Skupi Baldasarov bijeg od optužbi za dezerterstvo: Tvrtka branitelja imala je koncesiju na lukrativne djelatnosti
Telegramov kolumnist D. Markovina o potezima gradonačelnika Splita
Kad se kao relativno nepoznat kandidat za gradonačelnika Splita, predložen od strane matičnog SDP-a, Ivo Baldasar pojavio u kampanji, susreo se s optužbama desnice da je dezerter koji je sve ratne godine proveo u Italiji te da samim tim nema moralno pravo biti gradonačelnik. Iako bi svaki neopterećen čovjek, koji k tome dolazi s pozicija liberalne ljevice, ovakvu vrstu diskursa jednostavno izignorirao, kod Baldasara se javila čudna potreba da bude veći nacionalist od nacionalista, veći branitelj od branitelja i veći domoljub od hadezeovaca.
To ga je vuklo iz jednog paradoksa u drugi, konstantno ga svađajući s logikom i vlastitim biračima, da bi ga na kraju dovelo i do aktualnog prijedloga o kupnji Hvidre d.o.o. s pet milijuna kuna javnog novca. Prije nego neupućene uputimo u problematiku njegova posljednjeg poteza, a da bismo ga razumjeli, osvrnut ćemo se na genezu njegovih nastojanja da izbriše stigmu dezertera.
Tone tjestenine
Prva Baldasarova reakcija na spomenute optužbe bila je njegova izjava da je tijekom rata pomagao zemlju šaljući pakete tjestenine, tj. manistre iz Italije. Zbog čega su ga u feralovskoj satiri počeli nazivati Barilla-gerila. Kako je taj argument izazivao sveprisutan podsmijeh, Baldasar je uskoro, još tijekom kampanje, dobio potvrdu o svom slanju pomoći putem Caritasa.
Imamo li u vidu da se Grad Split kroz cijeli niz godina, tijekom kojih je tvrtka branitelja imala koncesiju na lukrativne djelatnosti, novčano i socijalno odužio ratnim veteranima, ne vidimo drugog motiva osim pranja gradonačelnikove biografije
To mu je posvjedočio Nikola Bekavac, predsjednik Udruge hrvatskih ratnih veterana Grada Splita, koja je nakon Baldasarova dolaska na vlast u nešto manje od godinu dana dobila na korištenje gradski poslovni prostor od oko 300 četvornih metara u Ulici Matice hrvatske te organizaciju tradicionalne tombole i zaštitarske usluge na proslavi Dana grada, odnosno Svetog Duje.
Genijalni Bekavac
Pritom je sam Bekavac imenovan i u gradski stručni radni tim za Civilnu zaštitu. Drugi korak Baldasarova nastojanja da izbriše nalijepljenu etiketu vezan je uz skandalozni spomenik IX. bojni HOS-a, nazvanoj po ustaškom zločincu Rafaelu Bobanu. Gradonačelnik je, naime, izmijenio prvotnu odluku Gradskog vijeća o postavljanju spomen-ploče ovoj bojni u postavljanje spomenika, sudjelujući ujedno na njegovu otvaranju, koje se nimalo slučajno dogodilo 9. svibnja na Dan pobjede.
Ustaški pozdrav
Malo kome je tada moglo promaknuti njegovo usiljeno pljeskanje na pozdrav Za dom spremni. Već sljedeće godine je, također vrlo simboličkog 10. travnja, u ime Grada Splita poslao vijenac na rečeni spomenik, dajući usput posve nerazumljive intervjue u kojima je tvrdio da je Rafael Boban za njega kompleksna povijesna ličnost koja nije dovoljno historiografski istražena. Sve navedeno obrazlagao je potrebom za uspostavom jedinstva i konsenzusa, koji je trebao biti postignut na način da jedna od gradskih ulica, kao prva nakon potpunog brisanja antifašističke memorije grada, iznova ponese ime po Prvom splitskom odredu.
Toplina iz HVIDRA-e
Što se do danas nije dogodilo. Sve nas to dovodi do aktualnog prijedloga o kupnji Hvidre d.o.o. za pet milijuna kuna. Naime, nakon što je Grad Split još devedestih godina dao HVIDRA-i na upravljanje brojna gradska parkirališta, toplane i usluge pauk-službe na upravljanje, radi čega je ta udruga osnovala vlastitu tvrtku, i nakon što je ta tvrtka prvo stvorila goleme probleme građanima koji nisu željeli plaćati ogromne račune za grijanje, nakon čega su toplane prestale raditi, ona je prošla kroz predstečajnu nagodbu.
Pri čemu joj je u toj nagodbi oprošteno 3,5 milijuna kuna prema Gradu Splitu i 3,4 milijuna kuna prema Ministarstvu financija. Pored toga, Baldasar je Hvidri d.o.o., znajući da će ići u kupnju ove tvrtke i njenu integraciju u gradske službe, produljio koncesiju na parkirališta i pauk-službu do 2019. godine. Situacija je, kad je rezimiramo, sljedeća.
Ivi Baldasaru očito nije bilo dovoljno kockanje s ugledom grada i vlastite stranke u cijelom slučaju oko spomenika nazvanog po ustaškom zločincu, nego je takav nonšalantan odnos zadržao i prema javnom novcu.
Dug za branitelje
Grad je godinama koncesionirao jedan od najunosnijih prihoda Hvidri, pomogao toj tvrtki u predstečajnoj nagodbi, nakon čega bi je sada, po gradonačelnikovu prijedlogu, trebao kupiti za pet milijuna kuna, i to nakon što joj je iznova produljio koncesiju. Drugim riječima, Baldasar bi pet milijuna kuna javnog novca platio za pauk-vozilo i 120 zaposlenih.
S obzirom na to da je i potpunim ekonomskim laicima jasan potpuni raskorak s financijskom logikom u ovom predloženom poslu, zahvaljujući čemu je gradonačelnik naišao na snažnu opoziciju u gradskom vijeću na ovom pitanju, s upitnim izgledima da prijedlog uopće prođe, vrijedi se zapitati koji su to motivi kojima se Baldasar s ovakvim prijedlogom vodio. Imamo li u vidu da se Grad Split kroz cijeli niz godina, tijekom kojih je ova tvrtka imala koncesiju na ove djelatnosti, sasvim sigurno financijski i socijalno odužio ljudima koji su žrtvovali svoje zdravlje u ratu te da je novčana situacija grada daleko od bajne, ne nalazimo drugog motiva, osim nastavka pranja vlastite biografije.
Što dalje?
Što bi, neovisno o besmislenosti takvih nastojanja koja smo naveli na početku teksta, bilo legitimno kad bi se radilo o vlastitim, a ne javnim resursima. Drugim riječima, Ivi Baldasaru očito nije bilo dovoljno kockanje s ugledom grada i vlastite stranke u cijelom slučaju oko spomenika nazvanog po ustaškom zločincu, nego je takav nonšalantan odnos zadržao i prema javnom novcu. Imajući u vidu sve izrečeno, jedino logično pitanje koje nam na kraju preostaje je – što je sljedeće?
Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 19. ožujka 2016.