Država s dvije vojske

Dobro raspoloženi Mesić nosio je tamno odijelo s detaljem koji kod njega još nisam vidio: iz malog džepa sakoa virila je šarena, svilena maramica, istog dizajna kao i kravata. Vidjevši kako je gledam, Mesić je posegnuo za maramicom, izvukao je, ali ne izvan džepa. „To je posebna maramica, ugrađena je u sako,“ zadovoljno je objasnio.

I odmah je dobacio: „Došao si kao kec na 11. Dok slušam što govori vukovarski gradonačelnik Ivan Penava o HOS-u, ne mogu odšutjeti što je predsjednik Franjo Tuđman mislio o toj paravojsci.“ Ispričao je kako se Tuđman 1991. uplašio kad je vidio da je na Tomislavovu trgu, gdje je bio Ratni stožer HOS-a, osvanuo protuzračni top s dvojicom naoružanih stražara s dugim cijevima, odjevenim u crne odore i mrkim pogledom.

„Pozvao je Josipa Boljkovca, koji je bio ministar unutarnjih poslova, i mene koji sam bio na odlasku u Beograd, te upitao: Što raditi, ne mogu u jednoj državi biti dvije vojske? Tražimo međunarodno priznanje, a tko će nas priznati ako imamo državu s dvije vojske?“ Ne može, istaknuo je Tuđman, u urednoj zemlji postojati privatna vojska.

Janša naoružao HOS

Mesić je podsjetio da je HOS bila privatna vojska, koju je 1991. osnovala Hrvatska stranka prava pod imenom Hrvatske obrambene snage. „Učinili su to po uzoru na HOS, Hrvatske oružane snage, koje je 1944. osnovao Ante Pavelić od ostataka domobrana i hrvatske vojske,“ napominje Mesić. Većina vojnika HOS-a nosila je na crnim uniformama ustaško znakovlje, a njihov je cilj bio povratak Hrvatske na istočne granice Nezavisne države Hrvatske. HOS je oružje kupio od tadašnjeg slovenskog vojnog vrha, na čijem je čelu bio ministar Janez Janša.

U to doba Hrvatska, priča Mesić, nije smjela organizirati vojsku, pa su se policija i jedinice pod kontrolom Ministarstva unutarnjih poslova ustrojile po vojnom principu i nazvane su Zbor narodne garde. Te su snage, poput talijanskih karabinjera i francuske žandarmerije, mogle nositi duge cijevi. Tuđman nije želio aktivirati Teritorijalnu obranu jer ju je kontrolirala JNA.

„Tuđman je tijekom razgovora inzistirao da se HOS odmah raspusti kako ne bi kompromitirao nastojanja da Hrvatska postane međunarodno priznata država. Pa je pitao tko će ga rasformirati. Nakon kraćeg razgovora ponudio se Josip Boljkovac.“

Tko je radio za Udbu

Mesić priča da je Boljkovac pozvao na razgovor Antu Đapića, Antu Paradžika i Dobroslava Paragu, dužnosnike HOS-a i Hrvatske stranke prava. Objasnio im je zašto se mora rasformirati HOS te kako to treba učiniti.

Sva trojica žestoko su se tomu usprotivila. Ponavljali su da je to nemoguće učiniti jer su već ustrojene vojne postrojbe. „Boljkovac je poslije ispričao Tuđmanu i meni kako ih je saslušao i kad je vidio da to na miran način neće ići, odlučio ih je malo pritegnuti. Posegnuo je u unutarnji džep sakoa te izvadio jedan papir. U redu, kazao je Boljkovac, onda ću vam pročitati tko je od vas radio za Udbu i vojnu tajnu službu.“

Prvo je nastao tajac, prepričava Mesić Boljkovca, potom su se sva trojica zbunjeno pogledavali te počeli tvrditi da su to lažni papiri i optužbe. Kad su se, međutim, uvjerili da je Boljkovac zaista odlučan objaviti podatke tajnih službi, sva trojica su se na kraju složila da HOS valja ukinuti.

Saznao imena svojih doušnika

„Dakle HOS je rasformiran po nalogu Franje Tuđmana i to najbolje potvrđuje što je tadašnji predsjednik stranke i države mislio o njima,“ zaključio je Mesić.

Kroz dva sveska knjige Stipe Mesića protežu se sumnje o tomu tko je od stranačkih i političkih vođa devedesetih surađivao s jugoslavenskim tajnim službama.

Kao predsjednik države Mesić je imao pristup brojnim tajnim dokumentima i spisima, pa je, među ostalim, uspio pronaći kodna i prava imena čak 31 osobe koje su u Zagrebu, Osijeku, Rijeci i Zadru izvještavale Službu državne sigurnosti o svakom njegovu koraku.

Nikome nije otkrio identitet, navodi im samo inicijale, a među njima ima više odvjetnika, novinara, zatvorenika, osobnih prijatelja, direktora, pa čak i jedan kustos muzeja.

Bruno Bušić – projekt Udbe

Brunu Bušića, novinara i publicista te jednog od najistaknutijih pripadnika emigracije, koji je pod nerazjašnjenim okolnostima ubijen u Parizu, Mesić naziva „prijateljem“ pod navodnicima. Također piše da je Bušić vjerojatno bio projekt Udbe. Mesiću je, kad je u pitanju Bruno Bušić, više stvari upitno. „Neobjašnjivo je,“ tvrdi Mesić, „ kako se bivši omladinac, koji je već u srednjoj školi izbacivan iz škole te osuđivan kao student, zaposlio u partijskom Institutu za historiju radničkog pokreta kod Franje Tuđmana.

Nadalje, kako je Bušić, nakon što je osuđen na 10 mjeseci zatvora, pobjegao preko granice u Austriju da izbjegne izdržavanje kazne. I kako ga je Tuđman vratio iz emigracije bez posljedica, a da je i sam već bio persona non grata,“ pita Mesić.

U knjizi opisuje kako ga je Bušić nagovarao da pobjegne u inozemstvo i koristi njegove veze te mu se povjerio kako i kad će on pobjeći. Mesić se upravo tih dana pripremao za odlazak na izdržavanje jednogodišnje kazne i nije razmišljao o bijegu. „Kako mi nakon presude nije oduzeta putovnica, bio je to jasan znak da bi vlasti željele da odem iz Hrvatske. S istim prijedlogom došao mi je i Bušić, tvrdeći da ima svoje ljude u Udbi i u vlasti koji mu osiguravaju siguran prolaz granica. Što je dakako samo produbilo moje sumnje.“

Tuđman ukrao Bušićeve radove

Mesić međutim nije želio bježati jer je, piše, bio siguran da se nije ogriješio o zakon te da bi odlaskom u inozemstvo zapravo priznao krivnju. „Nikad se nisam htio priključiti radikalima, pa ni ovaj put. Osim toga, u emigraciji bi me razne grupacije mogle likvidirati.„

Mesić citira i razgovore s Danijelom Ivinom, publicistom i aktivistom za ljudska prava, koji mu je ispričao da su Tuđman i on prisustvovali uhićenju Bušića u Institutu, te da je, kad ga je policija odvela, Tuđman uzeo iz Bušićeva stola sve njegove nedovršene i neobjavljene radove.

“Ivin mi je rekao,“ piše u knjizi, „da su se ti tekstovi pojavljivali kao dijelovi Tuđmanovih autorskih knjiga i članaka. Ostaje nejasno zašto, i po čijem nalogu, pri uhićenju nije obavljena i premetačina Brunova ureda u kojemu se nalazio i dijelom završen tekst Povijest NDH i cjelovit tekst o Jasenovcu.“

Lov na Bušićevo blago

Mesiću je, kaže, bilo sumnjivo i to što se nakon Bušićeve smrti, uz službene francuske organe, u istragu o ubojstvu uključila i grupa njegovih prijatelja i rođaka. Također priča da je i sam Franjo Tuđman slao svoju kćer u London da pokuša saznati gdje su neki Tuđmanovi rukopisi koje je slao Bušiću.

„U emigrantskim krugovima bilo je poznato da Bušić raspolaže značajnom količinom novca, premda u inozemstvu nije radio niti zarađivao. Stoga je bilo zanimljivo slušati priče u disidentskim krugovima tko se sve uputio u potragu za novcem pod agendom da se istražuje tko je ubio Brunu Bušića.“

I na kraju, Mesić tvrdi da je potpuno neobjašnjivo kako je Bušić doslovce preko noći postao jedan od lidera emigracije. „Nije bio dobar govornik, nije bio masovik, a odjednom se vinuo u vrh emigrantske piramide. Na iznenađenje mnogih, dio emigrantskih listova promovirao ga je u vođu. Nekome je očito bilo jako stalo da od Bušića napravi političku zvijezdu,“ napominje Mesić.

Fact-checking Mesićevih priča

S obzirom da je Mesić u knjizi otvorio cijeli niz politički osjetljivih tema, upitali smo Franju Maletića, koji je knjigu uredio, kako je provjeravao brojne Mesićeve tvrdnje.

„U pripremu i pisanje knjige uloženo je mnogo truda i vremena. S obzirom na delikatnost pojedinih dijelova, sam Mesić tražio je od mene da podatke i navode pokušam provjeriti bar kod još jednog izvora. Kazao je: imam skoro 90 godina, pamćenje me odlično služi, ali ipak sve valja provjeriti, nađite arhivske materijale, razgovarajte s drugim svjedocima. Ako griješim u nekoj tvrdnji ili ako postoji i druga strana priče, vrijedi je zabilježiti s jednakom pažnjom kao i moje svjedočenje.“

Zbog toga je Franjo Maletić, po vlastitoj tvrdnji, razgovarao s više stotina pojedinaca, pregledao oko dvije tisuće knjiga i časopisa, 250.000 medijskih zapisa i oko 30.000 dokumenata koje je pronalazio u raznim arhivima. „Malo je autobiografskih knjiga, forme prisjećanja, koje su potkrijepljene s tolikim arhivskim zapisima, literaturom i svjedočanstvima.“

Milijuni u Tuđmanovu sefu

U knjizi Mesić piše i da je nakon smrti Tuđmana u jednom od njegovih sefova pronađen velik novac. “U njemu su bili milijuni u stranim valutama iz donacija hrvatskih iseljenika te gotov novac Reda predsjednikovih vitezova. Zamjenica svih predstojnika Tuđmanova ureda Vesna Škare Ožbolt za pronađene novce je kazala: To nije bio privatni novac Franje Tuđmana ni novac koji je predsjednik dobio iz proračuna. Radilo se o donacijama koje u bile namijenjene predsjedniku.“

Mesić međutim zaključuje da se „uzimanje donacija za vrijeme obavljanja državničke dužnosti u svim zemljama demokracije naziva primanjem mita, što je kazneno djelo.“

U knjizi opisuje i kako je, nakon što je formirano novo Predsjedništvo Hrvatske, Tuđman predložio za sebe plaću od 50.000 jugoslavenskih dinara. „No nakon što se pobunio Duško Bilandžić, kazavši da je neetično dizati toliko plaće u općoj krizi, Tuđman je pristao da mu plaća bude 35.000 dinara.“

Državni novac za Tuđmanovu vilu

Mesić otkriva i da je Tuđman, nakon što je izabran za predsjednika, naredio da mu se uredi kuća te da se iz nje isele dotadašnji stanari. Predložio je i Josipu Manoliću, koji mu je bio susjed, da mu se o državnom trošku uredi stan, ali je Manolić odbio i rekao Tuđmanu „da ga ne uvlači u nešto za što nema novaca.“

Kao predsjednik Vlade, Manolić je kasnije dobio prvi račun na 350.000 njemačkih maraka, koliko je utrošeno na uređenje Tuđmanova stana od 300 četvornih metara. No ni to nije bilo sve, svjedočio je Manolić. Iz vile su iseljeni svi stanari, pa je trebalo urediti još 300 četvornih metara stanova bivših stanara; ukupna cijena koju je potrošio Tuđman popela se na 1.550.000 maraka, što je bilo više od vrijednosti cijele kuće, upozorava Mesić.

Spominjući Manolića, Mesić se prisjetio da ga je Joža nekoliko dana ranije bio nazvao. “Kazao mi je da se moramo naći i dogovoriti što ćemo dalje. Pitao sam ga: Joža, ti imaš 103 godine. Ja ću uskoro 90. Pa o čemu se nas dvojica još imamo dogovarati što ćemo dalje? Sve je iza nas, vrlo malo toga ispred. No Joža je inzistirao da se ipak nađemo,“ smijući se ispričao je Mesić.

Da je Mesić još uvijek u dobroj formi, potvrđuje i to da se nedavno vratio iz Kine, a odmah po završetku našeg razgovora otputio se na novo daleko putovanje, u Indiju.

Rehabilitacija ustaštva

U knjizi Mesić opisuje kako su Manolić i on, nakon završetka Prvog sabora HDZ-a u Lisinskom, krenuli kući. „Manolić je bio vidljivo neraspoložen onim što je čuo u dvorani, pa mi je rekao nešto što se ne zaboravlja: “Otišli smo u dvoranu kao domobrani, a iz nje izašli kao ustaše.“ Manolić se najviše brinuo, piše Mesić, zbog nedefinirane „pomirbe partizana i ustaša“ koju je Tuđman zazivao u ime hrvatskog jedinstva.

„No nije nas zabrinulo samo to što se, kako je rekao Manolić, pomirbom rehabilitiraju ustaše a minimalizira doprinos partizanskog pokreta, već što je on stekao dojam da na Saboru zapravo nije bilo pravih ustaša. Manolić je već tad raspoznavao, ili je znao, da su u dvorani transparenti i povici djela izaslanika, koji su se predstavljali velikim Hrvatima, a brojni od njih pripadaju stranim obavještajnim službama, Službi državne sigurnosti, Kontraobavještajnoj službi JNA KOS-u, ili pak SID-u, tajnoj službi jugoslavenskog ministarstva vanjskih poslova, a ponekad i jednima i drugima“, zapisao je Mesić.

Kao sudionik povijesnih događaja od Hrvatskog proljeća 1971. do stvaranja hrvatske države 1990., Mesić je bez sumnje dragocjen izvor informacija. Ali i čovjek koji pomno analizira zbivanja, a posebno se bavi uzrocima i posljedicama pojedinih događaja te ličnostima koje su u njima sudjelovale.

Nezaobilazni memoari

Nema sumnje da će knjiga izazvati kontroverze i komentare; ima dijelova koji će biti dočekani kao prave političke bombe. Dio Mesićevih spoznaja svakako će baciti i novo svjetlo na brojna povijesna događanja. U novinarskom tekstu nemoguće je prikazati sva dramatična zbivanja u Mesićevu životu, od političkog i policijskog te sudskog progona, kad je obilježen kao hrvatski nacionalist, šovinist i kontrarevolucionar.

Mesić, među ostalima, opisuje svoje susrete i razgovore te komentira i analizira stotine ljudi iz političkog i društvenog života Hrvatske. Pa tako spominje Vladimira Bakarića, Dušana Bilandžića, Srećka Bijelića, Dražena Budišu, Ivana Zvonimira Čička, Savku Dabčević Kučar, Šimu Đodana, Vladu Gotovca, Veljka Kadijevića, Ivana Stevu Krajačića, Miroslava Krležu, Franju Kuharića, Antu Markovića, Matu Meštrovića, Slobodana Miloševića, Josipa Perkovića, Peru Pirkera, Milku Planinc, Ivicu Račana, Vladimira Šeksa, Hrvoja Šarinića, Miku Špiljka, Stipu Šuvara, Miku Tripala, Marka Veselicu…

Franjo Maletić ocijenio je da je Mesićeva knjiga poticaj za druga istraživanja, ali i važan prilog za cjelovitu sintezu novije hrvatske povijesti. „Više se neće moći pisati o tom razdoblju, a da istraživači i povjesničari ne zavire i u Mesićeve memoare.

Preispitivanje političkih mitova

Pojedini se dijelovi knjige nisu kratili, jer kako izbaciti iz knjige rečenicu iz optužnice i sudske presude kojom se utvrđuje da je Stjepan Mesić “svojim djelovanjem nastojao izdvojiti Hrvatsku iz Jugoslavije” još davne 1971.?“

Na kraju, Maletić upozorava da je knjiga osobni pogled Mesića na noviju hrvatsku povijest. „Nije pisana da bude konačna ocjena povijesnih događaja, već poticaj za preispitivanje mitova i percepcije.“ Knjigu su recenzirali profesori Vlatko Cvrtila, Tvrtko Jakovina i Slaven Ravlić.