Nekad je nužno odabrati stranu

Škoro misli da bi vojska mogla bez sile odvraćati migrante. Kako, puštat će im snimke Plenkovićevih govora?

Činjenica je da je granica porozna. Vojska bi, međutim, samo pogoršala situaciju

Zanimljivo bi bilo čuti praktičnu razradu ideje o tome da vojska ne bi trebala upotrebljavati silu. Primjerice, što se događa ako grupa vojnika naleti na grupu migranata i nekim čudom migranti sami od sebe ne slegnu ramenima i vrate se nazad u BiH? Što ako ne žele stati kad ih lijepo i pristojno zamole službujuće osobe iz HV-a, već nastave gaziti, ili ne daj Bože trčati prema Sloveniji? Bi li im vojnici trebali održati kraće predavanje o schengenskim obvezama RH?

Miroslav Škoro je u pravu. Granična policija je na rubu snaga zbog migrantske krize, a u dijelu pograničnih mjesta je zavladala nelagoda zbog sve većeg broja ilegalnih migranata koji uspijevaju prijeći granicu.

Službene priče o tome da granična policija drži pod kontrolom granicu EU prema BiH su dosta lako provjerljive poluistine, pokazuju to rastuće brojke o ilegalnim ulascima u Sloveniju, kao i stalna fluktuacija migranata u kampovima po BiH, uglavnom smještenima blizu granice s Hrvatskom. Ako ljudi iz tih priručnih i uglavnom improviziranih prebivališta nisu odjednom zaključili da ih “neka nostalgija vuče” i odlučili se u tisućama, desecima tisuća, vratiti svojim kućama, očito je da su se nekako probili do zemalja na zapadu ili sjeveru Europe. Što znači da ih hrvatska policija nije uspjela zaustaviti.

Hrvatska ne ispunjava uvjete za Schengen

Tako se 6500 policajaca koji čuvaju granicu pokazuje jednostavno nedovoljnom brojkom, a Škoro kao čovjek koji, zapravo, vrlo ispravno naznačuje (iako se kloni takve kvalifikacije) da Hrvatska baš i ne ispunjava uvjete za Schengen. “Želimo biti dio ‘schengenskog prostora’ i imamo svoj zakon o kretanju stranaca. Trebamo znati tko nam ulazi u zemlju, njome se kreće i kroz nju prolazi”, kazao je danas u Dubrovniku popularni pjevač i predsjednički kandidat kojeg ankete trenutno svrstavaju na solidno visoko treće mjesto.

E sad, ako je granična policija na rubu snaga, a pogranična mjesta u strahu od migranata, savršeno je jasno da je priča o tome da Hrvatska ispunjava uvjete za Schengen tek jedan šareni politički papirić, s manjkom sadržaja, koji u ovom trenutku odgovara i Zagrebu i Bruxellesu. Uostalom, kad smo već kod toga, Schengen posljednjih nekoliko godina de facto ne postoji jer su na cijelom nizu granica aktivirane “privremene kontrole”.

Posebno okrutni oblik mučenja

Ono o čemu Miroslav Škoro, međutim, ne samo da nije u pravu, nego se i opasno poigrava s vatrom je ideja o angažmanu vojske kako bi se pomoglo graničnoj policiji. Ovaj predsjednički kandidat ima zanimljivu ideju o tome da vojska ne bi trebala upotrebljavati silu, već pomoći boljoj kontroli granica. Zanimljivo bi bilo čuti praktičnu razradu ideje o tome da vojska ne bi trebala upotrebljavati silu. Primjerice, što se događa ako grupa vojnika naleti na grupu migranata i nekim čudom migranti sami od sebe ne slegnu ramenima i vrate se nazad u BiH?

Što ako ne žele stati kad ih lijepo i pristojno zamole službujuće osobe iz HV-a, već nastave gaziti, ili ne daj Bože trčati prema Sloveniji? Bi li im vojnici trebali održati kraće predavanje o schengenskim obvezama RH? Organizirati kraći kulturno-umjetnički ili sportski program dok ne dođu granični policajci i provedu propisani postupak? Puštati im govore Andreja Plenkovića o skorom predsjedanju Hrvatske Europskom unijom (bolje ne, revniji borci za ljudska prava bi ovo posljednje mogli proglasiti i perfidnim i posebno okrutnim oblikom mučenja)?

Čehov na granici s BiH

Vojska na granici, kao i ograde na granici, uvijek znače radikalizaciju. U javnosti se ovakvim idejama po definiciji pojačava dehumanizacija migranata – bez obzira koliko puta Škoro ponovio da smo “i mi bili izbjeglice”. Deseci tisuća nevoljnika u očajničkoj potrazi za boljim životom dodatno se prikazuju kao elementarna nepogoda, od koje strahuju građani i od koje se valja braniti vojničkom čizmom i oružjem.

Priča o “nenasilnoj kontroli granice” lako se uz maskirnu uniformu i višak adrenalina pod okriljem noći pretvori u svoju suprotnost, uostalom, “nenasilna kontrola granice” kakvu provodi policija otvorila je nepremostivi krater između ljudskopravaških udruga, te državnih institucija zaduženih za zaštitu ljudskih prava i MUP-a RH. S pješačkim naoružanjem, ili kakvim tenkićem na granici, stvar odlazi na stotu potenciju. “Kalašnjikov” u prvom činu, rekao bi Čehov, izvjesno će u nastavku predstave početi rigati vatru.

Stoga igranje s pričom o vojsci na granici, koje je, naravno, ushićeno prihvatio i ministar obrane Damir Krstičević, pomalo zvuči kao rafalna paljba obećanja za birače kojima je sigurnost od “drugih” visoko, najviše na listi prioriteta. Problem je u tome što se ti rafali u ovakvim uvjetima vrlo lako znaju pretvoriti u one s bojevim punjenjem. A ljudi, čak i onda kad ih se u javnosti tretira kao elementarnu nepogodu, ljudi krvare.