Telegram komentar: SDP-ov glavni problem je to što je malo njihovih birača zadovoljno postignutim
Čudno je što neke stranke govore da poslije izbora neće koalirati
O čemu drugom govoriti neposredno prije izbora nego o samim izborima? Svaki su izbori važni, osobito političarima koji se nadmeću pokušavajući osvojiti vlast. Kad je zainteresiranih stranaka toliko mnogo da je vjerojatno da nijedna sama neće osvojiti natpolovičnu većinu potrebnu za sastavljanje izvršne vlasti, razumno je očekivati da će i ubuduće Hrvatskom upravljati koalicijska vlada.
Utoliko je čudnije što predstavnici nekih stranaka, za koje je sasvim izvjesno da same ne mogu osvojiti većinu saborskih mandata, govore da poslije izbora neće ni sa kim koalirati. Njima bi, čini se, bilo drago da se izvršna vlast ne formira i da se izbori neprestano ponavljaju sve dok oni ne pobijede. A da ponavljanje parlamentarnih izbora nedugo nakon neuspješnog pokušaja ne mora nužno dati isti rezultat, ali ni onakav rezultat kakav možda očekuju naši protivnici svakog oblika koaliranja, pokazali su ponovljeni parlamentarni izbori u Turskoj.
Neobičan slučaj iz 1995.
To da se poslije izbora ne može formirati izvršna vlast i da se izbori moraju ponoviti, iskustvo je kakvo još u Hrvatskoj nismo imali. No, ne manjka nam drugih iskustava koja nas čine osobitima.
Iz naše demokratske prakse poznat je slučaj da je poslije izbora 1995. godine formirana parlamentarna većina u Skupštini grada Zagreba i da je ta većina, u skladu s tadašnjim zakonom, izabrala gradonačelnika. U sladu s tadašnjim ovlastima tadašnji predsjednik Republike je odbio potvrditi izabranog gradonačelnika.
To je ponovljeno četiri puta. Jedino obrazloženje bilo je da gradonačelnik ne može biti netko tko nije član HDZ-a. U međuvremenu su zakoni promijenjeni i nema više predsjednika Tuđmana. No, tu je HDZ koji se zauzima za povratak u devedesete. Da sam još neodlučan, dvaput bih razmislio o tome treba li dati podršku onima koji se zauzimaju za povratak u vrijeme koje je obilježila takva nedemokratska praksa.
U nekim američkim državama – primjerice na Floridi – zakonski je određeno da zločinci, osobe osuđene za teška kaznena djela, ne samo da se ne mogu kandidirati na izborima nego ne mogu na izborima ni glasati. Ta je odredba korištena za protupravno oduzimanje prava glasa desecima tisuća birača koji nisu bili zločinci, ali su ih vlasti Floride takvima proglasile. Oni su svoje pravo izborili tek poslije dugotrajnih sudskih postupaka okončanih dugo nakon što je predsjednik Bush mlađi već preuzeo dužnost 2001. godine. Njegov mlađi brat Jeb, tadašnji guverner Floride zadužen za organizaciju izbora, tako mu je pomogao da pobijedi.
Presudni glasovi
Moglo bi se reći da je Busheva pobjeda bila omogućena uskraćivanjem prava glasa onima koji su tretirani kao da su bili osuđeni za zločine. Kod nas su zakonodavstvo i praksa upravo suprotni. Dok je na Floridi osuđenicima oduzeta mogućnost sudjelovanja na izborima – a to je 2000. godine zloupotrijebljeno da se oduzme glas i onima koji nisu bili zločinci – kod nas su zločinci ponekad presuđivali o pobjedniku. Poznato je da su nekoliko puta o izboru zastupnika u posljednji trenutak presudili baš glasovi zatvorenika. Svaki put to je bilo u korist HDZ-ovih kandidata.
Čudno je što predstavnici nekih stranaka, za koje je sasvim izvjesno da same ne mogu osvojiti većinu saborskih mandata, govore da poslije izbora neće ni sa kim koalirati. Njima bi, čini se, bilo drago da se izvršna vlast ne formira i da se izbori neprestano ponavljaju sve dok oni ne pobijede. A da ponavljanje izbora nedugo nakon nauspješnog pokušaja ne mora nužno dati isti rezultat, ali ni onakav rezultat kakav možda očekuju naši protivnici svakog oblika koaliranja, pokazali su ponovljeni izbori u Turskoj
Potaknuti na to činjenicom da su neki bivši državni dužnosnici već bili osuđeni, ali i time da su često morali odlučivati o ukidanju zastupničkog imuniteta svojim kolegicama i kolegama protiv kojih su pokrenute istrage, narodni zastupnici su odredili da se na izborima ne bi smjele kandidirati osobe koje su pravomoćno osuđene za kaznena djela protiv službene dužnosti, odnosno za zloupotrebu položaja i ovlasti. Ustavni sud je odredio da se i takve osobe mogu kandidirati ako su odslužile kaznu. Ustavni sud je svojim zakašnjelim i krajnje neuvjerljivo argumentiranim odlukama presudio da u izbornoj kampanji i u javnom životu mogu sudjelovati i osobe koje su već bile pravomoćno osuđene za ratni zločin. Netko bi cinično mogao zaključiti da, s obzirom na činjenicu da članice i članovi tog samozvanog suda nad sudovima ne moraju biti suci po struci, nije opravdano od tog tijela očekivati da njegove odluke uvijek budu u skladu s Ustavom, zakonima i zdravim razumom.
U ozračju opće pravne nesigurnosti, koje je dobrim dijelom generirao Ustavni sud neopravdano ekstenzivnim tumačenjem svojih ovlasti, gotovo da nema pouzdanih pravnih kriterija za to što je u vezi s izborima zakonito, a što nije. Stoga biračima ostaje da se oslone na zdravi razum i da odluče hoće li i ljudima koji su sudjelovali u vlasti i koje su neki već pravomoćno osuđeni pojedinci imenovali kao glavne organizatore pljačke državnog novca, omogućiti da se opet povedu za istim iskušenjima i da s povlaštenim pojedincima i firmama ugovaraju cijene višestruko više od tržišnih. Čak su i hrvatski biskupi u svojoj predizbornoj poslanici naglasili da bi političari trebali da svojim primjerom “potiču na poštenje i čestitost, radinost i iskrenost”.
Destabilizacija vlasti
Biskupi se, doduše, obraćaju ponajprije onima “koji se Boga boje”, pa bi se moglo dogoditi da ti bogobojazni u strahu pred božjim izaslanicima propuste uočiti ono što će potpuno slobodni birači zasigurno primijetiti. Naime, osobe osumnjičene za ozbiljne zloupotrebe položaja i ovlasti, o kojima u javnosti postoji opravdana rezerva u pogledu toga da baš one svojim primjerom potiču na poštenje, čestitost, radinost i iskrenost, nalaze se upravo na listama one stanke koju su biskupi podržavali.
Podržavali su je u njenim pokušajima destabilizacije vlasti nasilnim ispadima u Vukovaru i terorističkim prijetnjama na jednoj od najprometnijih zagrebačkih ulica. Taj uočljivi raskorak između riječi i djela navodi na zaključak da biskupi onima “koji se Boga boje” preporučuju da glasaju za one koji su pokazali da se ne boje ni Boga ni zakona.
Sadašnji predsjednik stranke čiji je bivši predsjednik već bio pravomoćno osuđen, ali je Ustavni sud odlučio da mu se ponovno sudi, izjavljuje da je samo pozivanje HDZ-ovih dužnosnika da budu svjedoci oblik pritiska na HDZ.
Izlike za neglasanje
Ta je izjava usklađena s ranijom izjavom da Državno odvjetništvo nije smjelo pokretati istragu protiv voditeljice HDZ-ove kampanje u trenutku kad to HDZ-u ne odgovara. Sve je to najava pojačanih političkih pritisaka na pravosuđe u slučaju da HDZ pobijedi na izborima. Lider te stranke već sada jasno poručuje da se dužnosnike HDZ-a ubuduće neće smjeti pozivati ni kao svjedoke, a kamoli suditi im.
Čini se da je prilično lako pronaći razloge da se ne glasa za sadašnju opoziciju s obzirom na to da je osnova njena programa, s jedne strane, povratak na stanje u kojem su počinjene najveće zloupotrebe vlasti i, s druge, zloslutna najava političkog uredovanja u kulturi i političkih pritisaka na sud.
Gospodarski program koji se svodi na obećanje o smanjivanju prihodovne strane proračuna, koji je ionako u deficitu, i znatno povećanje rashoda puki je blef na koji ne bi trebali nasjesti ni potpuni ekonomski laici. Glavni razlog za brigu strankama sadašnje vladajuće koalicije treba biti činjenica da će oni koji će glasati za njih to učiniti uglavnom zato što su protiv HDZ-a, a u manjoj mjeri zato što su oduševljeni njihovim postignućima u prošle četiri godine.
Komentar je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 6. studenog 2015.