Baš danas je rođendan moga pokojnog oca. Za vrijeme Drugog svjetskog rata bio je gimnazijalac. Na nastavu se malo išlo, pa malo ne, pa onda opet ne. Okupatorske vlasti smjenjivale su jedna drugu pa je zločinački poredak i u škole postavljao svoje ravnateljske pijune. Tatina obitelj, did, baba i njih petero djece, bila je u Sinju gladna. Kad im je rođak jednom donio zeru mesa pa su se djeca najela, tata je cijeli dan povraćao. Želudac se odvikne od hrane. Zimi su se smrzavali kao štakori.
U nekoj ledenoj noći, mislim 1942., moj se otac išuljao iz kreveta i otišao na trg na kome su fašisti podigli vješala. Da. Ljude su vješali za vratove. Druge su depotrirali u logore. A balavac je naumio donijeti s tog trga neke drvene grede koje su se mogle založiti u peći. Da raspoloži mater.
No did ga je čuo i pošao ga je tražiti. Poludio je od užasa kad je vidio što mu sin tegli kući. Sve će ih pobiti kad ga nađu. Onda su te grede u tri sata ujutro vratili gdje su bile. Moj dobri djed Jakov čekao je da dođu po njih, ali nisu. Noć ih je zaštitila.
Sramota u Jasenovcu
To sada pričam zbog ove božje sramote u Jasenovcu. Tri kolone. Opet. Jer se Andrej Plenković duri na predsjednika Republike Zorana Milanovića pa to pokazuje tamo gdje se to ne smije. Tamo gdje se bijedni ispadi napuhane taštine ne mogu tolerirati.
Ne mogu i ne smiju zapravo nikad onome tko je na mjestu s koga se vodi država, a pogotovo kad se odaje spomen hrvatskim građanima koji su kao šugavi psi mučeni i ubijani u ustaškim logorima jednog bezumnog i poživinčenog vremena.
Pubertetska reakcija premijera
Može li se bar u takvim situacijama pokazati samokontrola? Ozbiljnost? Doraslost? Očito da ne. Pa si je premijer dopustio pubertetsku reakciju na Milanovićev poziv da se ide zajedno: ”Nema razloga da u tom pogledu nešto glumimo”. To je jučer ponovio i svim HDZ-ovim gazdama poslušni Branko Bačić, utoliko sada predsjednik Kluba zastupnika Plenkovićeve stranke u Saboru: ”Ne treba glumiti, to bi bilo licemjerstvo”.
Članak se nastavlja ispod oglasa
A potom su – da se zabašure činjenice koje su već svima jasne – krenule paralelne izmišljotine kako su se delegacije morale odvojiti ”zbog epidemioloških razloga”. Aha. Ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek opredijelila se za taj pravac pa je svojim šuškavim, kulturnim glasom, zamolila da se stvari krivo ne tumače kad je sve to jedino zbog zdravlja. Pa kako krivo kad se navodno pogrešno protumačeni Plenković prethodno sam očitovao da je sam sebi važniji od ičega?
Vlada ne čini ništa oko ZDS-a
Dakle, potpuno je u pravu dr. Ognjen Kraus, predsjednik Koordinacije židovskih općina u Hrvatskoj, kad upire prstom ravno u premijera. Čovjek naprosto ima dva zdrava uha pa ga je čuo što kaže. Zvučni valovi – receptor.
A predstavnici postradalih naroda i žrtava Jasenovca osjećaju se namagarčenima i zato što Vlada ni ove godine nije učinila ništa da se zakonski potpuno nedvosmisleno zabrani ustaška krilatica ”za dom spremni”. No Plenković na to izjavi kako nije istina da su baš zbog toga ljuti i razočarani. Istina je, kaže Kraus. Nije, kaže Plenković. Kao suvereni vlasnik svega pa i tuđih osjećaja.
Članak se nastavlja ispod oglasa
O ‘finoj distinkciji’ i ‘kontekstu’
I da se sve začini baš kako treba, Gordan Jandroković ponovno objašnjava kako ”postoji kontekst” u kome je sporni ustaški pozdrav ipak prihvatljiv. ”Volio bih naglasiti da moramo praviti razliku između ustaškog simbola i simbolike HOS-a iz Domovinskog rata”, kaže na današnji dan predsjednik Sabora.
O pokušaju da obrani tu ”finu distinkciju”, koju dijeli i Plenkovićevo Vijeće za suočavanje s prošlošću, još lani je nešto dosta bitno rekao bivši HOS-ovac Ante Prkačin: ”Mi HOS-ovci nastali smo na tradiciji ustaša, o tome nema nikakve dvojbe”.
Na kraju je Bačić u pravu
Sve su pripovijetke i fabulacije o sindromu triju kolona, znači, šuplje i atakiraju na dostojanstvo zdrave inteligencije hrvatskih građana. Prema žrtvama Jasenovca ova se državna politika odnosi kao prema trinaestom prasetu. Tu je pa ga trpiš kad je već tu, ali zapravo samo smeta, gnjavi, skviči i plete se pod nogama, traži jesti a mlijeka za njega nema i neće ga biti. Utoliko je na koncu i bolje da su se delegacije razdvojile. Barem da se ne lažemo.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Jer kad već ni elementarna pitanja Holokausta nisu iznad dnevne politike, iznad zamjeranja biračkom tijelu ultraške desnice, iznad pristojnosti prema eksterminiranim Židovima, Srbima, Romima i antifašistima u doba NDH, pa čak ni iznad narcisoidnih poriva Andreja Plenkovića, zašto da se licemjerimo?
I tako na kraju ispada da je u pravu Branko Bačić. Koji je, tako i tako, uvijek bio u pravu, takav je njegov sretni DNK, takva mu je torba. Moj otac je bio premlad da za vrijeme Pavelića ode u partizane. Da nije, možda bi završio u Jasenovcu. I to bi bilo dobro jer ne bi bilo ni mene da ovdje drobim i prigovaram.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Sramotno je kako se ova državna politika odnosi prema žrtvama Jasenovca. Premijer je danas reagirao kao pubertetlija
Može li se bar u ovakvim situacijama pokazati samokontrola? Ozbiljnost? Doraslost? Očito da ne
Tri kolone. Opet. Jer se Andrej Plenković duri na predsjednika Republike Zorana Milanovića pa to pokazuje tamo gdje se to ne smije. Tamo gdje se bijedni ispadi napuhane taštine ne mogu tolerirati
Baš danas je rođendan moga pokojnog oca. Za vrijeme Drugog svjetskog rata bio je gimnazijalac. Na nastavu se malo išlo, pa malo ne, pa onda opet ne. Okupatorske vlasti smjenjivale su jedna drugu pa je zločinački poredak i u škole postavljao svoje ravnateljske pijune. Tatina obitelj, did, baba i njih petero djece, bila je u Sinju gladna. Kad im je rođak jednom donio zeru mesa pa su se djeca najela, tata je cijeli dan povraćao. Želudac se odvikne od hrane. Zimi su se smrzavali kao štakori.
U nekoj ledenoj noći, mislim 1942., moj se otac išuljao iz kreveta i otišao na trg na kome su fašisti podigli vješala. Da. Ljude su vješali za vratove. Druge su depotrirali u logore. A balavac je naumio donijeti s tog trga neke drvene grede koje su se mogle založiti u peći. Da raspoloži mater.
No did ga je čuo i pošao ga je tražiti. Poludio je od užasa kad je vidio što mu sin tegli kući. Sve će ih pobiti kad ga nađu. Onda su te grede u tri sata ujutro vratili gdje su bile. Moj dobri djed Jakov čekao je da dođu po njih, ali nisu. Noć ih je zaštitila.
Sramota u Jasenovcu
To sada pričam zbog ove božje sramote u Jasenovcu. Tri kolone. Opet. Jer se Andrej Plenković duri na predsjednika Republike Zorana Milanovića pa to pokazuje tamo gdje se to ne smije. Tamo gdje se bijedni ispadi napuhane taštine ne mogu tolerirati.
Ne mogu i ne smiju zapravo nikad onome tko je na mjestu s koga se vodi država, a pogotovo kad se odaje spomen hrvatskim građanima koji su kao šugavi psi mučeni i ubijani u ustaškim logorima jednog bezumnog i poživinčenog vremena.
Pubertetska reakcija premijera
Može li se bar u takvim situacijama pokazati samokontrola? Ozbiljnost? Doraslost? Očito da ne. Pa si je premijer dopustio pubertetsku reakciju na Milanovićev poziv da se ide zajedno: ”Nema razloga da u tom pogledu nešto glumimo”. To je jučer ponovio i svim HDZ-ovim gazdama poslušni Branko Bačić, utoliko sada predsjednik Kluba zastupnika Plenkovićeve stranke u Saboru: ”Ne treba glumiti, to bi bilo licemjerstvo”.
A potom su – da se zabašure činjenice koje su već svima jasne – krenule paralelne izmišljotine kako su se delegacije morale odvojiti ”zbog epidemioloških razloga”. Aha. Ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek opredijelila se za taj pravac pa je svojim šuškavim, kulturnim glasom, zamolila da se stvari krivo ne tumače kad je sve to jedino zbog zdravlja. Pa kako krivo kad se navodno pogrešno protumačeni Plenković prethodno sam očitovao da je sam sebi važniji od ičega?
Vlada ne čini ništa oko ZDS-a
Dakle, potpuno je u pravu dr. Ognjen Kraus, predsjednik Koordinacije židovskih općina u Hrvatskoj, kad upire prstom ravno u premijera. Čovjek naprosto ima dva zdrava uha pa ga je čuo što kaže. Zvučni valovi – receptor.
A predstavnici postradalih naroda i žrtava Jasenovca osjećaju se namagarčenima i zato što Vlada ni ove godine nije učinila ništa da se zakonski potpuno nedvosmisleno zabrani ustaška krilatica ”za dom spremni”. No Plenković na to izjavi kako nije istina da su baš zbog toga ljuti i razočarani. Istina je, kaže Kraus. Nije, kaže Plenković. Kao suvereni vlasnik svega pa i tuđih osjećaja.
O ‘finoj distinkciji’ i ‘kontekstu’
I da se sve začini baš kako treba, Gordan Jandroković ponovno objašnjava kako ”postoji kontekst” u kome je sporni ustaški pozdrav ipak prihvatljiv. ”Volio bih naglasiti da moramo praviti razliku između ustaškog simbola i simbolike HOS-a iz Domovinskog rata”, kaže na današnji dan predsjednik Sabora.
O pokušaju da obrani tu ”finu distinkciju”, koju dijeli i Plenkovićevo Vijeće za suočavanje s prošlošću, još lani je nešto dosta bitno rekao bivši HOS-ovac Ante Prkačin: ”Mi HOS-ovci nastali smo na tradiciji ustaša, o tome nema nikakve dvojbe”.
Na kraju je Bačić u pravu
Sve su pripovijetke i fabulacije o sindromu triju kolona, znači, šuplje i atakiraju na dostojanstvo zdrave inteligencije hrvatskih građana. Prema žrtvama Jasenovca ova se državna politika odnosi kao prema trinaestom prasetu. Tu je pa ga trpiš kad je već tu, ali zapravo samo smeta, gnjavi, skviči i plete se pod nogama, traži jesti a mlijeka za njega nema i neće ga biti. Utoliko je na koncu i bolje da su se delegacije razdvojile. Barem da se ne lažemo.
Jer kad već ni elementarna pitanja Holokausta nisu iznad dnevne politike, iznad zamjeranja biračkom tijelu ultraške desnice, iznad pristojnosti prema eksterminiranim Židovima, Srbima, Romima i antifašistima u doba NDH, pa čak ni iznad narcisoidnih poriva Andreja Plenkovića, zašto da se licemjerimo?
I tako na kraju ispada da je u pravu Branko Bačić. Koji je, tako i tako, uvijek bio u pravu, takav je njegov sretni DNK, takva mu je torba. Moj otac je bio premlad da za vrijeme Pavelića ode u partizane. Da nije, možda bi završio u Jasenovcu. I to bi bilo dobro jer ne bi bilo ni mene da ovdje drobim i prigovaram.