Portal za društvena i kulturna pitanja. I svijet koji dolazi.

Politika & Kriminal

Šerbedžija napisao pismo Dežuloviću nakon silnih napada zbog kolumne: ‘Više te nikada neću pitati za savjet’

'Boris Dežulović je bio hrabar čovjek i 1991. kada se odlučio, gotovo samoubilačkim činom, otići u razoreni Vukovar'

FOTO: Vjekoslav Skledar

Nakon brojnih reakcija koje su s desnice uslijedile na kolumnu Borisa Dežulovića: “Jebo vas Vukovar”, Rade Šerbedžija napisao mu je pismo koje je objavljeno na portalu Autograf. Dežulovićeva kolumna se uvelike vrtjela oko Šerbedžijinog koncerta koji se trebao održati u Vinkovcima ali je na kraju otkazan jer je, kako je gradonačelnik napisao u obrazloženju odluke, zaključeno kako “datum održavanja koncerta nije odgovarajući”, jer se trebao održati u tjednu u kojemu se obilježava Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje.

“Za potrebe ovog ogleda pretpostavimo čak da gradonačelnik Vinkovaca Šerbedžijin koncert ne otkazuje zato što je „u tjednu pijeteta za žrtve Vukovara“ koncert Rade Šerbedžije – dakle Srbina i izdajice – nego zato što je „u tjednu pijeteta za žrtve Vukovara“ uopće koncert. Smije li se dakle biti živ u tjednu pijeteta“, pitao je u kolumni Dežulović. Šerbedžija je u svojemu pismo poručio da Dežulovića više nikada neće tražiti savjet, sada kada je vidio kako to završi. “A samo sam te pitao što da radim i kako da se postavim prema ovima iz Vinkovaca što mi otkazuju koncert na koga su me bili pozvali i, kako kažu, sve zbog mladih Vinkovčana koji me obožavaju i koji su zapravo zaželjeli da baš ja dođem na zatvaranje toga Vinkovačkog filmskog festivala”, napisao je Šerbedžija.

Dodao je da bi sve bilo dobro da je tako završilo, da je samo izašla informacija da “nije baš najpriličnije da Rade Šerbedžija pjeva pjesme u Vinkovcima, uoči svečanih i svetih dana posvećenih žrtvama rata u Vukovaru i svim počasnim manifestacijama, kojima se polažu vijenci na znane i neznane grobove, drže govori o jednom vremenu kada su neki hrabri ljudi izginuli braneći svoj grad do posljednjeg daha.” Kaže da bi on to shvatio pa dodaje da bi se tako moglo s njim, koji je navikao na kompromis, ali ne i s Dežulovićem. Potom je dao opširnu analizu Dežulovićeve kolumne, okolnosti koje su joj prethodile i svega što je uslijedilo.

‘Borisov krik ”Je*o vas Vukovar” nije psovka nego vapaj u nebo’

Jer Boris Dežulović je iskovan od nekog posebnog čelika i njegova kičma, a ni srce pa ni duša, neće da se svijaju pred naletima orkanskih primitivizama ovoga našega fetivog mentaliteta, koji je u stanju da svojim bešćutnostima uništi sve ono što je dobro i pravedno i čestito, samo zarad jedne jedine istine koja se izgovara grlenim glasovima i koja je (po njihovom mišljenju) jedina i prava. Moj prijatelj Boris Dežulović je vičan razno raznim okršajima, zna se braniti i siguran sam da bi pobijedio i u šakačkome izazovu onoga poznatoga kulinarsko-novinarskog izazivača, koji se hvali da je stručnjak za šamaranje usoljenih mariniranih bifteka. Treba li i takvim ljudima objašnjavati da Borisov krik ”Je*o vas Vukovar” nije psovka nego vapaj u nebo?

I žalosno je da mnogi ljudi ne mogu prepoznati tu njegovu literarnu montažu u kojoj prividna psovka postaje preklinjanje da se od Vukovara, grada heroja i grada mučenika, prestane graditi mramorna grobnica, pretrpana obiljem grobljanskoga cvijeća i mirisa smrti, već da se taj lijepi grad na Dunavu okrene životu i da se njegovi stanovnici počnu osjećati u svome gradu kao oslobođeni i sretni ljudi, uživajući blagodati svakodnevnoga života i dijeleći svoje radosti, tuge i brige, koje sam život, već sam po sebi, donosi ljudima. Borisov vapaj nije psovka nego očajničko preklinjanje i sigurno nema u sebi ni trunke primisli kojom bi se vrijeđala bilo koja žrtva grada Vukovara.

Naravno da se treba obilježavati to sjećanje na stravične dane koje su grad Vukovar i njegovi stanovnici proživjeli te nesretne 1991. godine i na dostojanstven način podsjećati na sve žrtve toga ratnoga masakra, da se nešto slično nikada više nikome na svijetu ne ponovi, ali ne treba da se to ponavlja gotovo svakoga mjeseca, tjedna ili dana i da takav ritam i oblik života postane svakodnevica građana toga grada. Prije desetak godina, kada su SDP-ovci bili na vlasti, pozvali su me da održim neku predstavu. Rekao sam da ne mogu to učiniti. Da osjećam da to ne mogu i da je to sve suviše emotivno za mene. A oni su mi odgovorili da im je dosta takvih traumatičnih isprika od umjetnika i javnih ličnosti i da oni žele u svome gradu da normalno žive kao i svi drugi ljudi u gradovima Hrvatske i svijeta i da im je pun kufer stalnoga sažalijevanja njihovih života i njihova grada. Želimo i mi da se smijemo i živimo kao sav normalan svijet…

Može li ovo moje tumačenje Borisovog pisanja o toj tužnoj temi, o kojoj je on već toliko puta govorio i pisao svima razumljivim jezikom, doprijeti do onih ljudi koji ostrašćenim riječima i prijetnjama ugrožavaju život moga prijatelja tamo dolje u njegovom mirnom seocu u blizini Jadranskoga mora, gdje on ovih dana peče rakiju, čita i piše knjige, nervira se kao pravi torcidaš, što njegov Hajduk koji u posljednje vrijeme igra sjajan nogomet, ipak ne knjiži dovoljno bodova da bude prvi na prvoligaškoj ljestvici i, sasvim ljudski, ne bez strepnje, zaključava kućna vrata? Pa kada bi se neki ”očajnik”, njegovanom i podgrijavanom patriotskom retorikom, od koje koristi imaju samo oni koji je svakodnevno u svojim politikantskim akcijama zlorabe, i susreo oči u oči s mojim prijateljem Borisom, siguran sam da bi se već nakon nekoliko rečenica i sam uvjerio u pravi smisao izgovorene poruke i na kraju popio s Borisom čašu crnoga vina.

Boris Dežulović je hrabar čovjek, koji piše odvažne i smione tekstove, za koje je nedavno dobio i sva moguća europska priznanja i nagrade koje se dodjeljuju najboljima iz novinarske profesije. Ali Boris Dežulović je bio hrabar čovjek i 1991. kada se odlučio, gotovo samoubilačkim činom, otići u razoreni Vukovar, u kome su se još dimile razrušene i zapaljene kuće i još svježi ljudski leševi ležali po ulicama grada i po kejovima Dunava i Vuke. Boris je napravio najdirljiviju novinarsku reportažu, čije su riječi i fotografije obišle čitavi svijet. Stavio je doslovce svoj život na kocku toga dana 1991. godine, koja je mogla biti i ispisana godina na njegovome grobu. Ušao je u grad kao pravi filmski junak. Harrison Ford, na primjer. Bez puške. Naoružan samo malim notesom, olovkom i fotografskim aparatom.

Da ga je pokosio rafal onoga pijanoga četnika kojega opisuje u svojoj reportaži, bio bi danas jedan od onih koji se spominju u jednoj čuvenoj pjesmi uz stih ”bezumlju hrabrih pjevamo pjesme”. Pa zar se može i pomisliti da bi takav čovjek mogao prema istinskoj tragediji grada Vukovara i njegovih unesrećenih ljudi osjećati bilo što osim dubokoga pijeteta i tuge i žalosti. Ali Boris, kao i mnogi preživjeli pravi heroji toga grada, ne želi se busati u prsa, pa ni braniti svojim podvizima. Pravi ratnici ne vole pričati o svojim bitkama. To su neki dostojanstveni, tihi ljudi koji sliče na junake iz Kurosawinih filmova. U vrijeme mira, obrađuju polja, zidaju gradove i podižu mostove Ali moj prijatelj Boris još nije odložio svoje oružje. On piše svoje knjige i novinarske tekstove. On se još bori s vjetrenjačama, s nepravdama i najčešće s glupošću koja je ”svemirska sila nad nama”, kako bi rekao dobri stari Krleža“, napisao je Šerbedžija.

Ispričao je i jedu anegdoticu s granice, policajki je napisao pjesmu

Na kraju je Dežuloviću poručio da će mu uskoro doći u goste jer su se on i Lenka zaželjeli mora, Splita, Hvara i Brača. Dotaknuo se i Vruje. “Tamo je i ona mala uvala Vruja, koja se s terase ne vidi, ali kada zatvorimo oči, čujemo šum mora i valove kako se dižu i pjene i nose Pupačićeve prijeteće stihove, koji će jednoga dana, postati oluja i izbrisati iz te ubave uvale sve one nakaradne betonske konstrukcije koje nište tu čistu prirodnu ljepotu”, poručio je.

Prisjetio se kako se prije nekoliko dana sa suprugom Lenkom vraćao iz Beograda, a policajka na hrvatskoj granici ga je, kaže pitala, hoće li doći u Vinkovce i rekla mu da ga mladi tamo željno čekaju. Poručio joj je da će doći, a za slučaj da ga ne pozovu poslao joj pjesmu da je podijeli s društvom, koja je, kao i pismo, objavljena na portalu Autograf.