobodari”, zajapureni mostovci na čelu s tekstilnim radnikom Mirom Buljem koji se najviše razumije u pamučna prediva, određeni manipulatori iz Katoličke crkve koji podilaze neobrazovanom narodu premda su sebe već dali cijepiti sa tri doze, pa, hajde neka, čak i obični cirkusanti.
Ali oni ovdje nisu ”druga strana” koju se s bilo kojim pravom smije stavljati na mjesto ravnopravno s medicinarima i stručnjacima s doktoratima baš u tom području. Mediji ovdje moraju izabrati stranu i poziciju iz koje će prosijavati građu za svoje priloge. Ta strana je znanost. Ne može se, prema tome, pozvati u emisiju Mariju Selak Raspudić ili vođu nekog antivakserskog prosvjeda i klimati glavom na svaku neobaviještenu ludoriju o Covidu koju on ili profesorica filozofije bubnu u eter. To nije novinarstvo nego sprdnja.
Simptom opasnog medijskog iskliznuća
Magistar komparativne književnosti ili zubar smatraju se obrazovanim ljudima, oni jesu akademski građani, ali svejedno nikako ne mogu dobiti status druge strane u raspravama o performansama borbenih aviona ili o mjerama zaštite ozonskog omotača. Mene neće nitko pri zdravoj pameti pozvati na panel o liječenju multiple skleroze, niti u Vladinu komisiju za izradu kakve prometne studije. Pa neće, nisu šenuli umom. Jer ja to ne znam.
Ovaj konkretni subotnji slučaj s tom ženom u svim glavnim vijestima navodim samo kao simptom tog jednog opasnog medijskog iskliznuća. Uime čega je, naime, ona dobila pozornicu za svoj stand up nastup sklopljen od neargumentiranih bjesova i pogrešno shvaćenih povoda? Da joj se jedni smiju, a da joj drugi plješću? I da se klika?
Pa klikat će se još nepojmljivo više ako izmislimo da Plenković ima ljubavnicu i objavimo uz to sliku neke podmetnute stvarne žene. Ili da je Milanović ukrao toster u dućanu. Ali to ipak ne radimo. Pa zašto se radi ovo? A istovremeno pozivamo na znanost, svjetske studije o Covidu, istraživanja, grafove, logiku i razum i čudimo se koliko dezorijentiranih ljudi hoda ulicom. A mi smo im servirali alternativne uzore promičući neznalice, smušenjake i političke manipulatore u punopravnu ”drugu stranu”.