Oni kojima ništa nije uništeno su potrese već zaboravili. Djeca su se već navikla u učionicama gledati lica, a odrasli su s olakšanjem i masovno odbacili maske čim je prošlog tjedna ukinuta većina protupandemijskih mjera.
Da nema nesretnog rata u Ukrajini, bilo bi to stvarno skoro u punom smislu “staro normalno”. Izreka “party like it’s 2019.” više nije tek nostalgična crtica. Stoga nimalo ne čudi da su medije posljednjih dana preplavile najave – štrajka.
Jednoglasno ‘da’ štrajku
Sindikati javnih službi već četiri mjeseca jalovo pregovaraju s Vladom o povećanju osnovice plaća. Banski dvori nude dva posto u travnju, no jedanaest sindikata traži dosta više: četiri posto u travnju, pa dva posto u srpnju i još dva posto u studenom.
I sad je, čini se, natezanju došao kraj. Ne bude li pomaka do petka, a pomak bi bilo uključivanje premijera Andreja Plenkovića u pregovore i bolja ponuda Vlade, nakon Uskrsa sindikati idu u pripreme za štrajk. I pritom zvuče dosta ozbiljno, svih 11 sindikata je ovakvom scenariju na svojim tijelima jednoglasno dalo zeleno svjetlo.
Racionalno zazivanje, iracionalan izbor
Ova situacija svakako u sjećanja vraća veliki štrajk u obrazovanju, koji je na jesen 2019. godine trajao 36 radnih dana, a vrhunac imao u velikom prosvjedu na Trgu bana Jelačića 25. studenoga. S tim da bi štrajk ovaj put bio mnogo širi, i paralizirao bi, uz obrazovni, još nekoliko važnih državnih sustava.
Čini se, međutim, i da bi ovaj put štrajk, kojeg se, sasvim racionalno u svrhu pregovaračkog oruđa zaziva, bio sasvim iracionalan izbor. Kako za Vladu, tako i za same sindikate. Čini se, nadalje, da su ovaj put obje strane toga itekako i svjesne.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Gorka lekcija za Plenkovića i HDZ-ovu predsjednicu
Priča sa štrajkom prosvjetara 2019. godine bila je bolna i gorka lekcija za Andreja Plenkovića. Nakon dugotrajno praznih učionica, unatoč očekivanjima bijes roditelja se nije okrenuo protiv učitelja i profesora, pa je Vlada na kraju pristala na sve zahtjeve sindikata. U političkom smislu, posebna nezgoda za HDZ je bila što se sve to odvijalo uoči završnice kampanje za predsjedničke izbore, koje je na kraju kandidatkinja vladajuće stranke, Kolinda Grabar-Kitarović – izgubila.
Sad nema nikakvih nacionalnih izbora na vidiku. Eventualni prekid rada, pa čak i izlazak na ulice ne bi nanio tako neposrednu vrstu političke štete aktualnoj vlasti kao prije tri godine. No, ne znači da bi bio ugodan.
Samo lijepe priče
Plenkoviću i Vladi koja se evo već tjednima nalazi u rekonstrukciji nikako nije dobro vrijeme za obustavu rada javnih službi. Ministarske afere koje u potpuno bizarnom ritmu smjenuju jedna drugu, aktualni i bivši ministri koje se odvodi po nalogu i domaćih i europskih istražitelja, povjerenje javnosti koje je toliko da po zadnjoj anketi “čak” 18,6 posto ispitanika vjeruje da se zemlja kreće u dobrom smjeru, sve veća nervoza koja se osjeća i u samom HDZ-u… Premijeru, uglavnom, ne trebaju ljutite radnice i radnici na ulici. Želi li poboljšati izglede da mu aktualni mandat ne bude posljednji, u naredne dvije godine mora forsirati samo lijepe priče.
Članak se nastavlja ispod oglasa
S druge strane, ni sindikati ne mogu računati na to da će na svojoj strani ovaj put imati širu javnost. Ljudi su ionako na rubu strpljenja i živaca zbog svega što se izdogađalo od kraja 2019. godine naovamo, pandemije, potresa, rata u Ukrajini, sve dramatičnije inflacije… Ako bi im uz to još i djeca, nakon toliko vremena izgubljenog na prvom štrajku i on-line surogatu nastave opet morala ostati kući – teško da bi klimali glavom s razumijevanjem slušajući sindikalne zahtjeve.
Milozvučni komplimenti
S ekonomske strane, jasno je da novca ima. Rast cijena znači za državu i veći prihod od PDV-a i nešto viša osnovica za plaće u javnim službama ne bi trebala biti nerješiv problem, čak i ako je politički i ekonomski prioritet broj jedan ispunjavanje svih uvjeta za ulazak u eurozonu 2023. godine. Uz nužan oprez da se lov na očuvanje standarda povećanjem plaća ne pretvori u novo pogonsko gorivo za razbuktavanje inflacije.
Na potencijalni kompromisni dogovor, unatoč velikim riječima o štrajku, upućuju i milozvučni komplimenti koje se može čuti posljednjih dana. Andrej Plenković, koji je pred štrajk prosvjetara posprdno govorio kako ima novaca i kako će im Vlada povećati plaće za sto posto, danas sipa bombone iz usta. “Imamo kvalitetan dijalog sa sindikatima, jako cijenim doprinos i dugogodišnje iskustvo sindikalnih čelnika”, kaže premijer najavljujući da s pregovorima idu u “jako dobrom smjeru”.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nježan kompromis
Vilim Ribić, jedan od najistaknutijih sindikalnih lidera, pak, o premijeru priča još i ljepše: “On je otvorio mogućnost da se pronađe kompromis. On je uvijek korektan i tolerantan prema nama”, nježno je zborio Ribić danas o Plenkoviću.
Sva je, dakle, prilika, da se sprema jedan lijepi kompromis kojim se neće “probiti” državna blagajna, niti će se ostati na mršavih dva posto povećanja osnovice u situaciji kad je inflacija već prešla šest posto. Čini se da je to sasvim racionalan izbor za obje strane kojima bi konfrontacija razine štrajka, u sadašnjoj situaciji, nanijela nemalu štetu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Sindikati opet prijete štrajkom. Jednom su gadno uzdrmali Plenkovića i HDZ, sad baš više ne mogu
Prije tri godine štrajk prosvjetara je imao podršku javnosti. Teško da bi je štrajk javnih službi imao danas
Ni sindikati ne mogu računati na to da će na svojoj strani ovaj put imati širu javnost. Ljudi su ionako na rubu strpljenja i živaca zbog svega što se izdogađalo od kraja 2019. godine naovamo, pandemije, potresa, rata u Ukrajini, sve dramatičnije inflacije…
Oni kojima ništa nije uništeno su potrese već zaboravili. Djeca su se već navikla u učionicama gledati lica, a odrasli su s olakšanjem i masovno odbacili maske čim je prošlog tjedna ukinuta većina protupandemijskih mjera.
Da nema nesretnog rata u Ukrajini, bilo bi to stvarno skoro u punom smislu “staro normalno”. Izreka “party like it’s 2019.” više nije tek nostalgična crtica. Stoga nimalo ne čudi da su medije posljednjih dana preplavile najave – štrajka.
Jednoglasno ‘da’ štrajku
Sindikati javnih službi već četiri mjeseca jalovo pregovaraju s Vladom o povećanju osnovice plaća. Banski dvori nude dva posto u travnju, no jedanaest sindikata traži dosta više: četiri posto u travnju, pa dva posto u srpnju i još dva posto u studenom.
I sad je, čini se, natezanju došao kraj. Ne bude li pomaka do petka, a pomak bi bilo uključivanje premijera Andreja Plenkovića u pregovore i bolja ponuda Vlade, nakon Uskrsa sindikati idu u pripreme za štrajk. I pritom zvuče dosta ozbiljno, svih 11 sindikata je ovakvom scenariju na svojim tijelima jednoglasno dalo zeleno svjetlo.
Racionalno zazivanje, iracionalan izbor
Ova situacija svakako u sjećanja vraća veliki štrajk u obrazovanju, koji je na jesen 2019. godine trajao 36 radnih dana, a vrhunac imao u velikom prosvjedu na Trgu bana Jelačića 25. studenoga. S tim da bi štrajk ovaj put bio mnogo širi, i paralizirao bi, uz obrazovni, još nekoliko važnih državnih sustava.
Čini se, međutim, i da bi ovaj put štrajk, kojeg se, sasvim racionalno u svrhu pregovaračkog oruđa zaziva, bio sasvim iracionalan izbor. Kako za Vladu, tako i za same sindikate. Čini se, nadalje, da su ovaj put obje strane toga itekako i svjesne.
Gorka lekcija za Plenkovića i HDZ-ovu predsjednicu
Priča sa štrajkom prosvjetara 2019. godine bila je bolna i gorka lekcija za Andreja Plenkovića. Nakon dugotrajno praznih učionica, unatoč očekivanjima bijes roditelja se nije okrenuo protiv učitelja i profesora, pa je Vlada na kraju pristala na sve zahtjeve sindikata. U političkom smislu, posebna nezgoda za HDZ je bila što se sve to odvijalo uoči završnice kampanje za predsjedničke izbore, koje je na kraju kandidatkinja vladajuće stranke, Kolinda Grabar-Kitarović – izgubila.
Sad nema nikakvih nacionalnih izbora na vidiku. Eventualni prekid rada, pa čak i izlazak na ulice ne bi nanio tako neposrednu vrstu političke štete aktualnoj vlasti kao prije tri godine. No, ne znači da bi bio ugodan.
Samo lijepe priče
Plenkoviću i Vladi koja se evo već tjednima nalazi u rekonstrukciji nikako nije dobro vrijeme za obustavu rada javnih službi. Ministarske afere koje u potpuno bizarnom ritmu smjenuju jedna drugu, aktualni i bivši ministri koje se odvodi po nalogu i domaćih i europskih istražitelja, povjerenje javnosti koje je toliko da po zadnjoj anketi “čak” 18,6 posto ispitanika vjeruje da se zemlja kreće u dobrom smjeru, sve veća nervoza koja se osjeća i u samom HDZ-u… Premijeru, uglavnom, ne trebaju ljutite radnice i radnici na ulici. Želi li poboljšati izglede da mu aktualni mandat ne bude posljednji, u naredne dvije godine mora forsirati samo lijepe priče.
S druge strane, ni sindikati ne mogu računati na to da će na svojoj strani ovaj put imati širu javnost. Ljudi su ionako na rubu strpljenja i živaca zbog svega što se izdogađalo od kraja 2019. godine naovamo, pandemije, potresa, rata u Ukrajini, sve dramatičnije inflacije… Ako bi im uz to još i djeca, nakon toliko vremena izgubljenog na prvom štrajku i on-line surogatu nastave opet morala ostati kući – teško da bi klimali glavom s razumijevanjem slušajući sindikalne zahtjeve.
Milozvučni komplimenti
S ekonomske strane, jasno je da novca ima. Rast cijena znači za državu i veći prihod od PDV-a i nešto viša osnovica za plaće u javnim službama ne bi trebala biti nerješiv problem, čak i ako je politički i ekonomski prioritet broj jedan ispunjavanje svih uvjeta za ulazak u eurozonu 2023. godine. Uz nužan oprez da se lov na očuvanje standarda povećanjem plaća ne pretvori u novo pogonsko gorivo za razbuktavanje inflacije.
Na potencijalni kompromisni dogovor, unatoč velikim riječima o štrajku, upućuju i milozvučni komplimenti koje se može čuti posljednjih dana. Andrej Plenković, koji je pred štrajk prosvjetara posprdno govorio kako ima novaca i kako će im Vlada povećati plaće za sto posto, danas sipa bombone iz usta. “Imamo kvalitetan dijalog sa sindikatima, jako cijenim doprinos i dugogodišnje iskustvo sindikalnih čelnika”, kaže premijer najavljujući da s pregovorima idu u “jako dobrom smjeru”.
Nježan kompromis
Vilim Ribić, jedan od najistaknutijih sindikalnih lidera, pak, o premijeru priča još i ljepše: “On je otvorio mogućnost da se pronađe kompromis. On je uvijek korektan i tolerantan prema nama”, nježno je zborio Ribić danas o Plenkoviću.
Sva je, dakle, prilika, da se sprema jedan lijepi kompromis kojim se neće “probiti” državna blagajna, niti će se ostati na mršavih dva posto povećanja osnovice u situaciji kad je inflacija već prešla šest posto. Čini se da je to sasvim racionalan izbor za obje strane kojima bi konfrontacija razine štrajka, u sadašnjoj situaciji, nanijela nemalu štetu.