Iako je hrvatska stvarnost prepuna ironičnih obrata, činjenica da bi se ista Crkva koja je proizvela mit o Stepincu, branitelju jedinstva s Vatikanom pred Titom, najradije odcijepila od Vatikana upravo zbog toga jer Sveta stolica ne želi proglasiti Stepinca svetim, jedan je od zabavnijih. Da u skorije vrijeme ne može biti ni govora o tome da se Papa odluči na takvo nešto, postalo je jasno iz intervjua državnog tajnika Svete stolice, kardinala Pietra Parolina kojeg je dao u posljednjem broju Glasa koncila.
Slučaj je već dobro poznat, ali vrijedi ga izložiti još jednom da bi se uvidjela neodrživost ideja Katoličke crkve u Hrvatskoj o valorizaciji prošlosti i budućem smjeru djelovanja. Dok Papa Franjo zagovara istinski ekumenizam s jedne strane, ovdašnja Crkva razumijeva ekumenizam kao suradnju sa Srpskom pravoslavnom crkvom na antikomunističkoj osnovi, naivno očekujući da će zajednički antikomunistički sentiment biti dovoljan za to da SPC-u Stepinac prestane biti sporan.
Previše teško objašnjivih paradoksa
Općenito je u čitavoj stvari previše teško objašnjivih paradoksa koji dodatno otežavaju da se ispune nastojanja hrvatskog klera. Što je, naravno, dobro. Stvari stoga treba vratiti na početak, odnosno na motive zbog kojih je hrvatskom kleru toliko stalo do toga da Papa Alojzija Stepinca proglasi za sveca. Oni se kriju u radikalnom nacionalizmu i ničem drugom, a ponajmanje u nekakvoj zamišljenoj Stepinčevoj svetosti.
Nikako se drugačije, doli nacionalističkom motivacijom ne može objasniti to stalno inzistiranje na pojmovima ‘crkva u Hrvata’ ili ‘Stepinčeva crkva’, što je tim tragičnije imamo li u vidu činjenicu da je katolicizam sam po sebi univerzalan i strano mu je svako ekskluzivno vezivanje uz određenu naciju. Što je dakle krajnji cilj svih navedenih nastojanja? Kad bi se Stepinac uzdignuo u status sveca, time bi, na Kaptolu računaju, bilo zaustavljeno svako propitivanje uloge Katoličke crkve za vrijeme NDH, posredno bi se barem donekle rehabilitirala ustaška država i u konačnici bi se naglasio antikomunizam kao neodvojivi dio nacionalnog identiteta.
Crkva nema snage za suočavanje
Da se ne radi o svemu ovome, nego o iskrenom uvjerenju da u Stepinčevu slučaju imamo posla sa svetim čovjekom, Crkva bi se odavno iskreno postavila prema vlastitoj ulozi u Drugom svjetskom ratu i, primjerice uvažila istinski antifašizam Svetozara Rittiga ili mostarskog biskupa Alojzija Mišića koji je ustajući protiv pokolja nad Srbima u Hercegovini, jasno imenovao krivce i žrtve, na način na koji Stepinac nikad nije. U krajnjoj liniji i kardinal Bozanić smogao bi hrabrosti konačno dovršiti svoj posjet Jasenovcu na način da tamo nešto u kripti i kaže.
Isto tako bi se trebala suočiti i s kompleksnošću odnosa sa socijalističkim vlastima, ali i s vlastitom ulogom u ratovima devedesetih, u međunacionalnim odnosima i izgradnji suvremenog društva. Tužno je, npr. što aktualno crkveno vodstvo ne želi afirmirati antiratni stav kardinala Kuharića u vezi rata u Bosni i Hercegovini, dok su za današnje biskupe Dario Kordić ili Branimir Glavaš neupitni heroji i moralni autoriteti. Za sve navedeno Crkva u Hrvatskoj ili nema snage ili smatra da se nema s čim suočiti, što jeste pravo te institucije.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Politički, a ne vjerski projekt
Ali je posve nevjerojatno da istu stvar očekuje i od aktualnog pape, žaleći istovremeno za Ivanom Pavlom II., čije su brojne antiratne i antinacionalističke poruke s njegovih govora u Hrvatskoj svjesno prečuli. Istina je da i kod pape Franje postoji ozbiljna doza naivnosti, ukoliko je doista uvjeren kako može sa SPC-om, institucijom kojoj je radikalni nacionalizam neodvojivi dio identiteta i koja se također s nijednim aspektom svoje uloge u ratovima nije suočila, graditi istinski ekumenizam.
Ali je posve izvjesno kako zajednički antikomunistički sentimenti ovdašnjih vodećih vjerskih zajednica ne mogu biti dovoljni da Stepinca proizvedu u sveca. Ponajprije jer je riječ o političkom, a ne vjerskom projektu, a potom jer takva ideja može rezultirati samo daljnjim nepovjerenjem između ovdašnjih zajednica pa i unutar hrvatskog društva.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Slučaj Stepinac najbolje dokazuje da bi se Crkva najradije odvojila od Vatikana
Vrlo je izgledno da Papa neće u skorije vrijeme Stepinca proglasiti svetim
Motivi zbog kojih je hrvatskom kleru toliko stalo do toga da Papa Alojzija Stepinca proglasi za sveca kriju se u radikalnom nacionalizmu i ničem drugom, a ponajmanje u nekakvoj zamišljenoj Stepinčevoj svetosti
Iako je hrvatska stvarnost prepuna ironičnih obrata, činjenica da bi se ista Crkva koja je proizvela mit o Stepincu, branitelju jedinstva s Vatikanom pred Titom, najradije odcijepila od Vatikana upravo zbog toga jer Sveta stolica ne želi proglasiti Stepinca svetim, jedan je od zabavnijih. Da u skorije vrijeme ne može biti ni govora o tome da se Papa odluči na takvo nešto, postalo je jasno iz intervjua državnog tajnika Svete stolice, kardinala Pietra Parolina kojeg je dao u posljednjem broju Glasa koncila.
Slučaj je već dobro poznat, ali vrijedi ga izložiti još jednom da bi se uvidjela neodrživost ideja Katoličke crkve u Hrvatskoj o valorizaciji prošlosti i budućem smjeru djelovanja. Dok Papa Franjo zagovara istinski ekumenizam s jedne strane, ovdašnja Crkva razumijeva ekumenizam kao suradnju sa Srpskom pravoslavnom crkvom na antikomunističkoj osnovi, naivno očekujući da će zajednički antikomunistički sentiment biti dovoljan za to da SPC-u Stepinac prestane biti sporan.
Previše teško objašnjivih paradoksa
Općenito je u čitavoj stvari previše teško objašnjivih paradoksa koji dodatno otežavaju da se ispune nastojanja hrvatskog klera. Što je, naravno, dobro. Stvari stoga treba vratiti na početak, odnosno na motive zbog kojih je hrvatskom kleru toliko stalo do toga da Papa Alojzija Stepinca proglasi za sveca. Oni se kriju u radikalnom nacionalizmu i ničem drugom, a ponajmanje u nekakvoj zamišljenoj Stepinčevoj svetosti.
Nikako se drugačije, doli nacionalističkom motivacijom ne može objasniti to stalno inzistiranje na pojmovima ‘crkva u Hrvata’ ili ‘Stepinčeva crkva’, što je tim tragičnije imamo li u vidu činjenicu da je katolicizam sam po sebi univerzalan i strano mu je svako ekskluzivno vezivanje uz određenu naciju. Što je dakle krajnji cilj svih navedenih nastojanja? Kad bi se Stepinac uzdignuo u status sveca, time bi, na Kaptolu računaju, bilo zaustavljeno svako propitivanje uloge Katoličke crkve za vrijeme NDH, posredno bi se barem donekle rehabilitirala ustaška država i u konačnici bi se naglasio antikomunizam kao neodvojivi dio nacionalnog identiteta.
Crkva nema snage za suočavanje
Da se ne radi o svemu ovome, nego o iskrenom uvjerenju da u Stepinčevu slučaju imamo posla sa svetim čovjekom, Crkva bi se odavno iskreno postavila prema vlastitoj ulozi u Drugom svjetskom ratu i, primjerice uvažila istinski antifašizam Svetozara Rittiga ili mostarskog biskupa Alojzija Mišića koji je ustajući protiv pokolja nad Srbima u Hercegovini, jasno imenovao krivce i žrtve, na način na koji Stepinac nikad nije. U krajnjoj liniji i kardinal Bozanić smogao bi hrabrosti konačno dovršiti svoj posjet Jasenovcu na način da tamo nešto u kripti i kaže.
Isto tako bi se trebala suočiti i s kompleksnošću odnosa sa socijalističkim vlastima, ali i s vlastitom ulogom u ratovima devedesetih, u međunacionalnim odnosima i izgradnji suvremenog društva. Tužno je, npr. što aktualno crkveno vodstvo ne želi afirmirati antiratni stav kardinala Kuharića u vezi rata u Bosni i Hercegovini, dok su za današnje biskupe Dario Kordić ili Branimir Glavaš neupitni heroji i moralni autoriteti. Za sve navedeno Crkva u Hrvatskoj ili nema snage ili smatra da se nema s čim suočiti, što jeste pravo te institucije.
Politički, a ne vjerski projekt
Ali je posve nevjerojatno da istu stvar očekuje i od aktualnog pape, žaleći istovremeno za Ivanom Pavlom II., čije su brojne antiratne i antinacionalističke poruke s njegovih govora u Hrvatskoj svjesno prečuli. Istina je da i kod pape Franje postoji ozbiljna doza naivnosti, ukoliko je doista uvjeren kako može sa SPC-om, institucijom kojoj je radikalni nacionalizam neodvojivi dio identiteta i koja se također s nijednim aspektom svoje uloge u ratovima nije suočila, graditi istinski ekumenizam.
Ali je posve izvjesno kako zajednički antikomunistički sentimenti ovdašnjih vodećih vjerskih zajednica ne mogu biti dovoljni da Stepinca proizvedu u sveca. Ponajprije jer je riječ o političkom, a ne vjerskom projektu, a potom jer takva ideja može rezultirati samo daljnjim nepovjerenjem između ovdašnjih zajednica pa i unutar hrvatskog društva.