Ako slučaj umrle rumunjske djece nije dokaz stupidnosti necijepljenja, evo eseja vodećeg infektologa
Prema nedavnoj anketi RTL-a 37 posto građana smatra da roditelji imaju pravo odlučiti hoće li cijepiti svoju djecu. Procijepljenost djece u Hrvatskoj i dalje je visoka, ali u posljednje dvije godine kod nas su se pojavile ospice, bolest koja je zahvaljujući cjepivu bila gotovo iskorijenjena. U 2015. godini dogodila se epidemija, kada je bilo zaraženo više od 150 ljudi, a ove godine u Dalmaciji je zabilježeno pet novih slučajeva. O važnosti cijepljenja za Telegram piše Goran Tešović, pročelnik Klinike za infektivne bolesti djece
Cijepljenje (aktivna imunizacija) u Republici Hrvatskoj regulirano je zakonskim aktima (Zakon o zaštiti pučanstva protiv zaraznih bolesti i Pravilnik o provođenju cijepljenja), a u cijelosti je financirano od strane države. U Hrvatskoj se djeca i adolescenti cijepe protiv 10 zaraznih bolesti, a cijepljenje je za sve obvezno (mandatorno). Obvezno cijepljenje u Hrvatskoj dovelo je do značajne redukcije pobola od tzv. klasičnih zaraznih bolesti – neke od tih bolesti (poliomijelitis, difterija) u potpunosti su nestale iz hrvatske populacije, dok je broj oboljelih od drugih cijepljenjem preventabilnih bolesti (ospice, mumps, rubeola) značajno reduciran, i posljednjih se godina bilježe samo pojedinačni slučajevi, odnosno iznimno manje epidemije.
Nema nikakave dvojbe kako je aktualna epidemiološka situacija posljedica činjenice da je cijepni obuhvat u Hrvatskoj visok, odnosno ona je indirektna potvrda deklariranog cijepnog obuhvata koji na državnoj razini još uvijek nadmašuje 90%. S druge strane, pojava manjih epidemija ospica u Hrvatskoj u posljednjem desetljeću potvrđuje činjenicu da se cijepljenje u Hrvatskoj ipak ne provodi ravnomjerno, odnosno da unutar nekih populacija i u određenim dijelovima zemlje, cijepni obuhvat očito nije na razini deklariranog.
Postoji li kod cijepljenja pravo na izbor?
Ponovna pojava ospica u Hrvatskoj također je i “živi dokaz” kako neke bolesti koje su iz naše populacije nestale upravo zahvaljujući sustavnom provođenju cijepljenja mogu ponovno biti uvezene iz zemalja u kojima epidemiološka situacija nije tako stabilna kao kod nas i kako “kontinurana opasnost” od ponovne pojave nekih bolesti, na koje smo u našoj populaciji “zaboravili”, još uvijek postoji. Spomenuti primjer (ospice) dodatni je dokaz da u Hrvatskoj i dalje postoji potreba cijepljenja protiv bolesti “kojih kod nas više nema”.
Suvremeno ljudsko društvo temelji se na demokraciji, a demokracija podrazumijeva “pravo na izbor” – ima li, kad je cijepljenje posrijedi, mjesta demokraciji, odnosno pravu na izbor, odnosno smije li pojedinac kao dio suvremenog društva izabrati (ne)cijepljenje sebe ili svoga djeteta? Znači li odbijanje cijepljenja za svoje dijete ujedno i zadiranje u temeljno ljudsko pravo – pravo na zdravlje? Da li odbijanje cijepljenja dovodi u opasnost cijelo društvo, i koja je, pri tome odgovornost pojedinca koji je cijepljenje odbio? Može li, prema tome, izbor (ne)cijepljenja biti isključivo pravo/odgovornost pojedinca koji je dio zajednice?
Informiran pojedinac izabire cijepljenje
Hrvatska nije jedina zemlja u kojoj je cijepljenje obveza koju regulira/nameće zakon – obveza cijepljenja ne znači da je zemlja u kojoj je cijepljenje na taj način regulirano na nižoj razini demokratskih standarda. Što, uostalom, znači “obvezno cijepljenje”, a što, kad je cijepljenje posrijedi, znači “pravo na izbor”? U nekim zemljama razvijene demokracije, cijepljenje je obvezno, kao što je to slučaj u Italiji, Finskoj, u nekima pak, a za to su primjeri SAD, Njemačka, Izrael, cijepljenje nije obvezno. Postoje li istinske razlike u provođenju cijepljenja među tim zemljama, među kojima formalne/zakonske razlike nedvojbeno postoje?
Sve pobrojane zemlje karakterizira visok cjepni obuhvat, u svim pobrojanim zemljama “klasičnih zaraznih bolesti” nema ili se javljaju vrlo rijetko. Očito je, dakle, da problem nije u sustavu, i da i u onim zemljama u kojima pojedinac ima “pravo na izbor” prevladava spoznaja da je jedini pravi izbor – cijepljenje. Očito je da ispravno informiran i odgovoran pojedinac izabire cijepljenje kao jedinu razumnu opciju. U ispravnom informiranju ključna je uloga medicinskih profesionalaca, educiranih osoba koje se sustavno bave “problemom cijepljenja” – kontinuirano prate sve novosti s područja aktivne imunizacije i pri tome ih kritično analiziraju.
Povijest antivakcinalnog pokreta
Sve informacije vezane uz cjepiva koja su u programu, kao i ona koja postoje kao opcija, moraju biti na razumljiv način prezentirane široj javnosti, pri čemu kritičnost, profesionalna odgovornost i znanstvena čestitost moraju biti ključni kriteriji pri javnom nastupanju. Ključno pitanje koje danas “muči” i zagovornike i protivnike cijepljenja je pitanje sigurnosti cjepiva, odnosno postojanje nuspojava. Dok zagovornici cijepljenja ističu neškodljivost cjepiva dokazanu u brojnim prelicencijskim studijama i studijama kontinuiranog praćenja sigurnosti cjepiva u kliničkoj primjeni, antivakcinalno nastrojeni pojedinci ukazuju na rijetke, u pravilu teške, nuspojave, za koje najčešće kvalitetni dokazi u uzročno-posljedičnoj povezanosti s nekim cjepivom nedostaju.
Antivakcinalni pokret nije izum suvremenog društva – povijest antivakcinalizma duga je kao i povijest aktivne imunizacije. Još se “otac” suvremene vakcinologije (Edward Jenner) čiji je izum (cijepljenje protiv velikih boginja) doveo do prve eradikacije jedne zarazne bolesti iz ljudskog društva, susreo sa snažnim antivakcinalnim pokretom. „Zlatno doba“ aktivne imunizacije 50.-ih i 60.-ih godina 20. stoljeća okončano je snažnim antivakcinalnim poretom u najrazvijenijim zemljama svijeta (Engleska, Švedska, Japan), a bio je potaknut izvješćem o potencijalno teškim trajnim neurološkim oštećenjima koja nastaju nakon primjene cjelostaničnog cjepiva protiv hripavca.
Cijepljenje je civilizacijska tekovina
Iako uzročno-posljedična povezanost cijepljenja i encefalopatije nikada nije nedvojbeno dokazana, iznešena je hipoteza potaknula snažno antivakcinalno raspoloženje u spomenutim zemljama koje je rezultiralo kampanjom odbijanja cijepljenja pa i potpunim prekidom cijepljenja u Švedskoj. Posljedica je bila pojava epidemijskog hripavca s desecima tisuća oboljele djece i desecima smrtnih ishoda u necijepljene dojenčadi. U zemljama u kojima antivakcinalna histerija nije uzela maha, cijepljenje je nastavljeno i rezultiralo je daljnim smanjenjem pobola i komplikacija bolesti.
Kraj 20.-tog stoljeća obilježen je novim zamahom antivakcinalizma, a neposredni je povod bila studija engleskog liječnika Andrewa Wakefielda koji je cijepljenje protiv ospica, mumpsa i rubeole povezao s nastankom autizma. Ponovno je jedna smjela hipoteza, koja je kasnijim brojnim studijama opovrgnuta, dovela do snažnog pokreta odbijanja cijepljenja, a jedini rezultat bio je ponovni povrat bolesti u populacije u kojima ih prije pada procijepljenosti, gotovo više i nije bilo.
Što iz svega možemo/trebamo zaključiti? Cijepljenje je civilizacijska tekovina proizašla iz napora vrijednih i odgovornih znanstvenika. Sustavno cijepljenje zaslužno je za kvalitetniji i zdraviji život populacije. Antivakcinalni pokret je aktivnost koja je utemeljena na nedovoljno provjerenim i krivo interpretiranim činjenicama. Informiranost i edukacija temelj su nastavka kontinuiranog programa aktivne imunizacije.