Šef arhiva Stasija ispričao nam je kako su Njemci proveli lustraciju i može li taj model biti za Hrvatsku

Susret s Mirom Kovačem

Ronald Jahn rođen je 1953. u Jeni u DDR-u, a još je sa studija ekonomije u rodnom gradu izbačen je zbog neslaganja s nekim potezima režima. Kasnije, Stasi ga je neuspješno pokušao regrutirati, a početkom 2011. njemački Bundestag ga je izabrao na sadašnju poziciju. Institucija kojoj je na čelu, od 1991. do kraja 2014. dobila je 3.05 milijuna zahtjeva građana za uvid u Stasijeve zapise te 3.38 milijuna zahtjeva za provjerom javnih zaposlenika ili mirovina. Jahnov ured informaciju o tome je li netko i na koji način surađivao sa Stasijem pruža državnim institucijama na njihov zahtjev, a potom te institucije same odlučuju što će napraviti s tom informacijom.

U fokus hrvatske javnosti Jahn je došao u veljači, kada se u Berlinu susreo s hrvatskim ministrom vanjskih poslova Mirom Kovačem, kada je ovaj najavio potrebu “hrvatskog suočavanja s prošlošću.” Jahn nam je otkrio kako su Nijemci proveli svoju lustraciju, koje su prednosti i problemi, a odgovorio nam je i na pitanje koje su opasnosti da se lustracija pretvori u političke čistke i borbu s neistomišljenicima.

TELEGRAM: Kako je izgledala lustracija u Njemačkoj, koji su ciljevi i da li biste danas rekli da je ona uspješno provedena?

JAHN: Mi u Njemačkoj odlučili smo se za otvaranje Stasijevih dokumenata odmah nakon kraja Istočne Njemačke 3. listopada 1990. godine. Iako je središnja točka bila pristup tim zapisima za dobrobit žrtava Stasija, tajne policije Istočne Njemačke, ti su dokumenti također pomogli razumjeti i učiniti transparentnim uključenost ljudi u funkcioniranje istočnonjemačkog komunističkog režima.

Stasi je u velikoj mjeri prikupljao informacije zahvaljujući tajnim doušnicima među stanovništvom. Identificiranje tih tajnih doušnika i povezivanje te informacije s zaposlenjima u državnom aparatu u ujedinjenoj Njemačkoj bio je važan dio procesa odnosa prema komunističkom režimu. Njemačka nije odmah uvela formalni proces lustracije, no provjera preko 1.7 milijuna javnih dužnosnika i javnih zaposlenika iz Stasijevih zapisa pridonijela je procesu transparentnosti u sudjelovanju u bivšoj komunističkoj diktaturi i kroz to izgradnju povjerenja u demokraciju i ujedinjenu Njemačku. Tako da je to bilo i još uvijek jest vrlo važan alat za demokraciju.

TELEGRAM: Može li se njemački model lustracije primijeniti u Hrvatskoj sada?

JAHN: To je na Hrvatima da odluče. Ja mogu samo reći da je, iz njemačkog iskustva, mogućnost korištenja dokumenata tajne policije od velike pomoći za razumijevanje povijesti i mehanizama diktature te izgradnju suvremenog društva i demokracije. Razumijevanjem detalja kako je sve funkcioniralo i individualiziranjem odgovornosti imamo veću mogućnost da u budućnosti nećemo ponoviti pogreške iz prošlosti. Nikad nije prekasno učiti iz povijesti.

TELEGRAM: Što bi Hrvatskoj danas donijela lustracija, više od četvrt stoljeća nakon pada komunizma?

JAHN: Ponavljam, vjerujem da svaka država mora odlučiti sama. To je proces na koji utječe mnogo faktora. Mogu samo reći da vjerujem kako je važno imati i tu mogućnost. Kada to učiniti i kako nešto je što bi svaka država za sebe trebala riješiti.

TELEGRAM: Možete li nam opisati kako je provedena lustracija u Njemačkoj? Otkrili biste da je netko bio suradnik Stasija i… što onda?

JAHN: Proces je u Njemačkoj bio baziran na provjeri ljudi koji ispunjavaju uvjete, što znači da su javni dužnosnici ili zaposleni u javnoj upravi. Baza je bio Zakon o Stasijevim zapisima koji je definirao vrstu radnog odnosa koji je podložan provjeri. Poslodavac nas kontaktira da provjerimo zapise o njegovim zaposlenicima. Mi mu potom pružimo informaciju iz arhiva i tada poslodavac odlučuje što će s njom napraviti: Žele li informaciju objaviti javno ili je žele zadržati za sebe? Postoje li ikakve posljedice?

U većini slučajeva ne postoji zakonska mjera protiv bivših doušnika Stasija osim ako on ili ona nije lagao u prijavi za posao i negirao prijašnju umiješanost. U 90-ima je bilo mnogih slučajeva otkaza. U slučajevima izabranih političara ponekad je važno da javnost zna činjenice prije nego što donesu odluku i ubace listić u glasačku kutiju. U konačnici, cilj je transparentnost tako da je nekad tajna aktivnost sada javna.

TELEGRAM: Može li ovo vaše iskustvo koje ste opisali biti korisno u suočavanju s prošlošću u Hrvatskoj?

JAHN: Uvijek je korisno tražiti ideje kada želite pokrenuti vlastiti proces. Mi smo uvijek otvoreni podijeliti svoje iskustvo, od razine rada za arhivistički posao do toga kako učiniti te arhive dostupnima za mnoge svrhe do toga koji je učinak 26 godina pristupa tim arhivima imao na generalnu političku scenu. Oni koji su zainteresirani za postupak u Hrvatskoj imaju priliku pogledati sve modele prema kojima su se arhivi koristili za rješavanje nepravdi iz prošlosti i donošenje odluka što je najbolje za Hrvatsku. Mi smo uvijek otvoreni za ljude koji žele znati o tome.

TELEGRAM: Sve arhive iz Jugoslavije još nisu otvorene, no unatoč tome neki povjesničari tvrde kako su imali pristup tim, zatvorenim arhivima. Koja je opasnost da jednom kada arhivi budu otvoreni, oni budu revidirani. I kako to spriječiti?

JAHN: Ako sam dobro razumio vaše pitanje strah je da bi arhivi mogli biti zloupotrebljeni u političke svrhe i da će biti korišteni u skladu s jednim specifičnim tumačenjem povijesti. Idealno bi bilo kada bi se arhivi shvatili kao povijesni izvor što i jesu i kada bi raspravu o njima pratila otvorena rasprava o povijesti zemlje. To je za mene važan čimbenik svih koji se bave poviješću: Istina nije ničija i zapisi iz arhiva, bilo oni tajne policije ili drugi, trebali bi pomoći da se spoznaju činjenice i detalji koji će pridonijeti boljem razumijevanju grešaka iz prošlosti.

TELEGRAM: Mislite li da postoji opasnost da se lustracija pretvori u obračun s političkim protivnicima? U tom scenariju, viđenom primjerice u Makedoniji, komisija sastavljena od ljudi bliskih vlastima, odlučuje tko će biti lustriran, a tko ne.

JAHN: Možda načini na koji su stvari organizirani u Njemačkoj mogu pomoći. Njemački BStU organiziran je od samih početaka s ciljem da se postupak provode bez utjecaja političkih sfera izvana. Jezgra našeg djelovanje jest da želimo pridonijeti razumijevanju pogrešaka iz prošlosti kako bi bolje kreirali današnju politiku, ali ne kako bi koristili prošlost za napad na političke protivnike danas. Zakon o Stasijevim zapisima bio je prilično uspješan u tome da osigura da agencija ostane neovisna od politički pritiska. To je idealna situacija.

TELEGRAM: Surađujete li s bivšim komunističkim državama?

JAHN: Na kraju 2008. europska mreža arhiva bivših komunističkih tajnih policija osnovana je u Berlinu. Inicijativa je Njemačka, a došla je kao reakcija na činjenicu da su se od 1998. u Poljskoj, Bugarskoj, Rumunjskoj, Češkoj i Slovačkoj otvorili arhivi. Činilo se korisnim za razmjenu ideja, rad na komparativnih strukturama u arhivskom radu i političkoj podršci jedni drugima. To se pokazalo kao dobar mehanizam. Susrećemo se jednom godišnje, izmjenjujemo probleme s kojima se susrećemo na arhivskoj, ali i na političkoj razini i pružamo podršku jedni drugima.

TELEGRAM: Što je s Hrvatskom i ostalim zemljama bivše Jugoslavije, postoji li tu neka suradnja?

JAHN: Do sada se Slovenija prijavila da postane član ove mreže, a 2013. je i postala pridruženi član kao Litva, Latvija i Estonija.

TELEGRAM: Koliko je bilo doušnika Stasija i kako su ih regrutirali?

JAHN: Na kraju, 1989., Stasi je imao oko 180.000 neslužbenih suradnika, kako su ih nazivali i otprilike upola manje djelatnika, 91.000 zaposlenika s punim radnim vremenom. Proces regrutacije je varirao. Ljudi su informirali o svojim sugrađanima zbog raznih razloga: ponekad za novac, ponekad i pod pritiskom i prisilom, no često i zbog ideološkog uvjerenja. Stasi je vrlo dobro razumijevao kako pristupiti ljudima, zadobiti njihovo povjerenje i ostvariti kolaboraciju.

TELEGRAM: Je li se lustracija u Njemačkoj previše fokusirala na bivše suradnike Stasija, pa su ostali važni dijelovi režima ostali netaknuti?

JAHN: O tom je pitanju lakše suditi u retrospektivi. Mnogi faktori pridonijeli su odluci o otvaranju Stasijeve evidencije i fokusu na javnom i službenom angažmanu s tajnom policijom kao sredstvom nošenja s nepravdama komunističkih vremena. Dakako, sada netko može reći da je previše članova partije odgovornih za nepravde izmaknulo. No u 1990-im, također su se događala i brojna suđenja članovima partije (koji nisu bili u Stasiju) koji su odgovorni za smrti na Zidu ili za namještene izbore u Istočnoj Njemačkoj. Sada mogu reći da bi bilo bolje da smo bili u mogućnosti uključiti više članova partije u proces razumijevanja odgovornosti za nepravde, no u to vrijeme javna diskusija je uglavnom bila usmjerena na Stasi, podcjenjujući ulogu partije.

TELEGRAM: Bili ste opozicijski aktivist u DDR-u, kako se prisjećate tih dana?

JAHN: Ovo je vrlo široko pitanje. Živio sam u Istočnoj Njemačkoj gotovo 30 godina prije nego što me komunistička vlast nasilno protjerala. Nisam se rodio kao disident sustavu, već sam se u to pretvorio zbog načina na koji su komunisti vodili zemlju. Želio sam slobodu da se izrazim, želio sam postavljati pitanja i promijeniti društvo. Tako sam naletio na jednopartijski sistem koji nije imao tolerancije za drugačije mišljenje od onog koje im je omogućavalo da ostanu na lasti. Svog privatnog života se sjećam s radošću, ali također se konkretno sjećam kako je supresija ljudskih prava loša za društvo i građane.