Ove godine na različite načine obilježit ćemo pedesetu godišnjicu Hrvatskoga proljeća, prema Hrvatskoj enciklopediji „reformnoga razdoblja u hrvatskoj politici, društvu i kulturi“. To razdoblje započelo je nakon Brijunskog plenuma CK SKJ u srpnju 1966., a završilo ostavkama hrvatskoga partijskoga i republičkoga vodstva u prosincu 1971., desetak dana nakon sjednice Predsjedništva SKJ u Karađorđevu.
U narednome desetljeću hrvatska salonska i kavanska politika raščlanjivala je razloge poraza reformskih snaga koristeći kao političke odrednice pojmove „veliki Hrvat“, „partijac“, „jugoslavenčina“ i „brat“. U uvjetima političkoga monopola jedne političke stranke njeni članovi bili su „partijci“ koji su mogli, ali nužno nisu morali biti i „jugoslavenčine“. Za sve one koji su zbog svoga prezimena ili nogometnih navijačkih preferencija bili detektirani kao mogući Srbi, zagrebački salonski i kavanski rječnik „velikih Hrvata“ koristio je naziv „brat“.
Kako prepoznati tadašnjeg ‘velikog Hrvata’
Tadašnji „veliki Hrvat“, a tu je važno napomenuti kako sam i ja proveo sedamdesete i osamdesete godine prošloga stoljeća kao pripadnik te „političke opcije“, današnjim rječnikom bio bi samo „soft“ nacionalist. „Veliki Hrvat“ uvijek je plaćao u „tisućama“ a ne u „hiljadama“, išao je na „prvosvibanjske“ a ne „prvomajske“ praznike, žestoko je navijao za Dinamo jedva čekajući da može igračima Crvene zvezde ili Partizana nakon svakoga njihovog prekršaja urlati da su „Cigani“, na svekolikim proslavama najglasnije bi pjevao „Vilu Velebita“, a u zagrebačkom HNK prvi bi povikao „bravo“ nakon što je Nikola Šubić-Zrinjski, prije zadnjeg juriša, poljubio hrvatski barjak.
Mlađi „veliki Hrvati“ vidjeli su u „partijcima“ Baneta iz pjesme Đorđa Balaševića „Nikad kao Bane“, a većina njih nije htjela ništa imati ni s tadašnjom partijskom ni državnom nomenklaturom. Ali isto tako tadašnje „hrvatstvo“ nije nužno značilo i pripadnost katoličanstvu pa se i za dobar dio „velikih Hrvata“ religioznost svodila samo na puku tradicijsku formu.
Ustaška ideologija i proustaška emigracija možda je ponegdje i imala ponekoga simpatizera, ponajviše zbog obiteljskoga nasljeđa, ali „veliki Hrvat“ iz sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća gajio je prema toj ideologiji i njenim izvođačima samo osjećaje dubokoga prezira i posvemašnjega gađenja.
Većina nije marila
„Veliki Hrvati“ i „partijci“ bili su čak i zajedno samo manjina u moru „malih Hrvata“ i ostale „braće“ nezainteresirane za politiku i sve njene finese. Prema tadašnjim formalno i stvarno tolerantnim uvjetima svatko je mogao postati „partijac“, to je mogao postati čak i za tu prigodu pritajeni i prerušeni „veliki Hrvat“, a nakon toga njegova bi karijera, baš kao i kod Baneta, ovisila samo o „vještom podizanju ručice.“
Članak se nastavlja ispod oglasa
Velika većina građana nije marila, ali istini za volju, čak nije ni čula za velike ideje koje bi trebale usrećiti male narode, nije previše brinula ni o demokratskim i nacionalnim vrednotama, živjela je svoje obične živote, maštajući o novim i većim stanovima, vikendicama i klijetima, automobilima i putovanjima.
Dizanje ruke je ostalo ključna vještina
I tada su stigle devedesete. „Veliki Hrvati“ razasuli su se po različitim novostvorenim političkim strankama, čak i onima zbog kojih su uskoro postali sumnjivim Hrvatima, a „partijci“, ako baš nisu bili „braća“ i nepopravljive „jugoslavenčine“, masovno su optirali za HDZ kao novo utočište za sve one koji „ručicu podižu vješto.“
Kako je na čelu utočišta svih Baneta iz početka devedesetih bio Franjo Tuđman, a koji je još u travnju 1990. na predizbornom skupu u zagrebačkoj Dubravi javno podijelio svoju radost i sreću što mu „žena nije ni Židovka ni Srpkinja“, bilo je jasno da će stvarna demokracija i tolerancija različitosti opet trebati pričekati neka bolja vremena. Tako je u Hrvatskoj, zahvaljujući Franji Tuđmanu i HDZ-u, monopol jedne partije i jedne ideologije samo zamijenjen monopolom druge partije i druge ideologije, a čije članstvo su u velikome broju činili upravo oni isti „partijci“ iz sedamdesetih i osamdesetih godina.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Njima sigurno nije zasmetalo kada se njihov partijski lider u svibnju 1994. javno požalio da su „sudovi donosili odluke bez njegovoga znanja“, ili kada je onima koji su u kolovozu 1995. napustili Hrvatsku poželio sretan put uz ciničnu konstataciju da nisu „stigli ponijeti ni devize, ni svoje prljave gaće“. Nastavak „vještoga dizanja ručica“ omogućio je Franji Tuđmanu da se u listopadu 1997. pohvali kako je „Hrvatska smetnja prodoru svjetske ideje o slobodnome društvu“, a godinu dana kasnije u razgovoru za „New York Times“ zapanjenom je novinaru kazao da će ga „povijest smjestiti bok uz bok s Francom kao spasiteljem zapadne civilizacije“.
Od Plenkovića treba tražiti objašnjenja…
Premijer Andrej Plenković silno želi uvjeriti javnost kako je njegov HDZ, novi, drugačiji HDZ od onoga i onakvog HDZ-a koji je naslijedio prije pet godina. Nije sporno da su istupi i retorika Andreja Plenkovića bitno različiti od većine onog što su javnosti servirali Franjo Tuđman i Tomislav Karamarko, ali isto tako je činjenica da su politiku uključivosti i tolerancije uspješno provodili i Ivo Sanader i Jadranka Kosor. SDSS bio je dio vladajuće koalicije i u vrijeme njihovih Vlada te Plenkovićeva tvrdnja kako je on meta napada jer je napravio veliki iskorak tom koalicijom ipak traži dodatno pojašnjenje.
Premijer Plenković najprije bi trebao objasniti zašto je Hrvatska jedina država u kojoj je potpuno normalno da već trideset godina članovi i pristaše najveće stranke dovode u pitanje ne samo patriotizam, već čak i samu pripadnost hrvatskoj naciji svih onih koji su politički oponenti te iste stranke.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Javnost nekoliko dana sluša, gleda i čita premijerove žalopojke, pedagoške prodike novinarima, a na kraju čak i prijetnje zbog toga što poruka riječkoga vlasnika kafića prema kojoj članovi HDZ-a nisu dobrodošli u njegovom lokalu nije od svih političkih aktera i analitičara ocijenjena jednako diskriminatorskom kao da se radi o poruci Srbima ili Židovima. Andrej Plenković na kraju čak zaključuje da su svi oni koji se s time ne slažu i tu poruku javno ne osuđuju izgubili svaki budući kredibilitet u ocjeni nečijih sličnih poteza.
…i ispriku
Moram ponoviti da mi je osobno žao ako se premijer Plenković ili bilo koji drugi član HDZ-a osjeća diskriminirano zbog poruke riječkoga vlasnika kafića. Ali tražiti od svih onih koji su u proteklih trideset godina od toga istog HDZ-a bili nazivani „Jugoslavenima“, „mrziteljima svega hrvatskoga“, „onima koji nisu nikada željeli Hrvatsku“, „onima koji se vežu i s crnim vragom protiv hrvatske slobode i hrvatske nezavisnosti, ne samo s crnim, nego i zelenim i žutim vragovima, ne samo povezuju, nego im se nude i prodaju za Judine škude…”
“…smušenjacima i smutljivcima, mutikašama i bezglavnicima, jalnuškim diletantima“, tražiti od svih tih vragova i mutikaša da se založe za nesmetano ispijanje kave članova HDZ-a krajnje je licemjerno prije negoli se predsjednik toga istog HDZ-a javno ne ispriča zbog svih uvreda i diskriminacija koje su njegova stranka ili njeni članovi u protekla tri desetljeća učinili svim tim „prodanim dušama genetski programiranima protiv slobodne i nezavisne hrvatske države.“
Članak se nastavlja ispod oglasa
Vraćamo se na Hrvate i Jugoslavene
Umjesto takve isprike dobili smo obrazloženje zabrane ulaska članovima SDP-a u jedan hotel u Imotskome. Vlasnik tog hotela je svoju odluku pojasnio i time što je Rijeka „puna Jugoslavena“, za razliku od Imotskoga gdje obitavaju samo „čisti Hrvati.“ Tako je cijela afera završila tamo gdje već trideset godina završavaju sve afere i svi politički skandali u Hrvatskoj, tamo gdje se vode sve predizborne kampanje od one prve Franje Tuđmana, do ove posljednje Andreja Plenkovića, u mitskom obračunu „čistih Hrvata“ i „Jugoslavena“.
Kao dodatna artiljerska potpora „čistim Hrvatima“ osvanula je i naslovnica jednoga lokalnog tjednika za specijalne zadatke koji je budno prateći društvene mreže, brojeći svijeće za preminulog Đorđa Balaševića te pjevače njegovih pjesama, upozorio javnost na „Orgije povampirenih jugonostalgičara u RH“.
Ekstremisti su hendikepirani
Prije nekoliko dana skupina autora sa Sveučilišta Cambridge objavila je istraživanje u časopisu „Philosophical Transactions of the Royal Society B“ prema kojemu su osobe s ekstremnim pogledima manje sposobne za obavljanje složenih zadataka. Istraživanje je provedeno s 330 ispitanika u SAD-u u dobi od 22 do 63 godine, a jedan od ključnih zaključaka jest da osobe s ekstremnim stavovima gledaju na svijet u crno-bijelim pojmovima, da su sklone ekstremnim i autoritarnim ideologijama kako bi svijet učinile što jednostavnijim te da vrlo teško kontroliraju svoje osjećaje.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Takve osobe reagiraju vrlo impulzivno i sklone su nasilju nad drugim nevinim osobama. Premijer Plenković morat će jednoga dana odlučiti jesu li za Hrvatsku opasnije „orgije povampirenih jugonostalgičara koji pjevaju pjesme Đorđa Balaševića“ ili ipak oni koji u tome pjevanju vide takve orgije.
Ta odluka sigurno neće biti lagana, kako za njega tako ni za njegovu partiju jer ako su u pravu „čisti Hrvati“, HDZ će i dalje vladati sve praznijom zemljom na začelju Europe, a ako ovi drugi ipak nisu „prodane duše genetski programirane protiv slobodne i nezavisne hrvatske države“ onda će HDZ izgubiti svoj monopol na vlast, a Hrvatska će imati šansu postati prosperitetnom i tolerantnom republikom svih njenih građana.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Slučaj riječkoga kafića završio je kako se u Hrvatskoj to pristoji: sukobom 'čistih Hrvata' i 'Jugoslavena'
Plenković bi trebao ponuditi ispriku zbog 30 godina govora mržnje koji se širi iz HDZ-a
Ove godine na različite načine obilježit ćemo pedesetu godišnjicu Hrvatskoga proljeća, prema Hrvatskoj enciklopediji „reformnoga razdoblja u hrvatskoj politici, društvu i kulturi“. To razdoblje započelo je nakon Brijunskog plenuma CK SKJ u srpnju 1966., a završilo ostavkama hrvatskoga partijskoga i republičkoga vodstva u prosincu 1971., desetak dana nakon sjednice Predsjedništva SKJ u Karađorđevu.
U narednome desetljeću hrvatska salonska i kavanska politika raščlanjivala je razloge poraza reformskih snaga koristeći kao političke odrednice pojmove „veliki Hrvat“, „partijac“, „jugoslavenčina“ i „brat“. U uvjetima političkoga monopola jedne političke stranke njeni članovi bili su „partijci“ koji su mogli, ali nužno nisu morali biti i „jugoslavenčine“. Za sve one koji su zbog svoga prezimena ili nogometnih navijačkih preferencija bili detektirani kao mogući Srbi, zagrebački salonski i kavanski rječnik „velikih Hrvata“ koristio je naziv „brat“.
Kako prepoznati tadašnjeg ‘velikog Hrvata’
Tadašnji „veliki Hrvat“, a tu je važno napomenuti kako sam i ja proveo sedamdesete i osamdesete godine prošloga stoljeća kao pripadnik te „političke opcije“, današnjim rječnikom bio bi samo „soft“ nacionalist. „Veliki Hrvat“ uvijek je plaćao u „tisućama“ a ne u „hiljadama“, išao je na „prvosvibanjske“ a ne „prvomajske“ praznike, žestoko je navijao za Dinamo jedva čekajući da može igračima Crvene zvezde ili Partizana nakon svakoga njihovog prekršaja urlati da su „Cigani“, na svekolikim proslavama najglasnije bi pjevao „Vilu Velebita“, a u zagrebačkom HNK prvi bi povikao „bravo“ nakon što je Nikola Šubić-Zrinjski, prije zadnjeg juriša, poljubio hrvatski barjak.
Mlađi „veliki Hrvati“ vidjeli su u „partijcima“ Baneta iz pjesme Đorđa Balaševića „Nikad kao Bane“, a većina njih nije htjela ništa imati ni s tadašnjom partijskom ni državnom nomenklaturom. Ali isto tako tadašnje „hrvatstvo“ nije nužno značilo i pripadnost katoličanstvu pa se i za dobar dio „velikih Hrvata“ religioznost svodila samo na puku tradicijsku formu.
Ustaška ideologija i proustaška emigracija možda je ponegdje i imala ponekoga simpatizera, ponajviše zbog obiteljskoga nasljeđa, ali „veliki Hrvat“ iz sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća gajio je prema toj ideologiji i njenim izvođačima samo osjećaje dubokoga prezira i posvemašnjega gađenja.
Većina nije marila
„Veliki Hrvati“ i „partijci“ bili su čak i zajedno samo manjina u moru „malih Hrvata“ i ostale „braće“ nezainteresirane za politiku i sve njene finese. Prema tadašnjim formalno i stvarno tolerantnim uvjetima svatko je mogao postati „partijac“, to je mogao postati čak i za tu prigodu pritajeni i prerušeni „veliki Hrvat“, a nakon toga njegova bi karijera, baš kao i kod Baneta, ovisila samo o „vještom podizanju ručice.“
Velika većina građana nije marila, ali istini za volju, čak nije ni čula za velike ideje koje bi trebale usrećiti male narode, nije previše brinula ni o demokratskim i nacionalnim vrednotama, živjela je svoje obične živote, maštajući o novim i većim stanovima, vikendicama i klijetima, automobilima i putovanjima.
Dizanje ruke je ostalo ključna vještina
I tada su stigle devedesete. „Veliki Hrvati“ razasuli su se po različitim novostvorenim političkim strankama, čak i onima zbog kojih su uskoro postali sumnjivim Hrvatima, a „partijci“, ako baš nisu bili „braća“ i nepopravljive „jugoslavenčine“, masovno su optirali za HDZ kao novo utočište za sve one koji „ručicu podižu vješto.“
Kako je na čelu utočišta svih Baneta iz početka devedesetih bio Franjo Tuđman, a koji je još u travnju 1990. na predizbornom skupu u zagrebačkoj Dubravi javno podijelio svoju radost i sreću što mu „žena nije ni Židovka ni Srpkinja“, bilo je jasno da će stvarna demokracija i tolerancija različitosti opet trebati pričekati neka bolja vremena. Tako je u Hrvatskoj, zahvaljujući Franji Tuđmanu i HDZ-u, monopol jedne partije i jedne ideologije samo zamijenjen monopolom druge partije i druge ideologije, a čije članstvo su u velikome broju činili upravo oni isti „partijci“ iz sedamdesetih i osamdesetih godina.
Njima sigurno nije zasmetalo kada se njihov partijski lider u svibnju 1994. javno požalio da su „sudovi donosili odluke bez njegovoga znanja“, ili kada je onima koji su u kolovozu 1995. napustili Hrvatsku poželio sretan put uz ciničnu konstataciju da nisu „stigli ponijeti ni devize, ni svoje prljave gaće“. Nastavak „vještoga dizanja ručica“ omogućio je Franji Tuđmanu da se u listopadu 1997. pohvali kako je „Hrvatska smetnja prodoru svjetske ideje o slobodnome društvu“, a godinu dana kasnije u razgovoru za „New York Times“ zapanjenom je novinaru kazao da će ga „povijest smjestiti bok uz bok s Francom kao spasiteljem zapadne civilizacije“.
Od Plenkovića treba tražiti objašnjenja…
Premijer Andrej Plenković silno želi uvjeriti javnost kako je njegov HDZ, novi, drugačiji HDZ od onoga i onakvog HDZ-a koji je naslijedio prije pet godina. Nije sporno da su istupi i retorika Andreja Plenkovića bitno različiti od većine onog što su javnosti servirali Franjo Tuđman i Tomislav Karamarko, ali isto tako je činjenica da su politiku uključivosti i tolerancije uspješno provodili i Ivo Sanader i Jadranka Kosor. SDSS bio je dio vladajuće koalicije i u vrijeme njihovih Vlada te Plenkovićeva tvrdnja kako je on meta napada jer je napravio veliki iskorak tom koalicijom ipak traži dodatno pojašnjenje.
Premijer Plenković najprije bi trebao objasniti zašto je Hrvatska jedina država u kojoj je potpuno normalno da već trideset godina članovi i pristaše najveće stranke dovode u pitanje ne samo patriotizam, već čak i samu pripadnost hrvatskoj naciji svih onih koji su politički oponenti te iste stranke.
Javnost nekoliko dana sluša, gleda i čita premijerove žalopojke, pedagoške prodike novinarima, a na kraju čak i prijetnje zbog toga što poruka riječkoga vlasnika kafića prema kojoj članovi HDZ-a nisu dobrodošli u njegovom lokalu nije od svih političkih aktera i analitičara ocijenjena jednako diskriminatorskom kao da se radi o poruci Srbima ili Židovima. Andrej Plenković na kraju čak zaključuje da su svi oni koji se s time ne slažu i tu poruku javno ne osuđuju izgubili svaki budući kredibilitet u ocjeni nečijih sličnih poteza.
…i ispriku
Moram ponoviti da mi je osobno žao ako se premijer Plenković ili bilo koji drugi član HDZ-a osjeća diskriminirano zbog poruke riječkoga vlasnika kafića. Ali tražiti od svih onih koji su u proteklih trideset godina od toga istog HDZ-a bili nazivani „Jugoslavenima“, „mrziteljima svega hrvatskoga“, „onima koji nisu nikada željeli Hrvatsku“, „onima koji se vežu i s crnim vragom protiv hrvatske slobode i hrvatske nezavisnosti, ne samo s crnim, nego i zelenim i žutim vragovima, ne samo povezuju, nego im se nude i prodaju za Judine škude…”
“…smušenjacima i smutljivcima, mutikašama i bezglavnicima, jalnuškim diletantima“, tražiti od svih tih vragova i mutikaša da se založe za nesmetano ispijanje kave članova HDZ-a krajnje je licemjerno prije negoli se predsjednik toga istog HDZ-a javno ne ispriča zbog svih uvreda i diskriminacija koje su njegova stranka ili njeni članovi u protekla tri desetljeća učinili svim tim „prodanim dušama genetski programiranima protiv slobodne i nezavisne hrvatske države.“
Vraćamo se na Hrvate i Jugoslavene
Umjesto takve isprike dobili smo obrazloženje zabrane ulaska članovima SDP-a u jedan hotel u Imotskome. Vlasnik tog hotela je svoju odluku pojasnio i time što je Rijeka „puna Jugoslavena“, za razliku od Imotskoga gdje obitavaju samo „čisti Hrvati.“ Tako je cijela afera završila tamo gdje već trideset godina završavaju sve afere i svi politički skandali u Hrvatskoj, tamo gdje se vode sve predizborne kampanje od one prve Franje Tuđmana, do ove posljednje Andreja Plenkovića, u mitskom obračunu „čistih Hrvata“ i „Jugoslavena“.
Kao dodatna artiljerska potpora „čistim Hrvatima“ osvanula je i naslovnica jednoga lokalnog tjednika za specijalne zadatke koji je budno prateći društvene mreže, brojeći svijeće za preminulog Đorđa Balaševića te pjevače njegovih pjesama, upozorio javnost na „Orgije povampirenih jugonostalgičara u RH“.
Ekstremisti su hendikepirani
Prije nekoliko dana skupina autora sa Sveučilišta Cambridge objavila je istraživanje u časopisu „Philosophical Transactions of the Royal Society B“ prema kojemu su osobe s ekstremnim pogledima manje sposobne za obavljanje složenih zadataka. Istraživanje je provedeno s 330 ispitanika u SAD-u u dobi od 22 do 63 godine, a jedan od ključnih zaključaka jest da osobe s ekstremnim stavovima gledaju na svijet u crno-bijelim pojmovima, da su sklone ekstremnim i autoritarnim ideologijama kako bi svijet učinile što jednostavnijim te da vrlo teško kontroliraju svoje osjećaje.
Takve osobe reagiraju vrlo impulzivno i sklone su nasilju nad drugim nevinim osobama. Premijer Plenković morat će jednoga dana odlučiti jesu li za Hrvatsku opasnije „orgije povampirenih jugonostalgičara koji pjevaju pjesme Đorđa Balaševića“ ili ipak oni koji u tome pjevanju vide takve orgije.
Ta odluka sigurno neće biti lagana, kako za njega tako ni za njegovu partiju jer ako su u pravu „čisti Hrvati“, HDZ će i dalje vladati sve praznijom zemljom na začelju Europe, a ako ovi drugi ipak nisu „prodane duše genetski programirane protiv slobodne i nezavisne hrvatske države“ onda će HDZ izgubiti svoj monopol na vlast, a Hrvatska će imati šansu postati prosperitetnom i tolerantnom republikom svih njenih građana.