Nekad je nužno odabrati stranu

Šefovi EU počinju pregovore o proračunu. Mi bismo, po sadašnjim prijedlozima, mogli ostati bez stotina milijuna eura

Dosadašnji prijedlozi baš i nisu povoljni za Hrvatsku, ali pregovori o proračunu još uvijek traju

22.12.2019., Zagreb - Izborni stozer predsjednice RH Kolinde Grabar-Kitarovic u City Plazi tijekom cekanja rezultata na izborima za predsjednika Republike Hrvatske. Andrej Plenkovic Photo: Slavko Midzor/PIXSELL
FOTO: PIXSELL

Čelnici 27 zemalja članica Europske unije okupljaju se u četvrtak na izvanrednom summitu na kojem će se pokušati dogovoriti o sljedećem dugoročnom proračunu EU-a. Ishod pregovora o europskom proračunu odredit će u što će se od 2021. do 2027. godine ulagati novac iz zajedničke europske kase. Ti su pregovori ključni i za Hrvatsku, čije gospodarstvo uvelike ovisi o ulaganjima iz europskih fondova, a 80 posto javnih investicija dolazi upravo iz tih sredstava.

Na summitu će se raspravljati o prijedlogu koji je sastavio predsjednik Europskog vijeća Charles Michel. Premijer Andrej Plenković u nedjelju je bio umjereno optimističan, izdvojivši dva elementa koja idu na ruku Hrvatskoj. No, u dokumentu je, kako su ga predstavili europski mediji, sadržano i nekoliko za Hrvatsku potencijalno spornih prijedloga, koji bi državu mogli koštati više stotina milijuna eura.

Ti prijedlozi uglavnom su izravno suprotni onome za što se Vlada, prema informacijama Telegrama, u zadnjih godinu dana zalagala u raspravama o budućem europskom proračunu. Treba naglasiti i da je riječ tek o prijedlozima – ništa još nije definirano, a pitanje je i hoće li sastanak premijera i predsjednika rezultirati ikakvim dogovorom.

Sufinanciranje EU projekata

Što se predlaže: projekti bi se trebali uglavnom financirati na način da 75 posto novca osigurava EU proračun, a preostalih 25 posto države članice.

Što to znači za Hrvatsku: država bi za EU projekte morala osigurati osjetno više novca iz nacionalnih izvora. Ako, primjerice, neka općina gradi dječji vrtić koji vrijedi 10 milijuna kuna, EU bi sada za njega dala 8,5 milijuna kuna, a općina bi dodala svojih milijun i pol kuna. U slučaju da prođe novi prijedlog, općina bi, na istu cijenu projekta, morala dodati oko 2,5 milijuna kuna. To bi bio značajan udarac za male općine i gradove koji su se i dosad mučili s prikupljanjem vlastitog novca za EU projekte.

Još nije poznato koliko će Hrvatska u novom europskom proračunu imati novca na raspolaganju. Prema dosad jedinom službenom prijedlogu, onom Europske komisije, iz kohezijskih sredstava – fondova koji služe za pomoć slabije razvijenim regijama – Hrvatskoj je bilo predviđeno 8,767 milijardi eura kroz sedam godina. Povećanje stope nacionalnog sufinanciranja sa sadašnjih 15 na predloženih 25 posto, značilo bi da Hrvatska mora godišnje pronaći dodatnih oko 190 milijuna eura – 1,4 milijarde kuna – za sufinanciranje europskih projekata. Ovdje je riječ samo o vrlo okvirnom izračunu, budući da se ukupni iznosi još ne znaju.

Hrvatska Vlada je, međutim, prema dokumentima koje je Telegram dobio na uvid, u više navrata naglasila da joj je povećanje stope sufinanciranja potpuno neprihvatljivo. Primjerice, u dokumentu iz srpnja prošle godine, Vlada je naglasila kako je ta stopa “naša crvena linija” i “apsolutni prioritet u pregovorima”.

Problematično referentno razdoblje

Što se predlaže: u više navrata u dokumentu koji su objavili europski mediji kao referentno razdoblje za izračun iznosa koji države mogu dobiti spominje se 2015.-2017. godina.

Što to znači za Hrvatsku: iako se, ponavljamo, ne mogu još precizno izračunati točni iznosi koje bi Hrvatska imala na raspolaganju, spominjanje ovog referentnog razdoblja moglo bi biti problematično za Vladu. Ministar regionalnog razvoja i fondova EU-a Marko Pavić još je u srpnju prošle godine upozorio da bi – u slučaju da se za izračun koriste pokazatelji iz spomenutog razdoblja (umjesto 2014.-2016.) kada smo gospodarski stajali bolje – Hrvatska mogla izgubiti značajan iznos iz kohezijskih sredstava. “Ako bi se uzimalo drugo referentno razdoblje, mogući gubitak bio bi 1,7 milijardi eura”, kazao je tada ministar.

S obzirom da je EU napustila Velika Britanija, koja je bila neto uplatiteljica u zajednički proračun – davala je više, nego što je iz njega dobivala – u proračunu se ionako pojavljuje rupa koju treba zakrpati. Zato će, po svim dosadašnjim prijedlozima, i kohezijska politika u novom proračunu doživjeti rezove. Dakle, čak i uz povoljnije referentno razdoblje Hrvatska može računati na manji iznos iz kohezijskih fondova.

Drugo referentno razdoblje to bi dodatno pogoršalo. Vlada je stoga u jednom od svojih dokumenata, također iz ljeta prošle godine, i referentno razdoblje ocijenila jednom od svojih crvenih linija i prioriteta u pregovorima.

Depopulacija i 300 milijuna eura

Što se predlaže: predviđa se dodatnih 300 milijuna eura za države koje su koristile samo jedan sedmogodišnji proračun; predlaže se i dodatnih 500 eura po iseljenoj osobi za one regije u kojima je pad broja stanovnika bio veći od jedan posto na godišnjih razini u određenom vremenskom razdoblju.

Što to znači za Hrvatsku: to su dva elementa na koja se u nedjelju osvrnuo premijer Plenković. Napomenuo je da Hrvatska zapravo jedina odgovara definiciji države koja je koristila samo jedan europski proračun. Dakle, samo bi Hrvatska imala pravo na dodatnih 300 milijuna eura – mada, nije sasvim jasno bi li to bilo 300 milijuna za cijelu državu ili po slabije razvijenoj regiji. U ovom drugom slučaju, iznos bi, dakako, bio viši.

Što se tiče svojevrsne naknade za depopulaciju, premijer je, očito, zadovoljan što je u prijedlogu prepoznat problem koji ima Hrvatska, ali i neke druge članice, zbog odlaska većeg broja građana u razvijenije države. Ta naknada mogla bi, međutim, predstavljati i politički problem za premijera: moglo bi ga se, recimo, pitati vrijedi li jedna iseljena osoba baš 500 eura? Ili, primjerice, znači li to da Vladin Projekt Slavonija – kojem je jedan od ciljeva zaustaviti iseljavanje – nije polučio priželjkivane rezultate, mada se kroz njega u taj dio Hrvatske usmjerava daleko, daleko više novca od 500 eura po osobi.

Vlastiti prihodi proračuna

Što se predlaže: ideja je da se zajednički proračun puni i dodatnim sredstvima koja bi se prikupila na različite načine, a jedan od njih je svojevrsni porez na nerecikliranu plastiku; države članice bi uplaćivale u EU proračun 0,8 eura po kilogramu nereciklirane plastične ambalaže.

Što to znači za Hrvatsku: prema podacima koje smo svojedobno dobili od resornog ministarstva, u Hrvatskoj je, primjerice, u 2017. godini generirano preko 60 tona ambalažnog otpada od plastike, a stopa recikliranja bila je 37 posto. Za tu godinu, odgovorili su nam tada iz ministarstva, nereciklirane količine ambalažnog otpada od plastike iznosile su blizu 38 tisuća tona. Dakle, s tolikom količinom nerecikliranog plastičnog otpada, Hrvatska bi, prema našem okvirnom izračunu, u EU proračun uplaćivala dodatnih 30-ak milijuna eura, odnosno oko 225 milijuna kuna.

Prema dokumentima koje je Vlada pripremala zadnjih godinu dana za sastanke ministara na europskoj razini, Banskim dvorima nije prihvatljivo da se EU proračun puni na ovaj način. Vlada smatra da države članice nisu u ravnopravnom položaju “jer se u postizanju ciljeva za recikliranje otpadne plastične ambalaže nalaze u različitim fazama pripravnosti”, piše u dokumentu Vlade iz srpnja prošle godine. U još jednom ranijem dokumentu, Vlada se žalila i da bi slabije razvijene države članice bile značajnije pogođene te bi plaćale više u odnosu na svoju ekonomsku sposobnost.

Vladavina prava i EU novac

Što se predlaže: isplata novca iz EU proračuna bila bi uvjetovana poštivanjem vladavine prava na čemu, podsjetimo, posebno inzistiraju bogatije države koje više uplaćuju u zajedničku kasu; kada se utvrde nedostatci u pogledu vladavine prava, Komisija bi preporučila koje mjere treba poduzeti, a onda bi Vijeće odlučivalo kvalificiranom većinom.

Što to znači za Hrvatsku: ovakav način uvjetovanja isplata s vladavinom prava mogao bi dobiti prolaznu ocjenu Plenkovićeve Vlade. Premijer je, doduše, dosad bio dosta oprezan u izjavama oko te teme, ali iz dokumenata njegove Vlade proizlazi da im je najproblematičniji bio način odlučivanja koji je predložila Komisija, a koji se sada mijenja.

Komisija je predlagala da se odluka donosi tzv. obrnutom kvalificiranom većinom – to znači da bi prijedlog o sankcioniranju neke članice prošao, osim ako ga u roku od mjesec dana Vijeće ne odbije kvalificiranom većinom. Prozvana država morala bi, dakle, okupiti u Vijeću velik broj saveznika da odbije Komisijin prijedlog. Način odlučivanja koji se sada predlaže – i koji bi premijeru, izgledno je, mogao biti prihvatljiv – otežao bi sankcioniranje država zbog kršenja vladavine prava.