Nekad je nužno odabrati stranu

Snažno sugeriramo status Bojana Glavaševića, čovjeka čijeg su tatu ubili Srbi, o 'pomirenju i onome što možemo mi'

Nezavisni saborski zastupnik podijelio je svoja razmišljanja o događanjima oko Oluje

Bojan Glavašević
FOTO: Vjekoslav Skledar

Nezavisni saborski zastupnik Bojan Glavašević danas je na društvenim mrežama objavio svoje razmišljanje o, kako je sam to nazvao, “dijalogu, pomirenju i onome što možemo mi”.

Glavašević je sin čuvenog ratnog izvjestitelja i heroja Siniše Glavaševića kojeg su srpske paravojne snage ubile u Domovinskom ratu, zbog čega njegove riječi, dok govori kako “baš nikad ne smijemo zaboraviti da između građana i režima koji u njihovo ime govori ne postoji znak jednakosti”, imaju još veću težinu.

Njegov Facebook status prenosimo u cijelosti.


Već dugo razmišljam o pitanju na koje još uvijek nemam odgovora, a ono glasi: kako uspostaviti dijalog, kad bi sugovornik u tom dijalogu trebao biti Aleksandar Vučić? Dijalog su svojevremeno uspostavili Ivo Josipović i Boris Tadić. Nijedan od njih dvojice nije imao ruke okrvavljene u ratu, niti je ratnim huškanjem dolijevao ulje na lomaču nacionalne mržnje u devedesetima.

Dijalog nije teško uspostaviti s ljudima čiji životopis nije priča o konstantnim pokušajima gašenja dijaloga i profiterstva na ljudskoj agoniji. Ali kako razgovarati s čovjekom koji i danas guši dijalog u vlastitoj zemlji, koji ratnog zločinca iz Vukovara, Veselina Šljivančanina, naziva prijateljem i dekretom ga postavlja u glavni odbor svoje stranke, SNS-a?

Aleksandar Vučić od svojih stavova iz devedesetih nije odstupio ni milimetra, samo ih je umotao celofan malo drugačije retorike. Svaki dijalog s takvim čovjekom je unaprijed osuđen na propast, jer je s njegove strane neiskren.

Što onda možemo?

Milorad Pupovac je u pravu kad kaže da bez Srbije neće biti potpunog pomirenja, u to nemam nimalo sumnje. To pomirenje nam je nasušno potrebno, ako želimo našoj djeci ostaviti bolje šanse da ne dožive rat nego što smo imali mi.

Što onda možemo činiti dok čekamo da se s druge strane pojavi netko kome možemo vjerovati, netko tko onu Pupovčevu i Plenkovićevu pogaču može mijesiti zajedno s njima, i nama?

Dugoročna i održiva politika

Možemo razgovarati s pojedincima i organizacijama iz Srbije, poput Aleksandre Jerkov i “Žena u crnom”, i podržavati ih. Možemo putem razvojne pomoći pomagati organizacije civilnog društva u Srbiji koje rade na demokratizaciji, antikorupciji i transparentnosti, koje rade na boljem obrazovanju, na tranzicijskoj pravdi i izgradnji kulture dijaloga i nenasilja.

Možemo biti čvrsti i odlučni u reagiranju na autoritarne tendencije vladajućih stranaka u Srbiji, pa čak i ako to znači privremene (naglašavam, privremene!) blokade nekih dijelova pristupnih pregovora, poput poglavlja 23., i stvaranjem pritiska za reforme i za zadovoljavanjem barem minimalnih standarda vladavine prava, građanskih sloboda i sloboda medija.

Možemo prema Srbiji voditi dugoročnu, održivu politiku koja nije temeljena na skupljanju sitnih dnevnopolitičkih poena i nacionalizmu. Moramo biti zainteresirani za ono što se u Srbiji zbiva, jer nas se naše susjedstvo itekako tiče i odražava se na našu zemlju.

Građani i režim nisu isto

I ono najvažnije: nikad, ali baš nikad ne smijemo zaboraviti da između građana i režima koji u njihovo ime govori ne postoji znak jednakosti.

I, na kraju, možemo se nadati da će s vremenom na čelo Srbije opet doći netko s kim ćemo moći raditi na pomirenju, iskreno i prijateljski, netko čija ruka nije nosila kalašnjikov po okupiranom Sarajevu, i nije uprljana mržnjom. To od srca želim i Hrvatskoj i Srbiji.

 

O dijalogu, pomirenju i onome što možemo miVeć dugo razmišljam o pitanju na koje još uvijek nemam odgovora, a ono…

Posted by Bojan Glavašević on Sunday, August 9, 2020