Skoro pet puta preplaćivane ljuljačke i tobogani širom više od 700 igrališta za djecu u Gradu Zagrebu. Lažirana invalidska braniteljska mirovina. Zaposlenje u Fini mimo natječaja. Nezakoniti pokop politički moćnog pokojnika na Mirogoju.
Samo u Zagrebu i samo u nekoliko posljednjih dana naredalo se tih priča koje na prvu nemaju nikakve veze jedna s drugom, ali su zapravo sraštene kao sijamski blizanci. O njima se radi i u upravo objavljenom Godišnjem izvještaju Sigurnosno obavještajne agencije SOA, koji potpisuje njihov glavni ravnatelj Daniel Markić. Državna tajna agentura izrijekom svrstava korupciju među opasne prijetnje nacionalnoj sigurnosti hrvatske države. Dokument SOA-e, doduše, samo paušalno konstatira da ”korupcija i dalje nanosi štetu državnom proračunu i gospodarstvu Republike Hrvatske”. No to je to.
Protekcija, sumnjiva javna nabava, tetke i stričevi, dogovori ispod stola, pogodovanje, falsificirana dokumentacija i što god ti još može pasti na pamet. Dojučerašnji Zagreb može biti ogledni primjer kako se malverzira i kako se izvlači javni novac. Ali kamo sreće da je Zagreb jedini.
SOA samo ufino izvještava
SOA nas, međutim, samo ufino izvještava o svojim zapažanjima. Cijenimo to. Ali zar i oni ne bi trebali biti ključna brana kriminalu? Zar tajnu službu nemamo upravo zato da u svojim undercover akcijama razotkriva što se radi s javnim novcem s javnih i polujavnih položaja? Znam, reći će da nisu oni valjda ovdje zato da se bave cijenom ljuljački i gdje se kopaju grobovi. Ali to je možda točno za Njemačku gdje sustav radi kao sat. U Hrvatskoj je druga priča.
Nemojmo se zavaravati da se analize o međunarodnom terorizmu i pogubnom širenju teorija zavjere velikim dijelom naprosto ne prepisuju iz vjerodostojnih izvora mnogo moćnijih stranih država. Tako da bi se naša SOA mogla malo više posvetiti onome što se, uz prezrivo odmahivanje rukom, naziva kokošarenjem budući da se ono zbiva doslovno na svakom koraku. A kad se sve zbroji, nestaju puste milijarde i s njima se uglavnom možemo zauvijek pozdraviti.
Jer, ovdje je moguće izgraditi koruptivnu mrežu koja funkcionira godinama i godinama čak i oko dječjih igrališta. Ma oko svega, od klozet papira, do printera, zaštitne opreme, lizinga automobila, recenzija, zapošljavanja i odvoza smeća. U to smo se stotinama puta uvjerili.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Svote da boli glava
Pa evo, u Splitu, recimo, piše Jutarnji, plaćaju ljuljačke po 5700 kuna, a Milan Bandić ih je kupovao po 26.000 kuna. Na uređenje samo jednog jedinog od ukupno 783 zagrebačka dječja igrališta – već postojećeg, a ne novog – potrošeno je u pet godina 1,5 milijuna kuna, a još nisu dovršili ni ogradu da djeca ne odlutaju na cestu.
Možda to nije intelektualna razina SOA-e i Roberta Kopala. Kao ni adventske kućice. Kao ni korupcija u Janafu. Kao što nije bio ni Sanader. I kao ni bilo što tako banalno. Ali daj da saberemo sve te navodne banalnosti pa ćemo dobiti svote da boli glava.
Pa što da čovjek kaže kad vidi da je ovdje također bilo moguće da muž Bandićeve sestre Mile Macan dobije od države invalidsku mirovinu od 5347 kuna, pola poklonjenog stambenog kredita i braniteljske dionice, a sve to na temelju falsificirane dokumentacije o ranjavanju? Ukupno skoro milijun kuna za koje je zavalio državu, plus kamate na sve silne godine kroz koje su mu se isplaćivali ti novci.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Da se zna da znaju
Ili ovaj slučaj u Fini koja i inače, ako se dobro sjećam, voli zapošljavati bez natječaja. Sad je ta javna tvrtka, opet bez natječaja, u vrh svoje kadrovske službe posjela stanovitu Anamariju Šegotu premda odabranica nikad nije radila na takvim poslovima. Novinarima čak odbijaju reći kakve su uopće njene kvalifikacije. Ali gospođa Anamarija je, eto, slučajno sestra nedavno uhićenog Bandićevog direktora zagrebačkih groblja Patrika Šegote.
* U originalnoj verziji ovog teksta bilo je objavljeno nekoliko pogrešnih informacija o Patriku Šegoti kojem se ispričavamo. Njegovo reagiranje možete pročitati ovdje
Članak se nastavlja ispod oglasa
SOA je pristojno iznijela svoja zapažanja o korupciji u Hrvatskoj. Ali, zar nemamo tajnu službu baš zato, da to spriječi?
SOA nas samo ufino izvještava o svojim zapažanjima. Cijenimo to. Ali zar i oni ne bi trebali biti ključna brana kriminalu?
SOA, dakako, za ništa od toga ne zna, vide te stvari u novinama. Ali zato ima nos i osjećaj za stvari. Pa na korupciju upire prstom i proziva je kao ugrozu nacionalne sigurnosti. Da se zna da znaju. Kao da će se neman sama povući i popraviti kad vidi da ju je tajna služba pročitala
Skoro pet puta preplaćivane ljuljačke i tobogani širom više od 700 igrališta za djecu u Gradu Zagrebu. Lažirana invalidska braniteljska mirovina. Zaposlenje u Fini mimo natječaja. Nezakoniti pokop politički moćnog pokojnika na Mirogoju.
Samo u Zagrebu i samo u nekoliko posljednjih dana naredalo se tih priča koje na prvu nemaju nikakve veze jedna s drugom, ali su zapravo sraštene kao sijamski blizanci. O njima se radi i u upravo objavljenom Godišnjem izvještaju Sigurnosno obavještajne agencije SOA, koji potpisuje njihov glavni ravnatelj Daniel Markić. Državna tajna agentura izrijekom svrstava korupciju među opasne prijetnje nacionalnoj sigurnosti hrvatske države. Dokument SOA-e, doduše, samo paušalno konstatira da ”korupcija i dalje nanosi štetu državnom proračunu i gospodarstvu Republike Hrvatske”. No to je to.
Protekcija, sumnjiva javna nabava, tetke i stričevi, dogovori ispod stola, pogodovanje, falsificirana dokumentacija i što god ti još može pasti na pamet. Dojučerašnji Zagreb može biti ogledni primjer kako se malverzira i kako se izvlači javni novac. Ali kamo sreće da je Zagreb jedini.
SOA samo ufino izvještava
SOA nas, međutim, samo ufino izvještava o svojim zapažanjima. Cijenimo to. Ali zar i oni ne bi trebali biti ključna brana kriminalu? Zar tajnu službu nemamo upravo zato da u svojim undercover akcijama razotkriva što se radi s javnim novcem s javnih i polujavnih položaja? Znam, reći će da nisu oni valjda ovdje zato da se bave cijenom ljuljački i gdje se kopaju grobovi. Ali to je možda točno za Njemačku gdje sustav radi kao sat. U Hrvatskoj je druga priča.
Nemojmo se zavaravati da se analize o međunarodnom terorizmu i pogubnom širenju teorija zavjere velikim dijelom naprosto ne prepisuju iz vjerodostojnih izvora mnogo moćnijih stranih država. Tako da bi se naša SOA mogla malo više posvetiti onome što se, uz prezrivo odmahivanje rukom, naziva kokošarenjem budući da se ono zbiva doslovno na svakom koraku. A kad se sve zbroji, nestaju puste milijarde i s njima se uglavnom možemo zauvijek pozdraviti.
Jer, ovdje je moguće izgraditi koruptivnu mrežu koja funkcionira godinama i godinama čak i oko dječjih igrališta. Ma oko svega, od klozet papira, do printera, zaštitne opreme, lizinga automobila, recenzija, zapošljavanja i odvoza smeća. U to smo se stotinama puta uvjerili.
Svote da boli glava
Pa evo, u Splitu, recimo, piše Jutarnji, plaćaju ljuljačke po 5700 kuna, a Milan Bandić ih je kupovao po 26.000 kuna. Na uređenje samo jednog jedinog od ukupno 783 zagrebačka dječja igrališta – već postojećeg, a ne novog – potrošeno je u pet godina 1,5 milijuna kuna, a još nisu dovršili ni ogradu da djeca ne odlutaju na cestu.
Možda to nije intelektualna razina SOA-e i Roberta Kopala. Kao ni adventske kućice. Kao ni korupcija u Janafu. Kao što nije bio ni Sanader. I kao ni bilo što tako banalno. Ali daj da saberemo sve te navodne banalnosti pa ćemo dobiti svote da boli glava.
Pa što da čovjek kaže kad vidi da je ovdje također bilo moguće da muž Bandićeve sestre Mile Macan dobije od države invalidsku mirovinu od 5347 kuna, pola poklonjenog stambenog kredita i braniteljske dionice, a sve to na temelju falsificirane dokumentacije o ranjavanju? Ukupno skoro milijun kuna za koje je zavalio državu, plus kamate na sve silne godine kroz koje su mu se isplaćivali ti novci.
Da se zna da znaju
Ili ovaj slučaj u Fini koja i inače, ako se dobro sjećam, voli zapošljavati bez natječaja. Sad je ta javna tvrtka, opet bez natječaja, u vrh svoje kadrovske službe posjela stanovitu Anamariju Šegotu premda odabranica nikad nije radila na takvim poslovima. Novinarima čak odbijaju reći kakve su uopće njene kvalifikacije. Ali gospođa Anamarija je, eto, slučajno sestra nedavno uhićenog Bandićevog direktora zagrebačkih groblja Patrika Šegote.
* U originalnoj verziji ovog teksta bilo je objavljeno nekoliko pogrešnih informacija o Patriku Šegoti kojem se ispričavamo. Njegovo reagiranje možete pročitati ovdje