Socijalna pedagoginja za Telegram. Zašto je beogradski đak pucao, je li ga moguće rehabilitirati i gdje svi griješimo u odgoju

Zašto djeca pucaju?

TELEGRAM: Enigma tragedija koju je izazvao trinaestogodišnjak u Beogradu još nije riješena. Ali dijete je očito negdje puklo. Zašto djeca pucaju? Što djecu u razvoju može toliko okrenuti na pogrešnu stranu da su u stanju čak i ubiti?

BABIĆ: Neprihvatljivo ponašanje djeteta ili mlade osobe složen je fenomen i uzroci nisu jednoznačni čak ni u krizama koje izgledaju vrlo slično. Zato se na pojedinačni slučaj mora odgovoriti upoznajući se sa svim elementima upravo tog slučaja u kojemu dijete štetno ili opasno utječe na sebe, a ponekad i na druge. Jer, pojam “problemi u ponašanju” djece i mladih samo je skupni naziv za razne oblike ponašanja izazvane bio-psiho-socijalnim ili pedagoškim čimbenicima uslijed kojih dijete ili mlada osoba znatnije odstupa od ponašanja primjerenog njegovoj dobi, situaciji i društvenim normama. Mogući uzrok je i kemijski disbalans mozga, o čemu se također vode rasprave i provode mnoga istraživanja. Dakle, devijacije u ponašanju djece i mladih zahtijevaju razne razine društvenog odgovora.

U svakom slučaju, zašto je ovaj dječak pucao mogu, kao i uvijek, odgovoriti samo vještačenja kao bitni dio istrage. Vještačenjima se utvrđuju karakteristike djetetove osobnosti, uvjeti odrastanja, odgojni utjecaj majke i oca, a on ovdje evidentno nije bio jedinstven, što je abeceda i imperativ pedagogije. Važna je i dinamika u obitelji pa utoliko prisutnost dadilje može ukazivati na to da su roditelji s dječakom provodili manje vremena nego je bilo potrebno i primjereno njegovim potrebama. Element koji ovdje ima težinu su i aktivnosti u kojima je s ocem, kao muškim identifikacijskim modelom, primao krive poruke da je oružje primjereno njegovoj dobi, da u njegovoj uporabi nema ništa neuobičajeno i da je pucati u metu dio normalnog i poželjnog načina odrastanja.

‘Zlostavljanje ima više dimenzija’

TELEGRAM: Što djecu koja nisu fizički zlostavljana, a ovaj dječak to izgleda nije bio, najviše gura u psihološke poremećaje? Emocionalna hladnoća u krugu bliskih osoba? Ambicije roditelja da preko djeteta ostvare svoje nerealizirane snove? Siromaštvo? Istraživanje je nedavno pokazalo da roditelji s djecom provedu 15 do 30 minuta na dan. Dakle, ne razgovara se s djecom o njihovim problemima, a često je vrhunac dnevne komunikacije ono ”što je bilo u školi”.

BABIĆ: Zlostavljanje ima više dimenzija od kojih je fizičko svakako neprihvatljivo i obično najvidljivije, ali ne mora nužno biti najpogubnije za pravilan razvoj djeteta. Smatra se da je zlostavljanje svako nestandardno ponašanje prema djetetu, a posljedica može biti značajna opasnost od tjelesnog ili mentalnog oštećenja žrtve. Ranjivost uzrokuje i emocionalno ili psihičko zlostavljanje i zanemarivanje, a to je neispunjavanje osnovnih djetetovih tjelesnih, osjećajnih, obrazovnih i zdravstvenih potreba. Spominje se i ekonomsko zlostavljanje. Sve to može dovesti do problema u ponašanju, doživljavanju ili reagiranju i biti okidač za djetetove frustracije i ispade.

Djetetov rast i razvoj mogu vrlo ozbiljno ugroziti emocionalna ravnodušnost ili čak hladnoća roditelja, njihove nerealizirane ambicije te posljedično nerazumni zahtjevi prema djeci, prezaposlenost roditelja, premalo kvalitetnog vremena koje provode s djetetom, permisivan odgoj i slično. Pritom treba naglasiti da količina vremena koju roditelji provode s djecom nije presudna. Stoput više vrijedi pola sata kvalitetne zabave, šetnje, igranja društvenih igara i slično, nego sati u kojima su roditelj i dijete u istoj sobi, ali je dijete na mobitelu, a roditelj na laptopu.

TELEGRAM: Neka djeca odgajaju se drakonski strogo, neka permisivno. Što vaša iskustva kažu o tome?

BABIĆ: Ni pretjerano strog, ali ni permisivan odgoj, ne daju dobre rezultate. Ako roditelj nastupa kruto, pretjerano strogo i zapovjedno, može u adolescenciji očekivati probleme. Ima slučajeva kad to dovede do obiteljskog nasilja djeteta prema roditelju, a onda roditelj nije svjestan da je par godina ranije sam pružao primjer da baš tako treba komunicirati kad želiš ostvariti neki cilj. Pretjerano blag, permisivan odgoj najčešće rezultira kaosom u obitelji, zamjenom uloga, a na kraju čuđenjem roditelja da je on sve dao, ništa nije tražio, a na kraju je dobio nepovoljan ishod. Obično takve roditeljem pitam: Dobro, kažete da ste djetetu sve dali. A što ste tražili? Ništa, kažu oni ponosno. E, pa ništa ste i dobili.

Što bi bio dobar odgoj?

TELEGRAM: Gdje roditelji najčešće griješe podižući djecu?

BABIĆ: Najčešća pogreška su neusklađeni odgojni postupci između majke i oca. To kod djece prvotno stvara konfuziju jer ne znaju koga i kada da slušaju. A u adolescenciji takav odgoj otvara manipulativni prostor pa dijete tada u pravilu bira “suradnju” s roditeljem koji je manje zahtjevan i popustljiv. To uvijek uzrokuje sukobe između roditelja koje djeca iskoriste i provedu svoju volju.

TELEGRAM: Što je onda dobar odgoj?

BABIĆ: Onaj koji stvori stabilne uvjete za zdravo i kvalitetno odrastanje djeteta. Među četiri osnovna tipa roditeljstva najuspješniji je takozvani autoritativni stil odgoja. Autoritativni roditelji prihvaćaju djetetovu osobnost i daju mu primjerenu slobodu, a balans postižu prilagođenim tehnikama kontrole. Nasuprot tome je autoritarni odgoj kome je u fokusu prisilna kontrola djeteta i blokiranje njegove autonomije. U pitanju su hladni i odbacujući roditelji, skloni omalovažavanju, vikanju, naređivanju i kažnjavanju. Njihova su djeca vrlo često tjeskobna, ogorčena, prkosna, ovisna i nadasve – nesretna.

Permisivni stil odgoja mnogima se sviđa jer se temelji na toplim i prihvaćajućim roditeljima koji, međutim, djeci daju previše autonomije s vrlo malo ili nimalo kontrole i nadzora nad njihovim ponašanjem. Tako odgajana djeca su impulzivna, buntovna, neposlušna, prezahtjevna i ovisna. Manjka im ustrajnosti, skloni su odustajanju i ne teže nikakvim postignućima. Loš je za djecu i neangažirani stil odgoja koji znači nisku uključenost roditelja u djetetovo odrastanje, gotovo potpuno odsustvo kontrole i opću indiferentnost kroz koju se zanemaruje djecu i njihove potrebe.

‘Sve može postati okidač za nasilje’

TELEGRAM: Što u javnoj sferi potiče mlade na nasilništvo? Jesu li to kompjuterske igrice u kojima se ranjava i ubija? Prostački jezik politike? Nametanje pogrešnih uzora i životnih modela?

BABIĆ: Doslovno sve u javnom prostoru može postati okidač za nasilničko ponašanje. Svakako da je za odgoj nepoželjna svakodnevna izloženost sadržajima s elementima agresije i nasilja, u kojima se dobar rezultat – više ubijenih, pogaženih, izrešetanih i slično – nagrađuje novim virtualnim životima u kojima se očekuje da još više i žešće ubijaš, gaziš ili pucaš. Takve igrice obuzimaju djecu i šalju im opasnu poruku da je nasilje normalan i prihvatljiv dio života i da se na nasilje odgovara nasiljem.

Politika također djeluje svojim primjerom. Ako se u politici konstantno krade ili ako su igre moći normalna pojava, to ni mladima neće promaknuti. Djecu nam odgajaju i razni influenceri, modeli i bogataši čiji se bogatstvo temelji na obmani, jer ih uvode u paralelni svijet pseudoljepote, ležernosti, ugode i lagodnosti bez uloženog truda. Ako se roditelj ne može nametnuti sa svojim sadržajima, dijete živi u limbu između lošeg realiteta i izmišljenog bajkovitog života u kome, doduše, ima droge, prostitucije i prijevara, ali na kraju je rezultat fantastičan – prekrasne djevojke, skupi automobili i život bez obaveza.

TELEGRAM: Je li škola, gdje djeca provode najveći dio dana, u stanju prepoznati dijete sa psihološkim teškoćama, koje u momentu visoke frustracije može počiniti zlo sebi i drugima? U knjizi jedne mlađe islandske autorice pročitala sam da kod njih u školi nije bilo vršnjačkog nasilja jer su, kaže, razrednici i nastavnici pozorno pratili što se događa među đacima i odmah reagirali ako bi primijetili i najmanji zabrinjavajući znak.

BABIĆ: Škola je prva pozvana i prozvana upozoriti i reagirati već na prve znakove promjena u ponašanju, raspoloženju, odijevanju, školskom uspjehu i slično. Škola nije i ne smije biti samo obrazovna institucija i mora ponovno afirmirati svoju već pomalo zaboravljenu odgojnu dimenziju. Kad uoči problem, škola se primarno mora obratiti roditeljima, a zatim vlastitim resursima probati dokučiti što se i zašto s djetetom događa. Ako je problem teži, potrebno je u interesu djeteta zatražiti pomoć drugih institucija.

Neugodnih i nekritičnih roditelja ne treba se plašiti, a one koji prijeđu mjeru, treba prijavljivati. Mi se bavimo dobrobiti djeteta i ništa nas na tom putu ne smije pokolebati niti zaustaviti. Na sreću, danas u školama ima stručnjaka koji mogu reagirati na vrijeme jer su posebno educirani za probleme u ponašanju, a to su socijalni pedagozi. Bilo bi dobro da ih ima i više jer su problemi u porastu.

Može li se rehabilitirati beogradskog dečka?

TELEGRAM: Kod neke djece koja psihički nisu dobro razvije se stanovita mimikrija – prema van su mirni i pristojni, često i dobri učenici, a iznutra se raspadaju. Takav je bio i ovaj dječak koji je u Beogradu počinio masovno ubojstvo. Šalju li takva djeca ipak određene signale koji se daju uočiti prije nego što kod njih u formativnom smislu nastupe teške posljedice?

BABIĆ: Određeni problemi u ponašanju vidljivi su svakome, ali postoje i oni drugi, koji su zakopani duboko unutra i ne daju se lako zapaziti. Ti su za dijete puno opasniji i mogu imati dalekosežne posljedice. Za njih su karakteristična pretjerano kontrolirana, prema sebi okrenuta ponašanja kao što su povučenost, plašljivost, anksioznost, depresivnost, potištenost pa sve do suicidalnosti. U školskom se okruženju takva djeca teško prepoznaju i obično ih se karakterizira kao dobre jer su mirni. No stvarnost je potpuno drugačija jer su ta djeca pritisnuta snažnim i potencijalno opasnim problemima i s njima treba raditi puno, ozbiljno i interdisciplinarno.

TELEGRAM: Može li se rehabilitirati ovog dečka ili bilo koje drugo dijete koje je počinilo zločin i ugrozilo tuđe zdravlje ili život?

BABIĆ: Mi, socijalni pedagozi, koji smo posebno educirani za ranu detekciju, prevenciju, dijagnostiku i tretman mladih s problemima u ponašanju, ali i drugi stručnjaci koji se bave ovom problematikom, duboko vjerujemo da je i u takvim slučajevima rehabilitacija moguća. Maloljetne počinitelje kaznenih djela u Hrvatskoj obuhvaćamo primarno odgojnim mjerama i samo iznimno kaznom maloljetničkog zatvora. Socijalno-pedagoški sadržaji i odgojne mjere trebali bi u konačnici mladog počinitelja kaznenog djela ne samo odvratiti od daljnjih činjenja kaznenih djela nego ga i rehabilitirati da postane punopravan član društva. Boravak u ustanovi sa sobom nosi određenu dozu stigmatizacije, no u slučaju ovako teških kaznenih djela bit će nužan.

TELEGRAM: Što bi naše društvo moglo naučiti iz strašnog slučaja u Srbiji?

BABIĆ: Društvo bez nasilja ne postoji, ali treba raditi na prevenciji, ranoj detekciji i ciljanom tretmanu maloljetnih počinitelja kaznenih djela i ne pitati za cijenu. Naši tretmani su dugotrajni i skupi, ali su naša djeca najskuplja kad se s njima ništa ne radi. Ignoriranje problema vodi u njegovu eskalaciju, stoga je poruka roditeljima da slušaju stručnjake, a stručnjacima da djeluju odmah i u skladu s pravilima struke kako problem djeteta ne bi postao problem društva. Nasilje ima loše posljedice i po dobrobit onog koji je izložen nasilju, ali također po samog nasilnika. Nasilje možemo spriječiti učeći mlade toleranciji, razumijevanju, prihvaćanju različitosti, uvažavanju drugih, suosjećanju i moralu. Sve manje od toga nije dovoljno.