Dok su ruski tenkovi gazili prema Kijevu – i nitko nije imao pojma hoće li se Ukrajina moći suprotstaviti jednoj od navodno najmoćnijih vojski svijeta – Zelenski je europskoj javnosti poručio da se njegovi sunarodnjaci bore i za to da budu “ravnopravni članovi” Europe.
Daleko je EU članstvo
Dva i pol mjeseca kasnije, Putinov napad na Ukrajinu sve se više pokazuje kao golema strateška greška. Ukrajina se srčano i, prije svega, uspješno brani, dok je Rusija na ukrajinskom bojištu nepovratno izgubila imidž moćne vojne sile.
Ali “ravnopravno članstvo” Ukrajine u Europskoj uniji jednako je daleko kao tog dana kada je Zelenski u Europskom parlamentu dobio ovacije.
Već je tada bilo jasno da članstvo Ukrajine u EU nije pitanje tjedna ni mjeseca. No, dramatične ratne okolnosti natjerale su Europsku uniju da počne razmišljati izvan standardnih, zadanih, birokratskih okvira: što se može ponuditi Ukrajini da se čvršće veže s EU-om, a da to ipak ne bude članstvo koje traži i podrazumijeva dubinsku transformaciju države i društva što traje godinama?
Reorganizacija Europe
Odgovor na to pitanje upravo se počinje formulirati i mogao bi imati dalekosežne posljedice na političku organizaciju kompletnog europskog kontinenta, na odnose među državama – ne samo članicama Europske unije, nego šire – kao i na političku situaciju unutar pojedinih europskih država, pogotovo onih u bližem hrvatskom susjedstvu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ideje koje se trenutno isprobavaju u javnosti mogle bi se svesti na sljedeći zajednički nazivnik: stvaranje čvrsto povezane, unutarnje europske jezgre (članice EU-a) i šire, labavije političke zajednice u kojoj bi sudjelovale i europske države koje ne žele biti članice, još nisu članice ili nemaju previše šanse da to uskoro postanu.
‘Europska konfederacija’
Bivši talijanski premijer Enrico Letta, primjerice, govori o stvaranju čvršće integrirane unije u područjima od vanjske politike i obrane do socijalne politike i zdravstva, te šire konfederacije koja bi, uz 27 članica, obuhvatila i zemlje kandidatkinje za članstvo.
Time bi se nadopunio strogi binarni sustav – ili si unutra ili si vani – ali to ne bi bila zamjena za pristupni proces koji bi se i dalje paralelno vodio. Unutar te šire zajednice moglo bi se surađivati na pitanjima poput vanjske politike ili klimatskih promjena.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Francuski predsjednik Emmanuel Macron predlaže stvaranje “europske političke zajednice”, paralelne s EU-om, koja bi također uključivala i članice i ne-članice. U toj bi zajednici bilo mjesta i za, primjerice, Veliku Britaniju, zemlju koja je donedavno bila u EU, ali ju je odlučila napustiti, kao i za zemlje poput Ukrajine, koje žele postati članice, no od toga ih dijele godine, možda i desetljeća.
Je li proširenje EU mrtvo?
Ideja predsjednika Europskog vijeća Charlesa Michela donekle je slična; on govori o “europskoj geopolitičkoj zajednici” unutar koje bi ključna bila suradnja u vanjskoj politici. No, predlaže i novi pristup pregovorima o članstvu, tako da se određena zemlja postupno integrira, ovisno o ispunjavanju europskih standarda – kada ih u nekom sektoru ispuni, može odmah sudjelovati u europskim programima i financiranju, i prije punopravnog članstva.
Sve su te ideje implicitno ili eksplicitno priznanje da je politika proširenja EU-a najblaže rečeno zamrla. Od 2013. i ulaska Hrvatske, u EU nije primljena nijedna nova članica, niti postoje naznake da bi neka zemlja uskoro mogla ući. U tom bi kontekstu formiranje neke šire političke zajednice, namijenjene čvršćoj suradnji, moglo imati prednosti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Dva kruga eurointegracije
Ispunjavanje europskih standarda i pregovori o pristupanju traju godinama – u sadašnjim okolnostima, kada proširenje nije ni blizu popularno kao početkom 2000-tih, mogli bi potrajati i desetljećima – a ta sporost plus učestale blokade zbog bilateralnih sporova izazivaju frustracije u društvima koja teže članstvu u EU.
Stvaranje čvršće integrirane jezgre i šire, labavije povezane zajednice omogućilo bi možda i smanjenje tenzija unutar same Europske unije. One zemlje koje to žele mogu napredovati prema federalizaciji; one koje se tome protive, čije političke vlasti dovode u pitanje europske vrijednosne i druge standarde, mogle bi možda naći svoje mjesto upravo u tom “vanjskom” krugu.
Benefiti, ali bez obaveza?
Prijedlozima još nedostaje konkretnih detalja oko sadržaja, pa nije moguće procijeniti koliko bi, primjerice, time bila narušena delikatna ravnoteža između prava i obaveza koja je u srži europske integracije: članice moraju poštivati zajedničke vrijednosti i standarde, kako bi zauzvrat imale pravo odlučivanja, ali i pravo na europski novac.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nepoznato je kakav bi bio odnos prava i obaveza u takvoj “konfederaciji” – bi li, primjerice, države izvan EU-a imale određene benefite, a da pritom ne moraju slijediti stroga europska pravila? Britanci bi u tome sigurno uživali.
Izgovori za političare
To vodi i do pitanja motivacije za pregovore o članstvu. Predsjednik Europskog vijeća ističe da njegova inicijativa ne cilja na to da bude zamjena za proširenje ili još jedan izgovor za odugovlačenje. Ali upravo je to ključna opasnost.
S jedne strane, zemlje članice koje su ionako rezervirane prema primanju novih država mogle bi ovakvu zajednicu iskoristiti kao izliku da se s proširenjem ne žuri (žuriti, doduše, i nije najbolji izraz jer oko proširenja već godinama nema baš nikakve žurbe).
Članak se nastavlja ispod oglasa
Fini šuškavi celofan
U zemljama kandidatkinjama bi se, pak, ovakve ideje mogle percipirati kao ‘košarica’ sa strane EU-a – da im se, ustvari, nudi nešto umjesto članstva, fino upakirano u šuškavi celofan sa zlatnim zvjezdicama geopolitičke i druge suradnje, ali da im time samo članstvo izmiče iz ruku. Pogotovo što su različite države u vrlo različitim fazama pristupanja, a u slučaju kreiranja nove zajednice sve bi se našle pod istim nazivnikom.
Ukrajina, Moldavija i Gruzija su, primjerice, nedavno predale zahtjev za članstvo. BiH još nema status kandidatkinje. Sjeverna Makedonija je kandidatkinja od prosinca 2005., ali još nije počela pregovore. Srbija pregovara zadnjih osam godina, a u posljednje vrijeme je pod posebnim političkim pritiskom iz EU-a zbog odnosa prema Rusiji. I tako dalje.
Motivacija za reforme
Ako bi se nova vrsta zajednice ili model političke suradnje počeo percipirati kao alternativa članstvu (koliko god dužnosnici Europske unije tvrdili da to nije slučaj) – bilo sa strane EU ili sa strane političkih vlasti u pojedinim državama koje ionako nisu napravile dovoljno da bi njihove zemlje bile bliže europskim standardima – motivacija za reforme, za dubinsku tranformaciju države i društva radi priključivanja EU, mogla bi drastično opasti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Za Hrvatsku, kojoj bliže i dalje susjedstvo čine države koje tek žele postati dio EU-a, ali na tom putu posrću i zapinju, to nije nimalo nevažno ni bezazleno pitanje.
Šefovi Europske unije potiho planiraju novu političku zajednicu. S obzirom na naše susjede, to je vrlo važno pitanje za Hrvatsku
Trojica istaknutih političara izašla su sa sličnim prijedlozima prema kojima bi u Europi nastala čvrsta, integrirana Unija i šira konfederacija
U toj bi zajednici bilo mjesta i za, primjerice, Veliku Britaniju, zemlju koja je donedavno bila u EU, ali ju je odlučila napustiti, kao i za zemlje poput Ukrajine, koje žele postati članice, no od toga ih dijele godine, možda i desetljeća
Nekoliko dana nakon što je Vladimir Putin naredio napad na Ukrajinu, ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski održao je pred Europskim parlamentom emotivan govor.
Dok su ruski tenkovi gazili prema Kijevu – i nitko nije imao pojma hoće li se Ukrajina moći suprotstaviti jednoj od navodno najmoćnijih vojski svijeta – Zelenski je europskoj javnosti poručio da se njegovi sunarodnjaci bore i za to da budu “ravnopravni članovi” Europe.
Daleko je EU članstvo
Dva i pol mjeseca kasnije, Putinov napad na Ukrajinu sve se više pokazuje kao golema strateška greška. Ukrajina se srčano i, prije svega, uspješno brani, dok je Rusija na ukrajinskom bojištu nepovratno izgubila imidž moćne vojne sile.
Ali “ravnopravno članstvo” Ukrajine u Europskoj uniji jednako je daleko kao tog dana kada je Zelenski u Europskom parlamentu dobio ovacije.
Već je tada bilo jasno da članstvo Ukrajine u EU nije pitanje tjedna ni mjeseca. No, dramatične ratne okolnosti natjerale su Europsku uniju da počne razmišljati izvan standardnih, zadanih, birokratskih okvira: što se može ponuditi Ukrajini da se čvršće veže s EU-om, a da to ipak ne bude članstvo koje traži i podrazumijeva dubinsku transformaciju države i društva što traje godinama?
Reorganizacija Europe
Odgovor na to pitanje upravo se počinje formulirati i mogao bi imati dalekosežne posljedice na političku organizaciju kompletnog europskog kontinenta, na odnose među državama – ne samo članicama Europske unije, nego šire – kao i na političku situaciju unutar pojedinih europskih država, pogotovo onih u bližem hrvatskom susjedstvu.
Ideje koje se trenutno isprobavaju u javnosti mogle bi se svesti na sljedeći zajednički nazivnik: stvaranje čvrsto povezane, unutarnje europske jezgre (članice EU-a) i šire, labavije političke zajednice u kojoj bi sudjelovale i europske države koje ne žele biti članice, još nisu članice ili nemaju previše šanse da to uskoro postanu.
‘Europska konfederacija’
Bivši talijanski premijer Enrico Letta, primjerice, govori o stvaranju čvršće integrirane unije u područjima od vanjske politike i obrane do socijalne politike i zdravstva, te šire konfederacije koja bi, uz 27 članica, obuhvatila i zemlje kandidatkinje za članstvo.
Time bi se nadopunio strogi binarni sustav – ili si unutra ili si vani – ali to ne bi bila zamjena za pristupni proces koji bi se i dalje paralelno vodio. Unutar te šire zajednice moglo bi se surađivati na pitanjima poput vanjske politike ili klimatskih promjena.
Francuski predsjednik Emmanuel Macron predlaže stvaranje “europske političke zajednice”, paralelne s EU-om, koja bi također uključivala i članice i ne-članice. U toj bi zajednici bilo mjesta i za, primjerice, Veliku Britaniju, zemlju koja je donedavno bila u EU, ali ju je odlučila napustiti, kao i za zemlje poput Ukrajine, koje žele postati članice, no od toga ih dijele godine, možda i desetljeća.
Je li proširenje EU mrtvo?
Ideja predsjednika Europskog vijeća Charlesa Michela donekle je slična; on govori o “europskoj geopolitičkoj zajednici” unutar koje bi ključna bila suradnja u vanjskoj politici. No, predlaže i novi pristup pregovorima o članstvu, tako da se određena zemlja postupno integrira, ovisno o ispunjavanju europskih standarda – kada ih u nekom sektoru ispuni, može odmah sudjelovati u europskim programima i financiranju, i prije punopravnog članstva.
Sve su te ideje implicitno ili eksplicitno priznanje da je politika proširenja EU-a najblaže rečeno zamrla. Od 2013. i ulaska Hrvatske, u EU nije primljena nijedna nova članica, niti postoje naznake da bi neka zemlja uskoro mogla ući. U tom bi kontekstu formiranje neke šire političke zajednice, namijenjene čvršćoj suradnji, moglo imati prednosti.
Dva kruga eurointegracije
Ispunjavanje europskih standarda i pregovori o pristupanju traju godinama – u sadašnjim okolnostima, kada proširenje nije ni blizu popularno kao početkom 2000-tih, mogli bi potrajati i desetljećima – a ta sporost plus učestale blokade zbog bilateralnih sporova izazivaju frustracije u društvima koja teže članstvu u EU.
Stvaranje čvršće integrirane jezgre i šire, labavije povezane zajednice omogućilo bi možda i smanjenje tenzija unutar same Europske unije. One zemlje koje to žele mogu napredovati prema federalizaciji; one koje se tome protive, čije političke vlasti dovode u pitanje europske vrijednosne i druge standarde, mogle bi možda naći svoje mjesto upravo u tom “vanjskom” krugu.
Benefiti, ali bez obaveza?
Prijedlozima još nedostaje konkretnih detalja oko sadržaja, pa nije moguće procijeniti koliko bi, primjerice, time bila narušena delikatna ravnoteža između prava i obaveza koja je u srži europske integracije: članice moraju poštivati zajedničke vrijednosti i standarde, kako bi zauzvrat imale pravo odlučivanja, ali i pravo na europski novac.
Nepoznato je kakav bi bio odnos prava i obaveza u takvoj “konfederaciji” – bi li, primjerice, države izvan EU-a imale određene benefite, a da pritom ne moraju slijediti stroga europska pravila? Britanci bi u tome sigurno uživali.
Izgovori za političare
To vodi i do pitanja motivacije za pregovore o članstvu. Predsjednik Europskog vijeća ističe da njegova inicijativa ne cilja na to da bude zamjena za proširenje ili još jedan izgovor za odugovlačenje. Ali upravo je to ključna opasnost.
S jedne strane, zemlje članice koje su ionako rezervirane prema primanju novih država mogle bi ovakvu zajednicu iskoristiti kao izliku da se s proširenjem ne žuri (žuriti, doduše, i nije najbolji izraz jer oko proširenja već godinama nema baš nikakve žurbe).
Fini šuškavi celofan
U zemljama kandidatkinjama bi se, pak, ovakve ideje mogle percipirati kao ‘košarica’ sa strane EU-a – da im se, ustvari, nudi nešto umjesto članstva, fino upakirano u šuškavi celofan sa zlatnim zvjezdicama geopolitičke i druge suradnje, ali da im time samo članstvo izmiče iz ruku. Pogotovo što su različite države u vrlo različitim fazama pristupanja, a u slučaju kreiranja nove zajednice sve bi se našle pod istim nazivnikom.
Ukrajina, Moldavija i Gruzija su, primjerice, nedavno predale zahtjev za članstvo. BiH još nema status kandidatkinje. Sjeverna Makedonija je kandidatkinja od prosinca 2005., ali još nije počela pregovore. Srbija pregovara zadnjih osam godina, a u posljednje vrijeme je pod posebnim političkim pritiskom iz EU-a zbog odnosa prema Rusiji. I tako dalje.
Motivacija za reforme
Ako bi se nova vrsta zajednice ili model političke suradnje počeo percipirati kao alternativa članstvu (koliko god dužnosnici Europske unije tvrdili da to nije slučaj) – bilo sa strane EU ili sa strane političkih vlasti u pojedinim državama koje ionako nisu napravile dovoljno da bi njihove zemlje bile bliže europskim standardima – motivacija za reforme, za dubinsku tranformaciju države i društva radi priključivanja EU, mogla bi drastično opasti.
Za Hrvatsku, kojoj bliže i dalje susjedstvo čine države koje tek žele postati dio EU-a, ali na tom putu posrću i zapinju, to nije nimalo nevažno ni bezazleno pitanje.