Plenković je taj najnoviji i rekordni lopovluk ispravno nazvao megaaferom koja se – također ispravno – obila o glavu njemu i HDZ-u. Bijesan je što su svi mađarski članovi Uprave u međuvremenu shvatili da moraju dati ostavke dok troje hrvatskih direktora čeka da ih se smijeni jer se otimaju za svoje otpremnine. I ne progovaraju.
Teško im se od svega rastati
Kolega Ivan Pandžić iz 24 sata uspio je saznati do sada skrivani podatak da te otpremnine, prema ugovorima za Dalića, Markotića i Barbaru Dorić, teže ukupno četiri milijuna kuna.
Više od pola te zlatne popudbine pripada Daliću s obzirom na to da u Upravi Ine sjedi već 11 godina, a Vlada mu je 2020. dala još jedan mandat. Na drugo dvoje ide ostatak, jer su na funkcijama znatno kraće od Dalića. Ako je kod njega riječ o ”samo” dva od četiri milijuna kuna, eto ti već cirka 270.000 eura, a možda dobaci i do 300 tisuća.
Za sudjelovanje u vođenju kompanije, uime hrvatske Vlade i države, zaduženi da se u njoj na najbolji način oplode interesi hrvatskih građana, primaju, naravno, i basnoslovne plaće od preko 11 tisuća eura na mjesec, bogate godišnje bonuse za navodno uspješan rad i uživaju druge financijske beneficije koje idu uz ovako visoke položaje. Od svega toga teško se rastati, pogotovo ako bi im iz ruku iskliznule i otpremnine.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Umreženi tehnomenadžeri
Ne znamo, jer nikad nije rečeno, je li Plenković s njima razgovarao nakon što je pukla afera i jesu li pozvani na raport. Jedino što znamo dok se on ljuti i dok je ”zatečen” jest to da su više puta u ovaj mjesec dana javno gurkani iz Vlade da daju ostavke. Nagovaranje i apeliranje međutim, nije uspjelo. Nije, jer ovdje očito imamo posla s profilom politički umreženih tehnomenadžera kojima je zaleđe s najvišeg mjesta nasadilo kondorova krila i koji su se od tolikih para upravo nevjerojatno osilili.
Dalićevih 270.000 eura samo za otpremninu vrijedi kao 11 godina rada za rijetkoga Hrvata koji ima odličnu plaću od oko 20.000 kuna, vrijedi cijelih 20 godina rada za varioca, koji se šest dana u tjednu zlopati za desetak tisuća mjesečno, a hrvatskom umirovljeniku s 2900 kuna prosječne penzije za puni staž dotekla bi ta svota za doznake još 55 godina. Pa jesu li ljudi ogorčeni? Moraju li biti ogorčeni? Dakako.
Ovim velmožama u Upravi Ine promakne milijarda kuna, a onda će još biti i dodatno nagrađeni. Da se ne bi brinuli o egzistenciji i standardu na koji su navikli dok burgijaju za novu poziciju.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Struktura kojoj uvijek treba još
Glupo je i djetinjasto spominjati u ovakvom kontekstu romantično pojmovlje kao što su sram, čast i savjest, jer te robe u njihovom dućanu nema. Kao što je nije bilo ni kod onog Stjepana Turkovića, dugogodišnjeg HDZ-ovog direktora Županijskih cesta u Karlovcu, koji je sa stranačkim ortakom bez dozvole izgradio kod Trogira zgradu za iznajmljivanje plus bazen ravno na susjednoj državnoj parceli. To naplaćuje 40.000 kuna tjedno i pun je. I kraj svega toga mu je još trebalo klošarski krasti armaturu Hrvatskih cesta i trpati je u svoj prtljažnik.
Ne zna čovjek što da kaže osim da je to naprosto ta struktura kojoj uvijek treba još i još. Gdje god se može i dokle god se može. Od olovke do lokomotive, od pršuta do doktorata. I od vrha do dna. I onima u finim odijelima koji su po političkoj žnori namješteni u Inu, kao i svim tim lokalnim žicarima, koji muzu iz javnih fondova gdje stignu. Ista stvar. Upravo ogavno.
Zato je čudno što se premijer Plenković čudi. Preuzeo je stranku osuđenu za korupciju i ostavio je kakva je bila, na istom strojevom koraku. Dokazi mu se mogu nabrajati do sutra ujutro. Sad kaže da će gledati da spriječi isplatu ovih otpremnina. Fino. Samo gdje je gledao ovih šest godina?
Članak se nastavlja ispod oglasa
Sram, čast i savjest ne stanuju kod velmoža u Ini, baš kao ni kod onog HDZ-ovca što je krao željezo. A Plenković se čudi
Čudno je da se Plenković čudi, preuzeo je stranku osuđenu za korupciju i ostavio je kakva je i bila
Ovdje očito imamo posla s profilom politički umreženih tehnomenadžera kojima je zaleđe s najvišeg mjesta nasadilo kondorova krila i koji su se od tolikih para upravo nevjerojatno osilili. To je naprosto ta struktura kojoj uvijek treba još i još. Gdje god se može i dokle god se može
Premijer Plenković u ponedjeljak je rekao da je zgrožen što se ”četiri tjedna nisu ni oglasili”, na što mu se može samo savjetovati da si bolje bira i drugove i prijatelje, jer se lista kompromitiranih kadrova, kojima je on osobno davao povjerenje za visoke funkcije, popela do trocifrenih brojki.
Sada je, naravno, riječ o troje naših članova Uprave Ine – Niki Daliću, mužu bivše potpredsjednice Vlade Martine Dalić, te Barbari Dorić i Darku Markotiću. I, kao i uvijek, o novcu. Četiri tjedna njihove šutnje sporna su, jer je toliko prošlo od razotkrivanja skandala sa skupinom pod vodstvom HDZ-ovca Damira Škugora, jednog od direktora u Ini, koja je zamračila milijardu kuna na mešetarenju s plinom.
Plenković je taj najnoviji i rekordni lopovluk ispravno nazvao megaaferom koja se – također ispravno – obila o glavu njemu i HDZ-u. Bijesan je što su svi mađarski članovi Uprave u međuvremenu shvatili da moraju dati ostavke dok troje hrvatskih direktora čeka da ih se smijeni jer se otimaju za svoje otpremnine. I ne progovaraju.
Teško im se od svega rastati
Kolega Ivan Pandžić iz 24 sata uspio je saznati do sada skrivani podatak da te otpremnine, prema ugovorima za Dalića, Markotića i Barbaru Dorić, teže ukupno četiri milijuna kuna.
Više od pola te zlatne popudbine pripada Daliću s obzirom na to da u Upravi Ine sjedi već 11 godina, a Vlada mu je 2020. dala još jedan mandat. Na drugo dvoje ide ostatak, jer su na funkcijama znatno kraće od Dalića. Ako je kod njega riječ o ”samo” dva od četiri milijuna kuna, eto ti već cirka 270.000 eura, a možda dobaci i do 300 tisuća.
Za sudjelovanje u vođenju kompanije, uime hrvatske Vlade i države, zaduženi da se u njoj na najbolji način oplode interesi hrvatskih građana, primaju, naravno, i basnoslovne plaće od preko 11 tisuća eura na mjesec, bogate godišnje bonuse za navodno uspješan rad i uživaju druge financijske beneficije koje idu uz ovako visoke položaje. Od svega toga teško se rastati, pogotovo ako bi im iz ruku iskliznule i otpremnine.
Umreženi tehnomenadžeri
Ne znamo, jer nikad nije rečeno, je li Plenković s njima razgovarao nakon što je pukla afera i jesu li pozvani na raport. Jedino što znamo dok se on ljuti i dok je ”zatečen” jest to da su više puta u ovaj mjesec dana javno gurkani iz Vlade da daju ostavke. Nagovaranje i apeliranje međutim, nije uspjelo. Nije, jer ovdje očito imamo posla s profilom politički umreženih tehnomenadžera kojima je zaleđe s najvišeg mjesta nasadilo kondorova krila i koji su se od tolikih para upravo nevjerojatno osilili.
Dalićevih 270.000 eura samo za otpremninu vrijedi kao 11 godina rada za rijetkoga Hrvata koji ima odličnu plaću od oko 20.000 kuna, vrijedi cijelih 20 godina rada za varioca, koji se šest dana u tjednu zlopati za desetak tisuća mjesečno, a hrvatskom umirovljeniku s 2900 kuna prosječne penzije za puni staž dotekla bi ta svota za doznake još 55 godina. Pa jesu li ljudi ogorčeni? Moraju li biti ogorčeni? Dakako.
Ovim velmožama u Upravi Ine promakne milijarda kuna, a onda će još biti i dodatno nagrađeni. Da se ne bi brinuli o egzistenciji i standardu na koji su navikli dok burgijaju za novu poziciju.
Struktura kojoj uvijek treba još
Glupo je i djetinjasto spominjati u ovakvom kontekstu romantično pojmovlje kao što su sram, čast i savjest, jer te robe u njihovom dućanu nema. Kao što je nije bilo ni kod onog Stjepana Turkovića, dugogodišnjeg HDZ-ovog direktora Županijskih cesta u Karlovcu, koji je sa stranačkim ortakom bez dozvole izgradio kod Trogira zgradu za iznajmljivanje plus bazen ravno na susjednoj državnoj parceli. To naplaćuje 40.000 kuna tjedno i pun je. I kraj svega toga mu je još trebalo klošarski krasti armaturu Hrvatskih cesta i trpati je u svoj prtljažnik.
Ne zna čovjek što da kaže osim da je to naprosto ta struktura kojoj uvijek treba još i još. Gdje god se može i dokle god se može. Od olovke do lokomotive, od pršuta do doktorata. I od vrha do dna. I onima u finim odijelima koji su po političkoj žnori namješteni u Inu, kao i svim tim lokalnim žicarima, koji muzu iz javnih fondova gdje stignu. Ista stvar. Upravo ogavno.
Zato je čudno što se premijer Plenković čudi. Preuzeo je stranku osuđenu za korupciju i ostavio je kakva je bila, na istom strojevom koraku. Dokazi mu se mogu nabrajati do sutra ujutro. Sad kaže da će gledati da spriječi isplatu ovih otpremnina. Fino. Samo gdje je gledao ovih šest godina?