Uopće ne sumnjamo da su hrvatski državljani, koji su pokušali usvojiti kongoansku djecu, imali najbolje i najplemenitije namjere. Ti su ljudi vjerojatno očajnički željeli djecu, a istodobno su svoje nesuđene usvojenike pokušali spasiti iz pakla fizičke nesigurnosti i siromaštva: notorno je da se u afričkim ratovima djeca brutalno zloupotrebljavaju kao vojnici i da su djevojčice izložene masovnim silovanjima.
S druge strane, može se naravno argumentirati kako ići u safari na djecu, pa makar i s najboljim namjerama, nije ništa drugo nego hipertrofirani oblik hipsteraja i fizičke kulturne aproprijacije: tko smo mi da imamo pravo otputovati nekoliko tisuća kilometara u neku zemlju o kojoj zapravo ništa ne znamo i izabrati si neku djecu, koja ništa ne znaju o nama, našoj zemlji i našoj kulturi, i koju, uostalom, vjerojatno nitko ništa ne pita?
No, ustvari nije bitno jeste li zagovornik afirmativne ili negativne teze o slučaju Kongo/Zambija. Ovdje nam se važnijim, bar kad je riječ o stanju hrvatskog društva, čini nešto sasvim drugo.
O čemu su, pobogu, razmišljali?
Koliko neoprezni, da ne koristimo teže riječi, koliko neoprezni i nepromišljeni morate biti da odete u Afriku pa iz pravno nesređenog, fizički izrazito opasnog okruženja, pokušate dovesti djecu u Hrvatsku, baš kao da idete na izložbu u Beč ili na skijanje u Dolomite?
O čemu su, pobogu, budući posvojitelji mislili? Je li moguće kako im nije palo napamet da riskiraju zatvor, otmicu i sam život? Jesu li u bilo kojem trenutku prije uhićenja bili svjesni da se radi o krajnje neodgovornom, doslovno kockarskom ponašanju na granici ruskog ruleta?
Iracionalne i autodestruktivne odluke
Hrvatski usvojitelji već su dovoljno kažnjeni dugim boravkom u zambijskom pritvoru, gdje vladaju uvjeti kakvi se u Europi ne mogu ni zamisliti, kako je to opisao hrvatski diplomatski predstavnik, koji prati suđenje. Budu li usvojitelji osuđeni na bezuvjetnu robiju, ova će se afrička avantura pretvoriti u niz teških osobnih tragedija, koje neće pogađati samo osuđenike, nego i njihove najbliže u Hrvatskoj.
Članak se nastavlja ispod oglasa
E sada, ako normalni, etablirani, financijski očito dobro stojeći hrvatski građani mogu donositi tako iracionalne i nenamjerno autodestruktivne odluke, to možda može biti simptom početka ozbiljne društvene atrofije: stječe se dojam kao da se mnogi u hrvatskom društvu naprosto nisu kadri brinuti sami za sebe.
A društvo čiji se članovi, i to oni relativno etablirani, nisu kadri ponašati racionalno i brinuti sami za sebe, zaista se nalazi u zabrinjavajuće lošem stanju.
Pritisci američke diplomacije
Sličan primjer iracionalnosti ovih su nam dana pokazali pomorci koji su prošvercali sankcioniranu rusku jahtu iz Hrvatske u Tursku. Mornari kršitelji sankcija zasad su prošli odlično: proveli su jedno popodne na policiji, Državno odvjetništvo odlučit će što će dalje poduzeti protiv njih, a do eventualnog suđenja i pravomoćne presude moglo bi proći mnogo godina.
Članak se nastavlja ispod oglasa
No, sudjelovanje u otmici sankcionirane jahte nije mnogo manje iracionalan pothvat od odlaska hrvatskih posvojitelja u Afriku. Irina VU, koju su splitski mornari prošvercali u Tursku, dio je sadržaja najvećeg rata koji se trenutno vodi bilo gdje u svijetu. Sankcije protiv ruskih oligarha uglavnom predlažu Sjedinjene Države, čije službe sasvim sigurno pažljivo prate što se događa s provedbom ili kršenjem sankcija.
Pojednostavljeno, ali sasvim točno rečeno, dalmatinski pomorci s Irine VU, kao i smijenjeni državni službenici koji su omogućili isplovljavanje jahte, upravo su se posvađali sa CIA-om. Njihova daljnja sudbina zavisi od pritiska koji će američka diplomacija vršiti na hrvatsku Vladu.
Možda je sigurnije opljačkati banku?
Ako Washington procijeni da je riječ o osobito teškom kršenju sankcija i o ismijavanju samih sankcija (a o tome zaista jest riječ), vrlo je moguće da američka administracija neformalno zatraži od Hrvatske žurni sudski postupak i primjerene kazne. I sada, kao u afričkom slučaju, mora se postaviti pitanje o elementarnom zdravom razumu: koliko iracionalni i neoprezni morate biti, da se idete zakačiti sa CIA-om? Brutalno rečeno, možda je sigurnije opljačkati banku.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Slučaj dalmatinskih pomoraca i državnih službenika koji su omogućili bijeg Irine VU, nije nipošto primjer obične korupcije i kriminala, nego još jedan od primjera potpuno iracionalnih postupaka onih hrvatskih građana koji se ne nalaze na društvenim marginama pa da ne bi imali što izgubiti.
Opet se radi o relativno etabliranim ljudima, koji se ne bi smjeli tako nepromišljeno ponašati. I utoliko se, opet, radi o simptomu atrofiranja hrvatskog društva.
Društvo koje se polako počelo raspadati
U redu, naravno da se uvijek može tvrditi kako ova dva slučaja, koja pune naslovnice medija, zapravo nisu tipična, nego se radi o ekscesima povezanim vremenskom koincidencijom.
Članak se nastavlja ispod oglasa
No, previše je, nažalost, drugih ekscesa koji pokazuju da se hrvatsko društvo iznutra, na razinama koje nemaju veze s izravnim političkim odlukama i visokom politikom, polako počelo raspadati.
Što, međutim, nije tipično samo za Hrvatsku i susjedne države.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Slučaj Zambija i afera s odbjeglom ruskom jahtom nameću logično pitanje: je li nam društvo atrofiralo?
Previše je ekscesa koji pokazuju da se hrvatsko društvo iznutra polako počelo raspadati
E sada, ako normalni, etablirani, financijski očito dobro stojeći hrvatski građani mogu donositi tako iracionalne i nenamjerno autodestruktivne odluke, to možda može biti simptom nečeg ozbiljnijeg...
Uopće ne sumnjamo da su hrvatski državljani, koji su pokušali usvojiti kongoansku djecu, imali najbolje i najplemenitije namjere. Ti su ljudi vjerojatno očajnički željeli djecu, a istodobno su svoje nesuđene usvojenike pokušali spasiti iz pakla fizičke nesigurnosti i siromaštva: notorno je da se u afričkim ratovima djeca brutalno zloupotrebljavaju kao vojnici i da su djevojčice izložene masovnim silovanjima.
S druge strane, može se naravno argumentirati kako ići u safari na djecu, pa makar i s najboljim namjerama, nije ništa drugo nego hipertrofirani oblik hipsteraja i fizičke kulturne aproprijacije: tko smo mi da imamo pravo otputovati nekoliko tisuća kilometara u neku zemlju o kojoj zapravo ništa ne znamo i izabrati si neku djecu, koja ništa ne znaju o nama, našoj zemlji i našoj kulturi, i koju, uostalom, vjerojatno nitko ništa ne pita?
No, ustvari nije bitno jeste li zagovornik afirmativne ili negativne teze o slučaju Kongo/Zambija. Ovdje nam se važnijim, bar kad je riječ o stanju hrvatskog društva, čini nešto sasvim drugo.
O čemu su, pobogu, razmišljali?
Koliko neoprezni, da ne koristimo teže riječi, koliko neoprezni i nepromišljeni morate biti da odete u Afriku pa iz pravno nesređenog, fizički izrazito opasnog okruženja, pokušate dovesti djecu u Hrvatsku, baš kao da idete na izložbu u Beč ili na skijanje u Dolomite?
O čemu su, pobogu, budući posvojitelji mislili? Je li moguće kako im nije palo napamet da riskiraju zatvor, otmicu i sam život? Jesu li u bilo kojem trenutku prije uhićenja bili svjesni da se radi o krajnje neodgovornom, doslovno kockarskom ponašanju na granici ruskog ruleta?
Iracionalne i autodestruktivne odluke
Hrvatski usvojitelji već su dovoljno kažnjeni dugim boravkom u zambijskom pritvoru, gdje vladaju uvjeti kakvi se u Europi ne mogu ni zamisliti, kako je to opisao hrvatski diplomatski predstavnik, koji prati suđenje. Budu li usvojitelji osuđeni na bezuvjetnu robiju, ova će se afrička avantura pretvoriti u niz teških osobnih tragedija, koje neće pogađati samo osuđenike, nego i njihove najbliže u Hrvatskoj.
E sada, ako normalni, etablirani, financijski očito dobro stojeći hrvatski građani mogu donositi tako iracionalne i nenamjerno autodestruktivne odluke, to možda može biti simptom početka ozbiljne društvene atrofije: stječe se dojam kao da se mnogi u hrvatskom društvu naprosto nisu kadri brinuti sami za sebe.
A društvo čiji se članovi, i to oni relativno etablirani, nisu kadri ponašati racionalno i brinuti sami za sebe, zaista se nalazi u zabrinjavajuće lošem stanju.
Pritisci američke diplomacije
Sličan primjer iracionalnosti ovih su nam dana pokazali pomorci koji su prošvercali sankcioniranu rusku jahtu iz Hrvatske u Tursku. Mornari kršitelji sankcija zasad su prošli odlično: proveli su jedno popodne na policiji, Državno odvjetništvo odlučit će što će dalje poduzeti protiv njih, a do eventualnog suđenja i pravomoćne presude moglo bi proći mnogo godina.
No, sudjelovanje u otmici sankcionirane jahte nije mnogo manje iracionalan pothvat od odlaska hrvatskih posvojitelja u Afriku. Irina VU, koju su splitski mornari prošvercali u Tursku, dio je sadržaja najvećeg rata koji se trenutno vodi bilo gdje u svijetu. Sankcije protiv ruskih oligarha uglavnom predlažu Sjedinjene Države, čije službe sasvim sigurno pažljivo prate što se događa s provedbom ili kršenjem sankcija.
Pojednostavljeno, ali sasvim točno rečeno, dalmatinski pomorci s Irine VU, kao i smijenjeni državni službenici koji su omogućili isplovljavanje jahte, upravo su se posvađali sa CIA-om. Njihova daljnja sudbina zavisi od pritiska koji će američka diplomacija vršiti na hrvatsku Vladu.
Možda je sigurnije opljačkati banku?
Ako Washington procijeni da je riječ o osobito teškom kršenju sankcija i o ismijavanju samih sankcija (a o tome zaista jest riječ), vrlo je moguće da američka administracija neformalno zatraži od Hrvatske žurni sudski postupak i primjerene kazne. I sada, kao u afričkom slučaju, mora se postaviti pitanje o elementarnom zdravom razumu: koliko iracionalni i neoprezni morate biti, da se idete zakačiti sa CIA-om? Brutalno rečeno, možda je sigurnije opljačkati banku.
Slučaj dalmatinskih pomoraca i državnih službenika koji su omogućili bijeg Irine VU, nije nipošto primjer obične korupcije i kriminala, nego još jedan od primjera potpuno iracionalnih postupaka onih hrvatskih građana koji se ne nalaze na društvenim marginama pa da ne bi imali što izgubiti.
Opet se radi o relativno etabliranim ljudima, koji se ne bi smjeli tako nepromišljeno ponašati. I utoliko se, opet, radi o simptomu atrofiranja hrvatskog društva.
Društvo koje se polako počelo raspadati
U redu, naravno da se uvijek može tvrditi kako ova dva slučaja, koja pune naslovnice medija, zapravo nisu tipična, nego se radi o ekscesima povezanim vremenskom koincidencijom.
No, previše je, nažalost, drugih ekscesa koji pokazuju da se hrvatsko društvo iznutra, na razinama koje nemaju veze s izravnim političkim odlukama i visokom politikom, polako počelo raspadati.
Što, međutim, nije tipično samo za Hrvatsku i susjedne države.