Tvrda, konzervativna desnica, naime, ne može pobijediti na izborima u Hrvatskoj, osim ako se ne prikrije pod plaštom HDZ-a, stoga će predsjednički kandidat iz Višnjevca nastojati maksimalno proširiti svoj doseg i izvan osnovnih gabarita svog biračkog tijela.
Suza za referendume
No, da je baš žestoka desnica tlo u kojem buja korijenje njegove kandidature jasno je bilo odmah nakon njegove Facebook kandidature. Uz klasične populističke fraze o narodu i elitama, Škori se potkrala i suza za lanjske referendume: “Političke elite potpuno su se otuđile od naroda, bahatost i arogancija idu toliko daleko da se raznim smicalicama i manipulacijama onemogućava održavanje referenduma”, kazao je u snimci kojom je obznanio svoj povratak na političku scenu. Za one koji su možda zaboravili, referendumi o kojima se radi za cilj su imali poništavanje Istanbulske konvencije i značajno smanjivanje prava saborskih zastupnika nacionalnih manjina.
Dva dana kasnije, u čestitci povodom Dana državnosti, prigodno spominjanje Franje Tuđmana i naroda začinio je gramatičkim uskličnikom – pisanjem riječi narod s velikim početnim slovom.
Kandidat opasnih namjera
Dakle, čovjek je jednostavno radikalni desničar (ili to jako uvjerljivo glumi). I to je legitimna politička pozicija, kao što je i legitimno da će je Škoro u mjesecima koji slijede nastojati što uvjerljivije prikriti.
Škoro je, međutim, i kandidat vrlo opasnih namjera.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ideja o vladavini (u, jasno, bliskoj suradnji s narodom, pardon – Narodom) putem zakonodavnih i ustavnih referenduma, najopasniji je politički pakleni uređaj pušten u hrvatsku javnost još od Karamarkove ideje o slobodi govora unutar svoja četiri zida. Što bi, pobogu, moglo poći krivo s pričom o predsjedniku koji vlada uz pomoć referenduma u zemlji koja je već jednim referendumom umanjila prava jedne (seksualne) manjine i pokušala slično napraviti s pravima drugih (nacionalnih) manjina?
Grijeh HDZ-a i SDP-a
Hrvatska s referendumima ima sustavan problem, koji se ne rješava zbog goleme političke neodgovornosti HDZ-a i SDP-a. Nije zadovoljavajuće riješen ni način prikupljanja potpisa, ni njihova kontrola, ni potrebna većina, ni spektar tema o kojima se uopće na taj način može odlučivati, a dvije najjače stranke dosad nisu imale političke odgovornosti i snage za potrebne promjene Ustava i referendumskog zakonodavstva.
E sad imaju Škoru koji misli mijenjati Ustav i zakone uz pomoć referenduma koji su, podsjetimo, valjani i ako na njih iziđe jedan jedini birač ili biračica. Ako netko misli da bi predsjedničkom referendumskom vrludanju na put mogao stati Ustavni sud, neka opet pročita Škorin Facebook program. Članove Ustavnog suda predlagao bi, pogađate, predsjednik Republike.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Fikus seli na Markov trg?
Doslovna primjena programa Miroslava Škore, za kojeg iz teško dokučivog razloga bivši predsjednik Republike Stipe Mesić ima samo lijepu riječ, značila bi ne uklanjanje pozicije fikusa s Pantovčaka, već premještanje fikusa na Markov trg. Vlada i parlament, formalno neovisne grane vlasti, bile bi gadno ograničene utjecajem predsjednika Republike, čovjeka koji bez njih može mijenjati i Ustav i zakone. Istina, Sabor bi mogao i dalje glasati i donositi zakone, ali one koje bi predsjednik smatrao neustavnim mogao bi suspendirati do odluke – koga? – Ustavnog suda. Onog suda čije članove predlaže – tko? – Pantovčak.
Ova suptilna politička igra između Ustavnog suda i predsjednika Republike postala bi tako osnovica sve doista bitne političke moći u zemlji, čija bi sama gravitacija mogla presudno utjecati na bitne silnice društvenog života. Glavnina moći tako bi bila stavljena u ruke jednog jedinog čovjeka, a između njega i Naroda stajao bi samo Ustavni sud. Čiji su članovi tamo izabrani pod ključnim utjecajem predsjednika Republike.
Toksične političke tekovine
Buduća Hrvatska, onakva kakvu bi je predsjednik Miroslav Škoro ispjevao, bila bi tako kombinacija dvaju toksičnih političkih tekovina nepuna tri desetljeća hrvatske višestranačke demokracije – kulta ličnosti i načina vladanja autokratskog, iliberalnog Franje Tuđmana, te referendumskog udara na prava manjina.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Stoga bi, dođe li Škoro do drugog kruga s nekim od dvoje najozbiljnijih kandidata (Kolindom Grabar-Kitarović ili Zoranom Milanovićem) izbor mogao biti krajnje jednostavan. Ili demokratska Republika ili vladavina jedne osobe. I, naravno, Naroda.
Škorin program je najopasnija paklena politička naprava od Karamarkove slobode govora 'u svoja četiri zida'
Škoro želi fikus premjestiti na Markov trg. A to je politika vrlo opasnih namjera
Ideja o vladavini (u, jasno, bliskoj suradnji s narodom, pardon - Narodom) putem zakonodavnih i ustavnih referenduma, najopasniji je politički pakleni uređaj pušten u hrvatsku javnost još od Karmarkove ideje o slobodi govora unutar svoja četiri zida. Što bi, pobogu, moglo poći krivo s pričom o predsjedniku koji vlada uz pomoć referenduma u zemlji koja je već jednim referendumom umanjila prava jedne (seksualne) manjine i pokušala slično napraviti s pravima drugih (nacionalnih) manjina?
Nisu bile nužne današnje izmjene nježnosti sa suverenistima i Ružom Tomašić da se zaključi kako je Miroslav Škoro jasni kandidat tvrde, konzervativne desnice u Hrvatskoj. U tome, naravno, nema ništa loše – osim eventualno za samog Škoru koji će se sasvim sigurno u kampanji nastojati izvući ispod desne etikete.
Tvrda, konzervativna desnica, naime, ne može pobijediti na izborima u Hrvatskoj, osim ako se ne prikrije pod plaštom HDZ-a, stoga će predsjednički kandidat iz Višnjevca nastojati maksimalno proširiti svoj doseg i izvan osnovnih gabarita svog biračkog tijela.
Suza za referendume
No, da je baš žestoka desnica tlo u kojem buja korijenje njegove kandidature jasno je bilo odmah nakon njegove Facebook kandidature. Uz klasične populističke fraze o narodu i elitama, Škori se potkrala i suza za lanjske referendume: “Političke elite potpuno su se otuđile od naroda, bahatost i arogancija idu toliko daleko da se raznim smicalicama i manipulacijama onemogućava održavanje referenduma”, kazao je u snimci kojom je obznanio svoj povratak na političku scenu. Za one koji su možda zaboravili, referendumi o kojima se radi za cilj su imali poništavanje Istanbulske konvencije i značajno smanjivanje prava saborskih zastupnika nacionalnih manjina.
Dva dana kasnije, u čestitci povodom Dana državnosti, prigodno spominjanje Franje Tuđmana i naroda začinio je gramatičkim uskličnikom – pisanjem riječi narod s velikim početnim slovom.
Kandidat opasnih namjera
Dakle, čovjek je jednostavno radikalni desničar (ili to jako uvjerljivo glumi). I to je legitimna politička pozicija, kao što je i legitimno da će je Škoro u mjesecima koji slijede nastojati što uvjerljivije prikriti.
Škoro je, međutim, i kandidat vrlo opasnih namjera.
Ideja o vladavini (u, jasno, bliskoj suradnji s narodom, pardon – Narodom) putem zakonodavnih i ustavnih referenduma, najopasniji je politički pakleni uređaj pušten u hrvatsku javnost još od Karamarkove ideje o slobodi govora unutar svoja četiri zida. Što bi, pobogu, moglo poći krivo s pričom o predsjedniku koji vlada uz pomoć referenduma u zemlji koja je već jednim referendumom umanjila prava jedne (seksualne) manjine i pokušala slično napraviti s pravima drugih (nacionalnih) manjina?
Grijeh HDZ-a i SDP-a
Hrvatska s referendumima ima sustavan problem, koji se ne rješava zbog goleme političke neodgovornosti HDZ-a i SDP-a. Nije zadovoljavajuće riješen ni način prikupljanja potpisa, ni njihova kontrola, ni potrebna većina, ni spektar tema o kojima se uopće na taj način može odlučivati, a dvije najjače stranke dosad nisu imale političke odgovornosti i snage za potrebne promjene Ustava i referendumskog zakonodavstva.
E sad imaju Škoru koji misli mijenjati Ustav i zakone uz pomoć referenduma koji su, podsjetimo, valjani i ako na njih iziđe jedan jedini birač ili biračica. Ako netko misli da bi predsjedničkom referendumskom vrludanju na put mogao stati Ustavni sud, neka opet pročita Škorin Facebook program. Članove Ustavnog suda predlagao bi, pogađate, predsjednik Republike.
Fikus seli na Markov trg?
Doslovna primjena programa Miroslava Škore, za kojeg iz teško dokučivog razloga bivši predsjednik Republike Stipe Mesić ima samo lijepu riječ, značila bi ne uklanjanje pozicije fikusa s Pantovčaka, već premještanje fikusa na Markov trg. Vlada i parlament, formalno neovisne grane vlasti, bile bi gadno ograničene utjecajem predsjednika Republike, čovjeka koji bez njih može mijenjati i Ustav i zakone. Istina, Sabor bi mogao i dalje glasati i donositi zakone, ali one koje bi predsjednik smatrao neustavnim mogao bi suspendirati do odluke – koga? – Ustavnog suda. Onog suda čije članove predlaže – tko? – Pantovčak.
Ova suptilna politička igra između Ustavnog suda i predsjednika Republike postala bi tako osnovica sve doista bitne političke moći u zemlji, čija bi sama gravitacija mogla presudno utjecati na bitne silnice društvenog života. Glavnina moći tako bi bila stavljena u ruke jednog jedinog čovjeka, a između njega i Naroda stajao bi samo Ustavni sud. Čiji su članovi tamo izabrani pod ključnim utjecajem predsjednika Republike.
Toksične političke tekovine
Buduća Hrvatska, onakva kakvu bi je predsjednik Miroslav Škoro ispjevao, bila bi tako kombinacija dvaju toksičnih političkih tekovina nepuna tri desetljeća hrvatske višestranačke demokracije – kulta ličnosti i načina vladanja autokratskog, iliberalnog Franje Tuđmana, te referendumskog udara na prava manjina.
Stoga bi, dođe li Škoro do drugog kruga s nekim od dvoje najozbiljnijih kandidata (Kolindom Grabar-Kitarović ili Zoranom Milanovićem) izbor mogao biti krajnje jednostavan. Ili demokratska Republika ili vladavina jedne osobe. I, naravno, Naroda.