Nije trebao vatromet nad Pelješkim mostom da osvijetli činjenicu da je zagrijavanje za superizbornu 2024. godinu već krenulo. U godinu u kojoj će se birati novi europarlamentarci, novi saziv Sabora (koji će birati novu Vladu) i na samom kraju predsjednik ili predsjednica Republike, valja ući itekako dobro pripremljen, tako da ne čudi da je već – zapravo – počelo.
Pregovori koji nisu postojali
I s druge strane je, pak, također već počelo. Anketno najjača opozicijska stranka, SDP, je angažmanom uglednog PR stručnjaka Alexa Brauna praktički već snažno krenula prema kampanji za parlamentarne izbore.
Pa ipak, svi silni napisi o pregovorima o zajedničkom izlasku na izbore debelo su preuranjeni. U veljači su, tako, tema dana kratko postali pregovori o predizbornoj koaliciji SDP-a i Možemo! Priča je imala svoju unutarnju političku (stranke su dovoljno slične i njihova nacionalna vodstva imaju solidne odnose), ali i matematičke (stranke su dovoljno različite da pokrivaju širi elektorat, te imaju kapacitet nadjačati postotke HDZ-a) logike. Jedina sitnija mana u cijelom scenariju je bila ta da pregovori – nisu postojali.
Pregovori koji ne postoje
Slično je i s recentnom, nešto širom pričom, o navodnom dogovaranju koalicije SDP-a, Možemo! i Centra (i možda još neke stranke s lijevo-liberalnog spektra). Sve je naizgled tu, i politička logika i brojke, jedino što pregovora – nema.
A po svemu sudeći pregovora u tom smislu – zajedničkom izlasku na izbore – neće ni biti u skoro vrijeme. Predsjednik SDP-a Peđa Grbin dobio je od predsjedništva stranke odriješene ruke o tome da razgovara sa srodnim strankama o mogućnostima potencijalne suradnje. Kad će razgovarati i o kakvoj točno suradnji – nije precizno definirano.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kukuriku koalicija – sasvim druge okolnosti
Jer, zapravo, ne može ni biti. Mnogi će se ovdje sjetiti posljednjeg poraza HDZ-a na izborima i Kukuriku koalicije sastavljene od SDP-a, HNS-a, IDS-a i HSU-a. Njihov prvi sastanak dogodio se baš u ovo, srpanjsko vrijeme, sad već dobro daleke 2009. godine. Dvije godine prije redovnih parlamentarnih izbora.
Samorazumljive prvoloptaške paralele s današnjim vremenom su, naravno, zgodne. Jedino što nisu baš točne. Prvi sastanak Kukuriku koalicije u kastavskom restoranu po kojem je ona dobila ime, dogodio se dva tjedna nakon najznačajnijeg političkog događaja te ere – iznenadne ostavke tadašnjeg premijera i predsjednika HDZ-a Ive Sanadera. Zemlja je, nadalje, bila, kao i već dio globusa, u dubokoj recesiji.
Traumatična iskustva SDP-a
HDZ je, ukratko, bio na koljenima. Već tad, sredinom srpnja 2009. godine bilo je jasno da je toj stranci, manje-više, krenulo odbrojavanje. Uz to, Zoran Milanović i SDP su bili još gadno opečeni traumatičnim iskustvom s posljednjih parlamentarnih izbora (2007. godine), na koje su izašli samostalno i doživjeli tijesan poraz.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Svega toga danas nema. Iako se doima se da je nacija (pre)umorna od HDZ-ovih afera i promašaja Plenkovićeve rotirajuće Vlade (u kojoj su ostala samo trojica ministara iz 2016. godine), ali prvo, premijer ne pokazuje ni najmanje naznake da bi mogao poručiti “Doviđenja i hvala na suradnji”. Drugo, HDZ je uvjerljivo anketno najjača stranka. I treće, SDP je i dalje baš gadno opečen traumatičnim iskustvom s posljednjih parlamentarnih izbora – koje je izgubio povijesno uvjerljivo, u širokoj oporbenoj koaliciji.
Dvije godine su dovoljne za nastanak i nestanak
Trinaest godina kasnije, ukratko, situacija je za najjaču oporbenu stranku dramatično drugačija nego što je to bila kad se formirala Kukuriku koalicija. Dvije godine pred izbore, pritom, nema previše smisla raspravljati o preciznim modalitetima predizborne suradnje, čak ni u grubljim crtama. Jer, dvije godine su sasvim dovoljno vremena za nastanak i nestanak cijelih političkih pokreta.
Brojke svakako kriju logiku koja može stajati oko ideje o udruživanju – anketni rejting SDP-a, Možemo i Centra, primjerice, nadmašuje HDZ-ov (za manje od jednog postotnog boda, doduše). Međutim, ta vrsta matematičke logike često zna biti kobno pogrešna – veliko je pitanje hoće li udruživanje djelovati pozitivno ili negativno na zajednički rezultat.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Faktor “X” je obavezan već 15 godina
No, postoji i još ozbiljniji problem, karika koja gotovo bolno nedostaje u bilo kakvim scenarijima i idejama o osvajanju (ili, iz HDZ-ove perspektive, zadržavanju) vlasti. Iznenađenje. Naime, posljednji izbori na kojima se u roku od dvije godine do parlamentarnih izbora, koliko smo otprilike sad od njih udaljeni, nije odjednom pojavila stranka koja je ostvarila iznenađujuće dobar rezultat održani su prije punih 15 godina. Faktor “X” postao je, tako, redovan i ključan dio domaće političke scene i u očekivanim tijesnim omjerima 2024. godine mogao bi lako imati ulogu onog koji odlučuje, kakvu je imao Most 2015. godine.
Ali, iznenađujuće dobar rezultat su postigli i Laburisti četiri godine prije toga. Živi zid 2016. godine. Zeleno-lijevi blok prije dva ljeta. Svi oni, dvije godine prije izbora na kojima su zabljesnuli, ili nisu ni postojali ili nisu doživljavani kao iole ozbiljan faktor. Zbog svega toga bi svako ozbiljnije zidanje taktike za pobjedu nad HDZ-om 2024. godine bilo debelo preuranjeno. I, zbog toga se, unatoč entuzijastičnim medijskim naslovima, tako nešto jednostavno – ne događa.
Bitka za pobjedu 2024. se vodi u gradovima
Što jasno, ne mora značiti da u ovom trenutku SDP, Možemo! i Centar ne vode odsudnu bitku za osvajanje vlasti na nacionalnoj razini. Ali, o njenom ishodu će, čini se, prije svega odlučiti razvoj situacije u gradovima u kojima se ona upravo vodi.
Članak se nastavlja ispod oglasa
U tri najveća hrvatska grada kojima te tri političke opcije upravljaju. Budu li Zagreb (Možemo!), Split (Centar) i Rijeka (SDP) bolja mjesta 2024. godine nego što su to danas, bit će to ovim opcijama mnogo veći vjetar u leđa od bilo kakve odluke šefova stranaka o načinu izlaska na parlamentarne izbore.
Članak se nastavlja ispod oglasa
SDP, Možemo! i Centar nisu ni blizu koalicije. Čak i da se udruže, veliko je pitanje bi li pobijedili HDZ
Usporedbe s Kukuriku koalicijom, koja se krenula slagati dvije godine prije pobjede na izborima, posve su promašene
Posljednji parlamentarni izbori u Hrvatskoj na kojima nije bilo faktora "X", stranke koja je odjednom ostvarila iznenađujuće dobar rezultat, održani su prije punih 15 godina. Dvije godine do parlamentarnih izbora, dakle, bilo kakva politička računica - i potezi koji se na osnovu nje povlače - teško da može biti precizna
Nije trebao vatromet nad Pelješkim mostom da osvijetli činjenicu da je zagrijavanje za superizbornu 2024. godinu već krenulo. U godinu u kojoj će se birati novi europarlamentarci, novi saziv Sabora (koji će birati novu Vladu) i na samom kraju predsjednik ili predsjednica Republike, valja ući itekako dobro pripremljen, tako da ne čudi da je već – zapravo – počelo.
Raskošni happening na mostu, drugu godinu zaredom, tako služi HDZ-u i Plenkoviću da se biračima pokažu kao oni koji isporučuju i neke druge stvari osim svojih zastupnika i ministara organima gonjenja. U sličnu svrhu će, jamačno, ali i politički sasvim legitimno, poslužiti i uvođenje eura početkom naredne godine, te vjerojatni ulazak u Schengen.
Pregovori koji nisu postojali
I s druge strane je, pak, također već počelo. Anketno najjača opozicijska stranka, SDP, je angažmanom uglednog PR stručnjaka Alexa Brauna praktički već snažno krenula prema kampanji za parlamentarne izbore.
Pa ipak, svi silni napisi o pregovorima o zajedničkom izlasku na izbore debelo su preuranjeni. U veljači su, tako, tema dana kratko postali pregovori o predizbornoj koaliciji SDP-a i Možemo! Priča je imala svoju unutarnju političku (stranke su dovoljno slične i njihova nacionalna vodstva imaju solidne odnose), ali i matematičke (stranke su dovoljno različite da pokrivaju širi elektorat, te imaju kapacitet nadjačati postotke HDZ-a) logike. Jedina sitnija mana u cijelom scenariju je bila ta da pregovori – nisu postojali.
Pregovori koji ne postoje
Slično je i s recentnom, nešto širom pričom, o navodnom dogovaranju koalicije SDP-a, Možemo! i Centra (i možda još neke stranke s lijevo-liberalnog spektra). Sve je naizgled tu, i politička logika i brojke, jedino što pregovora – nema.
A po svemu sudeći pregovora u tom smislu – zajedničkom izlasku na izbore – neće ni biti u skoro vrijeme. Predsjednik SDP-a Peđa Grbin dobio je od predsjedništva stranke odriješene ruke o tome da razgovara sa srodnim strankama o mogućnostima potencijalne suradnje. Kad će razgovarati i o kakvoj točno suradnji – nije precizno definirano.
Kukuriku koalicija – sasvim druge okolnosti
Jer, zapravo, ne može ni biti. Mnogi će se ovdje sjetiti posljednjeg poraza HDZ-a na izborima i Kukuriku koalicije sastavljene od SDP-a, HNS-a, IDS-a i HSU-a. Njihov prvi sastanak dogodio se baš u ovo, srpanjsko vrijeme, sad već dobro daleke 2009. godine. Dvije godine prije redovnih parlamentarnih izbora.
Samorazumljive prvoloptaške paralele s današnjim vremenom su, naravno, zgodne. Jedino što nisu baš točne. Prvi sastanak Kukuriku koalicije u kastavskom restoranu po kojem je ona dobila ime, dogodio se dva tjedna nakon najznačajnijeg političkog događaja te ere – iznenadne ostavke tadašnjeg premijera i predsjednika HDZ-a Ive Sanadera. Zemlja je, nadalje, bila, kao i već dio globusa, u dubokoj recesiji.
Traumatična iskustva SDP-a
HDZ je, ukratko, bio na koljenima. Već tad, sredinom srpnja 2009. godine bilo je jasno da je toj stranci, manje-više, krenulo odbrojavanje. Uz to, Zoran Milanović i SDP su bili još gadno opečeni traumatičnim iskustvom s posljednjih parlamentarnih izbora (2007. godine), na koje su izašli samostalno i doživjeli tijesan poraz.
Svega toga danas nema. Iako se doima se da je nacija (pre)umorna od HDZ-ovih afera i promašaja Plenkovićeve rotirajuće Vlade (u kojoj su ostala samo trojica ministara iz 2016. godine), ali prvo, premijer ne pokazuje ni najmanje naznake da bi mogao poručiti “Doviđenja i hvala na suradnji”. Drugo, HDZ je uvjerljivo anketno najjača stranka. I treće, SDP je i dalje baš gadno opečen traumatičnim iskustvom s posljednjih parlamentarnih izbora – koje je izgubio povijesno uvjerljivo, u širokoj oporbenoj koaliciji.
Dvije godine su dovoljne za nastanak i nestanak
Trinaest godina kasnije, ukratko, situacija je za najjaču oporbenu stranku dramatično drugačija nego što je to bila kad se formirala Kukuriku koalicija. Dvije godine pred izbore, pritom, nema previše smisla raspravljati o preciznim modalitetima predizborne suradnje, čak ni u grubljim crtama. Jer, dvije godine su sasvim dovoljno vremena za nastanak i nestanak cijelih političkih pokreta.
Brojke svakako kriju logiku koja može stajati oko ideje o udruživanju – anketni rejting SDP-a, Možemo i Centra, primjerice, nadmašuje HDZ-ov (za manje od jednog postotnog boda, doduše). Međutim, ta vrsta matematičke logike često zna biti kobno pogrešna – veliko je pitanje hoće li udruživanje djelovati pozitivno ili negativno na zajednički rezultat.
Faktor “X” je obavezan već 15 godina
No, postoji i još ozbiljniji problem, karika koja gotovo bolno nedostaje u bilo kakvim scenarijima i idejama o osvajanju (ili, iz HDZ-ove perspektive, zadržavanju) vlasti. Iznenađenje. Naime, posljednji izbori na kojima se u roku od dvije godine do parlamentarnih izbora, koliko smo otprilike sad od njih udaljeni, nije odjednom pojavila stranka koja je ostvarila iznenađujuće dobar rezultat održani su prije punih 15 godina. Faktor “X” postao je, tako, redovan i ključan dio domaće političke scene i u očekivanim tijesnim omjerima 2024. godine mogao bi lako imati ulogu onog koji odlučuje, kakvu je imao Most 2015. godine.
Ali, iznenađujuće dobar rezultat su postigli i Laburisti četiri godine prije toga. Živi zid 2016. godine. Zeleno-lijevi blok prije dva ljeta. Svi oni, dvije godine prije izbora na kojima su zabljesnuli, ili nisu ni postojali ili nisu doživljavani kao iole ozbiljan faktor. Zbog svega toga bi svako ozbiljnije zidanje taktike za pobjedu nad HDZ-om 2024. godine bilo debelo preuranjeno. I, zbog toga se, unatoč entuzijastičnim medijskim naslovima, tako nešto jednostavno – ne događa.
Bitka za pobjedu 2024. se vodi u gradovima
Što jasno, ne mora značiti da u ovom trenutku SDP, Možemo! i Centar ne vode odsudnu bitku za osvajanje vlasti na nacionalnoj razini. Ali, o njenom ishodu će, čini se, prije svega odlučiti razvoj situacije u gradovima u kojima se ona upravo vodi.
U tri najveća hrvatska grada kojima te tri političke opcije upravljaju. Budu li Zagreb (Možemo!), Split (Centar) i Rijeka (SDP) bolja mjesta 2024. godine nego što su to danas, bit će to ovim opcijama mnogo veći vjetar u leđa od bilo kakve odluke šefova stranaka o načinu izlaska na parlamentarne izbore.