Kad se više ne možeš pomaknuti, kad ti se glava raspada od brenčanja željeznih zupčanika za koje nikad nisi znao da su tamo, kad ne možeš popiti kap vode iako su ti se usne raspukle u krastu, kad ne dolaziš do zraka, kad znoj lije iz tebe kao iz česme, kad, ukratko, osjetiš da život napušta tvoje tijelo i da ćeš umrijeti – naprosto umri.
Neka tvoja obitelj ne zivka Hitnu pomoć dvanaest puta u jednom danu tražeći da te uzmu u bolnicu. Neka ne okreću kao blesavi brojeve specijalističkih odjela. Neka ne traže dežurne liječnike i osobito neka ne plaču i zapomažu u slušalicu.
Nema nikakvoga smisla mljeti stalno ispočetka svakome tko im se na tim telefonima javi kako ti je strašno zlo. To moljakanje bude naporno za Bolnicu koja s tobom svejedno razgovara iako je Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, kad je primarno da se svi razgalimo od sreće što imamo državu. Došao ti je smrtni čas i to je to. Umri, dakle, i da se s tim završi.
On je na silu htio živjeti
No, dakako, ljudima popuste sve kočnice kad pored sebe osjete smrt – premda svi znamo da je umiranje jedna sasvim naturalna pojava – pa ni kasnije preminuli novinar Vladimir Matijanić, kao ni njegova obitelj, nisu postupali razborito, ni jučer, ni prekjučer. On je na silu htio živjeti mada to više nije bilo moguće, a oni su ga u toj tlapnji podržavali.
Sreća da je Vladimirova životna družica ipak sve sama priznala te je podrobno opisala svoje nekoherentno ponašanje koje je na momente, valja i to reći zbog istine iako je trenutak težak, prelazilo u torturu prema splitskoj Bolnici. To će sigurno utvrditi inspekcija koju je poslao ministar Vili Beroš.
Pa prihvati što te je zadesilo
Konkretno, gospođa je gnjavila do besvijesti hitnu pomoć, službu ovu, onu i stiskala je kontakte kao da su joj ćaćini ponavljajući svakome od tih glasova s druge strane neka voze Vladimira u bolnicu. To znači da je konzumirala strpljenje bolničke ustanove koja se inače suočava s tolikim teškoćama i troškovima. Padala je u afan. A sve to čemu?
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ako je njenom Vladimiru već bilo toliko slabo da ni ona više nije znala što da radi, trebalo je realno sagledati situaciju. On je otprije bio bolestan. Zato se, po preporuci liječnika, nije smio cijepiti. Onda je dobio koronu koja ga je smlavila. To je takva bolest. Pa prihvati što te je zadesilo.
Hoću reći, moramo se ponašati kao racionalna bića, a ne kao jazavci u šumi. Pogotovo jedan novinar, i njegova partnerica, također novinarka. Ako ni ta zanimanja nisu kadra biti objektivna, kako to očekuju od svih drugih?
U koga ćemo imati povjerenja ako ne u struku?
Jer tko će najbolje znati treba li pacijenta otpremiti u bolnicu nego Hitna pomoć? Ako su oni svaki put ponovili da to nije potrebno, i da su to što je Matijaniću tako loše ”normalni simptomi”, i da ”neka piša u lonac pored kreveta” ako ne može do zahoda pa će se to poslije izliti u školjku, pa valjda se u njihove prosudbe mora imati minimum povjerenja. U koga ćemo imati povjerenja ako ne u struku?
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ženi su lijepo rekli da Matijanić stoji doma i da jede slane štapiće, a ona stalno ne može, pa ne može. Za zdravlje se sve može ako si se već odlučio bartgati da preživiš pa orilo gorilo.
Nestašice se događaju, to je dio života
A i to s tim lijekom za takve slučajeve kao što je bio Matijanić, lijekom koga bolnice trenutno nemaju, također je pretjerana reakcija. Lijeka nema jer ga nema, a ako ga nema, znači da je nestašica. Nestašice se događaju, to je dio života. Evo cijeloj Europi prijeti, recimo, i nestašica plina. Tako da se okolnosti moraju sagledati u svojoj neumitnoj ukupnosti, bez živaca i divljanja.
I dobro je napomenuo ravnatelj Zavoda za hitnu medicinu Splitsko-dalmatinske županije Leo Luetić kad su ga zvali zbog Matijanićeve smrti, kako ”na žalost, i laici i novinari često brkaju Hitni prijem KBC-a i Zavod za hitnu medicinu”. Upravo to je bilo važno hitno raščlaniti nakon što je pacijent preminuo.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Da postoji terminološka zbrka oko nazivlja. I Luetić je to spremno rasvijetlio iako je trenutno ”izvan Splita” pa se u konkretan slučaj koji se tiče njegove službe sad ne može sasvim uživjeti. A ne vjeruje ni da Matijanićeva žena govori istinu i ”ne vidi u čemu postupanje Hitne nije bilo u redu”. Pa tko ne bi pružio pomoć onome tko je traži, je li tako?
Kad vidiš da si gotov, lijepo se pozdravi
Uglavnom, kad se sve stavi na kup, doista je nevjerojatno da toliki sad traže ostavke, smjene i kaznenu odgovornost, čak i ostavku ministra Beroša. Nismo mi ludi Japanci kod kojih direktor željeznica daje ostavku kad neki od milijun vlakova zakasni dvije minuta mimo voznog reda.
I stvarno nije korektno naslagivati da pitaj boga koliko je ovakvih slučajeva po Hrvatskoj u kojima umiru oni koji nisu trebali umrijeti, samo što ljudi šute i gutaju. Pa ne bi ni ove afere bilo da je Matijanić jednostavno umro kad je vidio da nema druge. Dostojanstveno i bez ovog dizanja dreke na splitsku bolnicu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kad vidiš da si gotov, lijepo se pozdravi i umri. Pogotovo ako ti je danak pao na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, kad svi imaju prečeg domoljubnog posla nego da trče oko tebe i vozikaju te u bolnicu premda je jasno da ti ionako nema spasa.
Smrt Vlade Matijanića: Što u HDZ-ovoj Hrvatskoj trebaš učiniti kad vidiš da umireš?
Struka je lijepo rekla da Matijanić stoji doma i da jede slane štapiće
Kad vidiš da si gotov, lijepo se pozdravi i umri. Pogotovo ako ti je danak pao na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, kad svi imaju prečeg domoljubnog posla nego da trče oko tebe i vozikaju te u bolnicu
Kad se više ne možeš pomaknuti, kad ti se glava raspada od brenčanja željeznih zupčanika za koje nikad nisi znao da su tamo, kad ne možeš popiti kap vode iako su ti se usne raspukle u krastu, kad ne dolaziš do zraka, kad znoj lije iz tebe kao iz česme, kad, ukratko, osjetiš da život napušta tvoje tijelo i da ćeš umrijeti – naprosto umri.
Neka tvoja obitelj ne zivka Hitnu pomoć dvanaest puta u jednom danu tražeći da te uzmu u bolnicu. Neka ne okreću kao blesavi brojeve specijalističkih odjela. Neka ne traže dežurne liječnike i osobito neka ne plaču i zapomažu u slušalicu.
Nema nikakvoga smisla mljeti stalno ispočetka svakome tko im se na tim telefonima javi kako ti je strašno zlo. To moljakanje bude naporno za Bolnicu koja s tobom svejedno razgovara iako je Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, kad je primarno da se svi razgalimo od sreće što imamo državu. Došao ti je smrtni čas i to je to. Umri, dakle, i da se s tim završi.
On je na silu htio živjeti
No, dakako, ljudima popuste sve kočnice kad pored sebe osjete smrt – premda svi znamo da je umiranje jedna sasvim naturalna pojava – pa ni kasnije preminuli novinar Vladimir Matijanić, kao ni njegova obitelj, nisu postupali razborito, ni jučer, ni prekjučer. On je na silu htio živjeti mada to više nije bilo moguće, a oni su ga u toj tlapnji podržavali.
Sreća da je Vladimirova životna družica ipak sve sama priznala te je podrobno opisala svoje nekoherentno ponašanje koje je na momente, valja i to reći zbog istine iako je trenutak težak, prelazilo u torturu prema splitskoj Bolnici. To će sigurno utvrditi inspekcija koju je poslao ministar Vili Beroš.
Pa prihvati što te je zadesilo
Konkretno, gospođa je gnjavila do besvijesti hitnu pomoć, službu ovu, onu i stiskala je kontakte kao da su joj ćaćini ponavljajući svakome od tih glasova s druge strane neka voze Vladimira u bolnicu. To znači da je konzumirala strpljenje bolničke ustanove koja se inače suočava s tolikim teškoćama i troškovima. Padala je u afan. A sve to čemu?
Ako je njenom Vladimiru već bilo toliko slabo da ni ona više nije znala što da radi, trebalo je realno sagledati situaciju. On je otprije bio bolestan. Zato se, po preporuci liječnika, nije smio cijepiti. Onda je dobio koronu koja ga je smlavila. To je takva bolest. Pa prihvati što te je zadesilo.
Hoću reći, moramo se ponašati kao racionalna bića, a ne kao jazavci u šumi. Pogotovo jedan novinar, i njegova partnerica, također novinarka. Ako ni ta zanimanja nisu kadra biti objektivna, kako to očekuju od svih drugih?
U koga ćemo imati povjerenja ako ne u struku?
Jer tko će najbolje znati treba li pacijenta otpremiti u bolnicu nego Hitna pomoć? Ako su oni svaki put ponovili da to nije potrebno, i da su to što je Matijaniću tako loše ”normalni simptomi”, i da ”neka piša u lonac pored kreveta” ako ne može do zahoda pa će se to poslije izliti u školjku, pa valjda se u njihove prosudbe mora imati minimum povjerenja. U koga ćemo imati povjerenja ako ne u struku?
Ženi su lijepo rekli da Matijanić stoji doma i da jede slane štapiće, a ona stalno ne može, pa ne može. Za zdravlje se sve može ako si se već odlučio bartgati da preživiš pa orilo gorilo.
Nestašice se događaju, to je dio života
A i to s tim lijekom za takve slučajeve kao što je bio Matijanić, lijekom koga bolnice trenutno nemaju, također je pretjerana reakcija. Lijeka nema jer ga nema, a ako ga nema, znači da je nestašica. Nestašice se događaju, to je dio života. Evo cijeloj Europi prijeti, recimo, i nestašica plina. Tako da se okolnosti moraju sagledati u svojoj neumitnoj ukupnosti, bez živaca i divljanja.
I dobro je napomenuo ravnatelj Zavoda za hitnu medicinu Splitsko-dalmatinske županije Leo Luetić kad su ga zvali zbog Matijanićeve smrti, kako ”na žalost, i laici i novinari često brkaju Hitni prijem KBC-a i Zavod za hitnu medicinu”. Upravo to je bilo važno hitno raščlaniti nakon što je pacijent preminuo.
Da postoji terminološka zbrka oko nazivlja. I Luetić je to spremno rasvijetlio iako je trenutno ”izvan Splita” pa se u konkretan slučaj koji se tiče njegove službe sad ne može sasvim uživjeti. A ne vjeruje ni da Matijanićeva žena govori istinu i ”ne vidi u čemu postupanje Hitne nije bilo u redu”. Pa tko ne bi pružio pomoć onome tko je traži, je li tako?
Kad vidiš da si gotov, lijepo se pozdravi
Uglavnom, kad se sve stavi na kup, doista je nevjerojatno da toliki sad traže ostavke, smjene i kaznenu odgovornost, čak i ostavku ministra Beroša. Nismo mi ludi Japanci kod kojih direktor željeznica daje ostavku kad neki od milijun vlakova zakasni dvije minuta mimo voznog reda.
I stvarno nije korektno naslagivati da pitaj boga koliko je ovakvih slučajeva po Hrvatskoj u kojima umiru oni koji nisu trebali umrijeti, samo što ljudi šute i gutaju. Pa ne bi ni ove afere bilo da je Matijanić jednostavno umro kad je vidio da nema druge. Dostojanstveno i bez ovog dizanja dreke na splitsku bolnicu.
Kad vidiš da si gotov, lijepo se pozdravi i umri. Pogotovo ako ti je danak pao na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, kad svi imaju prečeg domoljubnog posla nego da trče oko tebe i vozikaju te u bolnicu premda je jasno da ti ionako nema spasa.