Summit predstavnika Europske unije i čelnika zemalja Zapadnog Balkana, održan prije nekoliko dana u Sloveniji, pokazao je, sasvim očekivano, da države Zapadnog Balkana još dugo ne mogu računati na ulazak u EU. U zaključcima summita ne spominje se, naime, baš nikakav vremenski okvir mogućeg priključenja bilo koje zemlje Zapadnog Balkana Europskoj uniji. Govori se tek o načelnoj želji za širenjem EU na Zapadni Balkan. Ta je želja, u stvarnosti, uvjetovana jačim ili slabijim ruskim utjecajem na Balkanu.
Budući da je Putinova Rusija sve manje međunarodno relevantna i da njena ekonomija slabi iz mjeseca u mjesec (neovisno od povremenih, uspješnih zimskih prijetnji plinskom krizom), Europska unija trenutno nije osobito zabrinuta širenjem i jačanjem ruskih interesa na Balkanu, Ali, čak i da je ozbiljno zabrinuta, EU zapadnobalkanskim zemljama svejedno ne bi ponudila ni jedan konkretan termin za pridruživanje. Evo zašto.
Problem Srbije
Prvo, sadašnja Srbija, ovakva kakva jest, nipošto ne može ući u Europsku uniju. Srbija ne samo da nije kadra, nego zapravo dubinski ne želi riješiti spor s Kosovom, što je jedan od preduvjeta srpskog ulaska u Uniju. No, u ovom je trenutku možda još značajnije da države Europske unije ne žele u svom društvu još jednu zemlju kojom dominira populistički nacionalizam. Europska unija ima više nego dovoljno problema s Orbanovom Mađarskom, i s križarsko-katoličkom Poljskom.
Aleksandar Vučić po svom je karakteru, porukama pa i biračima prilično sličan Viktoru Orbanu. A Viktor Orban i njegova Mađarska već su godinama najproblematičniji politički fenomen u Europskoj uniji. Zašto bi, pobogu, bilo tko u EU želio još jedan takav problem, uvećan ratnim naslijeđem, Kosovom, i permanentnim srpskim teritorijalnim ambicijama prema dijelovima Bosne i Hrvatske? Famozni “srpski svet“, na kojeg se pozivaju Vučićevi suradnici, potpuno je nesklapan članstvu u Europskoj uniji .
Sve dok se ne riješi “srpskog sveta” i teritorijalnih ambicija prema Bosni i Hrvatskoj (što zapravo jest “srpski svet “ , koji se u vrijeme rata zvao “svi Srbi u jednoj državi “), Srbija ne može očekivati ubrzavanje procesa primanja u Europsku uniju.
S Bosnom još gore, ona je k’o europski Libanon
Bosanska je situacija još nešto gora. Bosna je, budimo realni, europski Libanon. Bosnu i Hercegovinu čine tri naroda, od kojih dva nikad ne navijaju za bosanskohercegovačku nogometnu reprezentaciju, dok treći ne želi ravnopravnu Bosnu i Hercegovinu, nego bošnjačku Bosnu i Hercegovinu. Bosna i Hercegovina je, dakle, ekstremno opasna bomba s puno potencijalnih detonatora. Europska unija ni u boljim vremenima ne bi željela višenacionalnu bombu u svom punopravnom članstvu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Europska Unija nastavit će podržavati jedinstvo BiH, jer to jedinstvo zasad jamči izostanak oružanih sukoba u BiH. Europska unija nastavit će financirati BiH, ali Europska unija nikada neće primiti ovakvu BiH u svoje članstvo. Dok BiH ne postane barem donekle funkcionalna država, koja jamči ravnopravnost svim svojim narodima, i dok bosanski Srbi ne prestanu prijetiti odcjepljenjem, Bosna i Hercegovina nema nikakve šanse da se zaista približi Europskoj uniji. Uostalom, tko bi razuman, i u Bruxellesu i u Strasbourgu, kao i u zemljama članicama, poželio primiti europski Libanon?
Želja EU u strateškom interesu Hrvatske
Budući da sadašnja Srbija i sadašnja Bosna i Hercegovina nemaju nikakve šanse da uđu u Europsku uniju, logično je da EU ne želi razgovarati ni o perspektivi drugih država Zapadnog Balkana, jer bi primanje bilo koje balkanske zemlje, bez ulaska Srbije i Bosne, vjerojatno dodatno zakompliciralo ionako nestabilnu sigurnosnu situaciju istočno od Hrvatske.
Prije osam godina, kad je Hrvatska ulazila u Europsku uniju, naši radikalni desničari tvrdili su kako je EU samo okvir u kojem će se, pridruživanjem Srbije i Bosne, zapravo, stvoriti nova Jugoslavija. Srbije i Bosne nema u EU, niti te zemlje mogu očekivati ulazak u Uniju u duljem vremenskom razdoblju.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Što je još jedan dokaz za neprolaznu intelektualno političku impotenciju hrvatske radikalne desnice. Ulaskom u Europsku uniju Hrvatska se trajno odvojila od jugoslavenskog geopolitičkog konteksta, a činjenica da EU ne želi proširenje na Zapadni Balkan u strateškom je hrvatskom nacionalnom interesu.
Srbija i BiH nemaju nikakve šanse ući u EU. Pa tko bi, pobogu, želio još jednog Orbana i europski Libanon?
Stoga je i nedavni summit pokazao tek načelnu želju za širenjem EU na Zapadni Balkan
Srbija ne samo da nije kadra, nego zapravo dubinski ne želi riješiti spor s Kosovom, što je jedan od preduvjeta srpskog ulaska u Uniju. No, u ovom je trenutku možda još značajnije da države Europske unije ne žele u svom društvu još jednu zemlju kojom dominira populistički nacionalizam
Summit predstavnika Europske unije i čelnika zemalja Zapadnog Balkana, održan prije nekoliko dana u Sloveniji, pokazao je, sasvim očekivano, da države Zapadnog Balkana još dugo ne mogu računati na ulazak u EU. U zaključcima summita ne spominje se, naime, baš nikakav vremenski okvir mogućeg priključenja bilo koje zemlje Zapadnog Balkana Europskoj uniji. Govori se tek o načelnoj želji za širenjem EU na Zapadni Balkan. Ta je želja, u stvarnosti, uvjetovana jačim ili slabijim ruskim utjecajem na Balkanu.
Budući da je Putinova Rusija sve manje međunarodno relevantna i da njena ekonomija slabi iz mjeseca u mjesec (neovisno od povremenih, uspješnih zimskih prijetnji plinskom krizom), Europska unija trenutno nije osobito zabrinuta širenjem i jačanjem ruskih interesa na Balkanu, Ali, čak i da je ozbiljno zabrinuta, EU zapadnobalkanskim zemljama svejedno ne bi ponudila ni jedan konkretan termin za pridruživanje. Evo zašto.
Problem Srbije
Prvo, sadašnja Srbija, ovakva kakva jest, nipošto ne može ući u Europsku uniju. Srbija ne samo da nije kadra, nego zapravo dubinski ne želi riješiti spor s Kosovom, što je jedan od preduvjeta srpskog ulaska u Uniju. No, u ovom je trenutku možda još značajnije da države Europske unije ne žele u svom društvu još jednu zemlju kojom dominira populistički nacionalizam. Europska unija ima više nego dovoljno problema s Orbanovom Mađarskom, i s križarsko-katoličkom Poljskom.
Aleksandar Vučić po svom je karakteru, porukama pa i biračima prilično sličan Viktoru Orbanu. A Viktor Orban i njegova Mađarska već su godinama najproblematičniji politički fenomen u Europskoj uniji. Zašto bi, pobogu, bilo tko u EU želio još jedan takav problem, uvećan ratnim naslijeđem, Kosovom, i permanentnim srpskim teritorijalnim ambicijama prema dijelovima Bosne i Hrvatske? Famozni “srpski svet“, na kojeg se pozivaju Vučićevi suradnici, potpuno je nesklapan članstvu u Europskoj uniji .
Sve dok se ne riješi “srpskog sveta” i teritorijalnih ambicija prema Bosni i Hrvatskoj (što zapravo jest “srpski svet “ , koji se u vrijeme rata zvao “svi Srbi u jednoj državi “), Srbija ne može očekivati ubrzavanje procesa primanja u Europsku uniju.
S Bosnom još gore, ona je k’o europski Libanon
Bosanska je situacija još nešto gora. Bosna je, budimo realni, europski Libanon. Bosnu i Hercegovinu čine tri naroda, od kojih dva nikad ne navijaju za bosanskohercegovačku nogometnu reprezentaciju, dok treći ne želi ravnopravnu Bosnu i Hercegovinu, nego bošnjačku Bosnu i Hercegovinu. Bosna i Hercegovina je, dakle, ekstremno opasna bomba s puno potencijalnih detonatora. Europska unija ni u boljim vremenima ne bi željela višenacionalnu bombu u svom punopravnom članstvu.
Europska Unija nastavit će podržavati jedinstvo BiH, jer to jedinstvo zasad jamči izostanak oružanih sukoba u BiH. Europska unija nastavit će financirati BiH, ali Europska unija nikada neće primiti ovakvu BiH u svoje članstvo. Dok BiH ne postane barem donekle funkcionalna država, koja jamči ravnopravnost svim svojim narodima, i dok bosanski Srbi ne prestanu prijetiti odcjepljenjem, Bosna i Hercegovina nema nikakve šanse da se zaista približi Europskoj uniji. Uostalom, tko bi razuman, i u Bruxellesu i u Strasbourgu, kao i u zemljama članicama, poželio primiti europski Libanon?
Želja EU u strateškom interesu Hrvatske
Budući da sadašnja Srbija i sadašnja Bosna i Hercegovina nemaju nikakve šanse da uđu u Europsku uniju, logično je da EU ne želi razgovarati ni o perspektivi drugih država Zapadnog Balkana, jer bi primanje bilo koje balkanske zemlje, bez ulaska Srbije i Bosne, vjerojatno dodatno zakompliciralo ionako nestabilnu sigurnosnu situaciju istočno od Hrvatske.
Prije osam godina, kad je Hrvatska ulazila u Europsku uniju, naši radikalni desničari tvrdili su kako je EU samo okvir u kojem će se, pridruživanjem Srbije i Bosne, zapravo, stvoriti nova Jugoslavija. Srbije i Bosne nema u EU, niti te zemlje mogu očekivati ulazak u Uniju u duljem vremenskom razdoblju.
Što je još jedan dokaz za neprolaznu intelektualno političku impotenciju hrvatske radikalne desnice. Ulaskom u Europsku uniju Hrvatska se trajno odvojila od jugoslavenskog geopolitičkog konteksta, a činjenica da EU ne želi proširenje na Zapadni Balkan u strateškom je hrvatskom nacionalnom interesu.