SDP je kadrovski nikad slabiji, može li ga Milanović pokušati obnoviti?
Stvarna slabost SDP-a nije ideologija, ni korupcija, već sami članovi
Neku sam se večer s omiljenih sportskih pogreškom prebacio na jedan lokalni televizijski kanal; Jabuka, Neovisna Televizija, ili nešto slično što pripada jednom te istom niskoprodukcijskom trashu.
Pa sam, potpuno u skladu s poetikom takvih, zapravo negledljivih tv postaja, ugledao Davora Bernardića kako na nekom SDP-ovom predizbornom skupu torcidaški glasno uzvikuje:”A sada novi predsjednik SDP-a, gospodin Zlatko Komadina!!!” (bojim se da ni tri uskličnika dovoljno vjerno ne dočaravaju Bernardićeve decibele).
Smiješni vrhunac kampanje
Bio je to simbolično smiješni vrhunac Bernardićeve kampanje protiv Zorana Milanovića, koja je počela u Jutarnjem listu prije par mjeseci. Gospodin Bernardić u velikom je intervjuu za subotnji broj Jutarnjeg bio pozvao Milanovića da podnese ostavku jer, je, eto, izgubio izbore.
Smiješni element Bernardićeva poziva jest u tome što je, prvo, sam Bernardić dosta uvjerljivo izgubio izbore u gradu Zagrebu, pa nije podnio ostavku. Drugo, što se nitko iz njegove protumilanovićevske grupe (Picula, Ostojić, Komadina, Josipović), nije sjetio tražiti Ivicu Račana da podnese ostavku, kada je SDP 2003. godine zaista uvjerljivo izgubio na parlamentarnim izborima. I treće, što SDP lani zaista nije poražen na izborima za Sabor Republike Hrvatske.
Socijalistički aparatčik iz Rijeke
Osobito komičan element u prošlotjednom Bernardićevu najavljivanju Zlatka Komadine kao novog predsjednika SDP-a jest, pak, u činjenici da je prije tri ili četiri dana Davor Bernardić morao znati da će Zoran Milanović uvjerljivo pobijediti na stranačkim izborima. Obje su frakcije u SDP-u raspolagale točnim projekcijama izbornih rezultata.
Dio SDP-ovih dužnosnika I njima bliskih medijskih djelatnika toliko osobno ne podnosi Milanovića, da u svojim javnim istupima napadno odbija elementarna pravila logičkog razmišljanja
Zašto se, dakle, Davor Bernardić išao javno sramotiti, najavljujući Zlatka Komadinu kao novog predsjednika SDP-a? I zašto se cijela grupa političkih komentatora , blogera bivših SDP-ovih dužnosnika, krenula dragovoljno kompromitirati, tvrdeći kako Milanovićeva pobjeda konvenira baš Karamarku (premda je svakom razumnom čovjeku jasno da je Zoran Milanović jedini političar koji se može suprotstaviti užurbanoj klerikalizaciji i orbanizaciji i Hrvatske), i kako je SDP odbio krenuti novim smjerom, kao da dugogodišnji socijalistički aparatčik iz Rijeke može predstavljati bilo kakav novi smjer bilo koje ambiciozne političke stranke?
Jedan odgovor na ovo pitanje subjektivne je naravi: dio SDP-ovih dužnosnika i njima bliskih medijskih djelatnika toliko osobno ne podnosi Zorana Milanovića, da u svojim javnim istupima napadno odbija elementarna pravila logičkog razmišljnja.
Stvarna slabost SDP-a
No, to je zaista nebitno. Bitno je da je SDP loša stranka. Inače posve irelevantnom Davoru Bernardiću, koji će, prije ili kasnije završiti kod Milana Bandića (ako Bandića ne zatvore na dulje vrijeme), ili u HDZ-u, posvetili smo ovoliko prostora jer on, kao predsjednik zagrebačkog SDP-a, zorno govori o unutarnjim slabosti Socijaldemokratske partije.
Stvarna slabost SDP-a nije ideologija: oni su konzekventna socijaldemokratsko-liberalna stranka, koja se kontinuirano bori za širenje prostora slobode u društvu,za ljudska prava, kao i za očuvanje bitnih čimbenika klasične europske socijalne države.
Stvarna slabost SDP-a nije ni korupcija. SDP se, zapravo, suočio samo s dva ozbiljna korupcijska skandala. Jedan je vezan uz Marinu Lovrić Merzel, koju je SDP, nažalost s velikim zakašnjenjem, izbacio iz stranke, a drugi uz niz dvojbenih aktivnosti Slavka Linića.
Dugogodišnje zapuštanje
Stvarna slabost SDP-a jesu članovi stranačkih tijela te stranke. Upravo je strašno da SDP nema niti jednog ozbiljnog političara u Zagrebu, koji bi se mogao kandidirati za gradonačelnika.
Još je strašnije da SDP nema niti jednog ozbiljnog kandidata za gradonačelnika ni u Puli, ni u Splitu, ni u Dubrovniku, ni u Osijeku, ni u Varaždinu.
Socijaldemokratska partija zapuštena je stranka, koja već desetak godina ne proizvodi nove političare nacionalne vrijednosti ali ni lokalne popularnosti. Proces zapuštanja SDP-a, kao potencijalno prirodnog rasadnika hrvatske intelektualne i političke elite, započeo je još Ivica Račan, da bi ga nastavio Zoran Milanović.
Milanovićevi prioriteti
Stoga Zoran Milanović, kao novi predsjednik SDP-a, i kao jedini šef hrvatske opozicije, sada pred sobom ima dva podjednako važna zadatka.
Milanović mora pronaći kanale i procedure, kojima će u stranku privući što više ljudi, koji se žele suprotstaviti klerikalnoj i nacionalističkoj Hrvatskoj
Prvo, Milanović mora činiti sve da bi rušio sadašnju vlast, koja je u samo tri mjeseca uspjela orbanizirati Hrvatsku, i kako bi zaustavljao ili , barem snažno prokazivao njene političke postupke. Drugo, Zoran Milanović mora ponovo izgraditi SDP: on mora pronaći kanale i procedure, kojima će u stranku privući što više ljudi, koji se žele suprotstaviti klerikalnoj i nacionalističkoj Hrvatskoj.
SDP bi što prije trebao postati privlačan za obrazovane, uspješne i poduzetne Hrvate, koji cijene vrijednosti liberalne demokracije I slobodnog tržišta, ali koji žele zadržati socijalnu državu.
Otpor srbizaciji
SDP mora postati neksus one Hrvatske, koja će se suprotstaviti sveopćoj srbizaciji našeg društva (riječ srbizacija ovdje ne koristimo kao etnički termin, nego kao tehnički termin, kojim opisujemo sve veće sličnosti između političkih sustava u Zagrebu i Beogradu).
Milanovićeva pobjeda u SDP-u jedini je racionalan i koristan politički događaj u Hrvatskoj, od početka ove godine, jer se tom pobjedom pokazuje kako dovoljno naših građana razumije da se moraju suprotstaviti sadašnjoj vlasti. No, ta je pobjeda tek malo jače uporište za neophodni početak političke obnove našeg društva.