Ministar zdravstva osobno je i revnosno sudjelovao u višetjednoj prijevari javnosti, a posebice žena, oko ama baš svih relevantnih činjenica u slučaju Mirele Čavajde, nesretne žene koja je tražila prekid trudnoće s plodom koga je napao galopirajući zloćudni tumor mozga i za koga nije bilo života.
Ali ne smije mu se dozvoliti da osjeti ni zeru olakšanja. Jer, da bi se ženama u fertilnoj dobi osigurala zaštita onako kako nalaže važeći zakon – i to u svim aspektima, pravovremeno i bez dodatnih tortura kakve su priuštili Mireli Čavajdi – Beroš je dužan odmah poduzeti niz odlučnih koraka.
Nakaradni podaci već postoje
Zasad nema naznaka da išta čini ako se izuzme vijest da je od svih bolnica u državi hitno zatražio popis ginekologa koji su na svojim odjelima ishodili poseban status pozvavši se prije tri, pet ili deset godina na prigovor savjesti. No i taj mali administrativni potez djeluje kao privid da se nešto radi jer su statistiku koju ministar sada traži prije dosta vremena objavili novinari i nevladine organizacije poput Gonga.
Takvih je liječnika, dakle, oko 60 posto, brojkom 195 od njih 359, čak se otprije zna i u kojim ih je bolnicama koliko. Njima još treba pribrojiti i anesteziologe i medicinske sestre koji također odbijaju sudjelovati u prekidima trudnoće.
Također se već dugo zna da su u zagrebačkom Svetom Duhu svi ginekolozi do jednoga pod prigovorom savjesti, te da takvih ideološki “čistih” bolnica imamo šest. A posebno je nakaradno to da u jedinoj hrvatskoj javnoj bolnici za žene, koja se u Zagrebu zove Petrova, samo pet od ukupno 45 liječnika obavlja prekide trudnoće.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Pravo na obaviješteni izbor
Porazno je, prema tome, da se ministar zdravstva oko dostupnosti pobačaja nalazi u čudu, ali hajde, neka napokon i on pribavi popis. Zanima nas, međutim što će s njim kad ga sastavi. Hoće li ga spremiti u ladicu da zna odverglati ako ga se pita, ili s njim ima neku smislenu namjeru, iako takvu još nije javno priopćio. Jer, stvar je u tome da smjesta moraju promijeniti politiku bolnica u kojima se pobačaji na zahtjev uopće ne rade, ili se udovolji tek jednom od 10 zahtjeva, ili se žene podvrgavaju pranju mozga kako bi same odustale ili potražile pomoć privatno.
Žene svoje zakonsko pravo moraju moći dobiti, kao što ga do sada nisu dobivale godinama, a čiji bi to posao bio ako ne ministrov? Nadalje, Berošev popis prizivača savjesti mora postati javna stvar jer svakoj pacijentici koja traži prekid trudnoće mora biti dano na uvid i na odluku kojem će se liječniku dati u ruke. To se zove pravom na obaviješteni izbor.
Četiri pitanja za Beroša
Beroš bi nas također trebao u kratkom roku izvijestiti o tome kako u bolnicama misli uspostaviti često potpuno porušenu ravnotežu između ginekologa s prigovorom savjesti i njihovih kolega koji rade sve za što su se na specijalizaciji školovali pa tako i pobačaj. A to nužno povlači niz pitanja. Jedno je politika zapošljavanja, koja je do sada očigledno favorizirala prizivače savjesti. Drugo je da li one liječnike, koji su se zbog svojih privatnih uvjerenja izuzeli iz određenih postupaka nasuprot zakonu i zahtjevima struke, treba financijski penalizirati da bi se one druge stimuliralo?
Članak se nastavlja ispod oglasa
Te zašto naši ginekolozi navodno ne znaju obaviti relativno jednostavan postupak prekida kasne trudnoće u okolnostima teških malformacija ploda? I treće, je li točno da ravnatelji bolnica, koje postavljaju politički imenovana upravna vijeća, a ona su u velikom dijelu zemlje HDZ-ova, protežiraju priziv savjesti kao službenu doktrinu? Pa se onda angažman smiješi samo onim liječnicima koji iz interesa stanu uz taj diktat.
A postoji i vrlo važno četvrto pitanje koje se tiče financijskih interesa osiguranika. U dosta bolnica kažu da uslugu prekida trudnoće, zbog raširenog priziva savjesti, osiguravaju ugovorima s vanjskim davateljem tih usluga. No građane koji izdvajaju za javno zdravstvo sigurno ne usrećuje spoznaja da plaćaju dvaput. Financiraju specijalizacije pa onda i plaće ginekologa, a onda još moraju plaćati i angažman izvanbolničkih ugovarača jer njihovi “stipendisti” odbijaju dio svog uobičajenog posla.
Zašto mu ne vjerujem ništa
Na Berošu je također da pomno istraži koji od ginekologa pod prizivom savjesti privatno najnormalnije rade pobačaje i da takve eliminira iz sustava jer se služe prijevarom. To nije nikakvo ulaženje u privatnost, na koju se postalo vrlo moderno pozivati, nego osiguravanje nužnog reda i profesionalnog morala u javnoj službi. A možda prvo što bi čekalo nekog normalnog “Beroša”, nakon skandala kome smo svjedočili, bilo bi to da smjesta, preko stranačkih upravnih vijeća, zatraži smjenu ravnatelja KBC Zagreb dr. Ante Čorušića i ravnatelja Petrove dr. Slavka Oreškovića.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Jer njih dvojica su u slučaju Mirele Čavajde, javno i nejavno, nastupali profesionalno neobranjivo, zakonski neutemeljeno i ljudski sramotno. Utoliko su im lijepu lekciju očitali liječnici iz Slovenije. Da je Beroš pozicije te dvojice doveo u pitanje, mogli bismo se ponadati da će učiniti i drugo što je potrebno da se žene u Hrvatskoj, pored svih svojih zakonskih prava, jednom prestanu tretirati kao slaboumnice. Ovako Berošu ne vjerujem ništa. Traženi popis će dobiti i onda čekati da se sve lijepo zaboravi.
Što, dakle, misli poduzeti ministar Beroš? Ili ne misli ništa?
Beroš možda misli da je sad napokon sve gotovo. Nije. Ne smije mu se dozvoliti da osjeti ni zeru olakšanja
Da bi se ženama u fertilnoj dobi osigurala zaštita onako kako nalaže važeći zakon - i to u svim aspektima, pravovremeno i bez dodatnih tortura kakve su priuštili Mireli Čavajdi - Beroš je dužan odmah poduzeti niz odlučnih koraka
Ministar zdravstva osobno je i revnosno sudjelovao u višetjednoj prijevari javnosti, a posebice žena, oko ama baš svih relevantnih činjenica u slučaju Mirele Čavajde, nesretne žene koja je tražila prekid trudnoće s plodom koga je napao galopirajući zloćudni tumor mozga i za koga nije bilo života.
Zaboli te glava od svih neistina i poluistina koje su se mogle čuti od Vilija Beroša, ravnatelja hrvatskog zdravstvenog sustava, otkako je Čavajda sa svojom strašnom pričom izašla u medije moleći da joj se omoguće njezina prava. Beroš možda misli da je sad napokon sve gotovo i da je tu brigu skinuo s vrata poslavši je da se riješi u Sloveniji.
Ali ne smije mu se dozvoliti da osjeti ni zeru olakšanja. Jer, da bi se ženama u fertilnoj dobi osigurala zaštita onako kako nalaže važeći zakon – i to u svim aspektima, pravovremeno i bez dodatnih tortura kakve su priuštili Mireli Čavajdi – Beroš je dužan odmah poduzeti niz odlučnih koraka.
Nakaradni podaci već postoje
Zasad nema naznaka da išta čini ako se izuzme vijest da je od svih bolnica u državi hitno zatražio popis ginekologa koji su na svojim odjelima ishodili poseban status pozvavši se prije tri, pet ili deset godina na prigovor savjesti. No i taj mali administrativni potez djeluje kao privid da se nešto radi jer su statistiku koju ministar sada traži prije dosta vremena objavili novinari i nevladine organizacije poput Gonga.
Takvih je liječnika, dakle, oko 60 posto, brojkom 195 od njih 359, čak se otprije zna i u kojim ih je bolnicama koliko. Njima još treba pribrojiti i anesteziologe i medicinske sestre koji također odbijaju sudjelovati u prekidima trudnoće.
Također se već dugo zna da su u zagrebačkom Svetom Duhu svi ginekolozi do jednoga pod prigovorom savjesti, te da takvih ideološki “čistih” bolnica imamo šest. A posebno je nakaradno to da u jedinoj hrvatskoj javnoj bolnici za žene, koja se u Zagrebu zove Petrova, samo pet od ukupno 45 liječnika obavlja prekide trudnoće.
Pravo na obaviješteni izbor
Porazno je, prema tome, da se ministar zdravstva oko dostupnosti pobačaja nalazi u čudu, ali hajde, neka napokon i on pribavi popis. Zanima nas, međutim što će s njim kad ga sastavi. Hoće li ga spremiti u ladicu da zna odverglati ako ga se pita, ili s njim ima neku smislenu namjeru, iako takvu još nije javno priopćio. Jer, stvar je u tome da smjesta moraju promijeniti politiku bolnica u kojima se pobačaji na zahtjev uopće ne rade, ili se udovolji tek jednom od 10 zahtjeva, ili se žene podvrgavaju pranju mozga kako bi same odustale ili potražile pomoć privatno.
Žene svoje zakonsko pravo moraju moći dobiti, kao što ga do sada nisu dobivale godinama, a čiji bi to posao bio ako ne ministrov? Nadalje, Berošev popis prizivača savjesti mora postati javna stvar jer svakoj pacijentici koja traži prekid trudnoće mora biti dano na uvid i na odluku kojem će se liječniku dati u ruke. To se zove pravom na obaviješteni izbor.
Četiri pitanja za Beroša
Beroš bi nas također trebao u kratkom roku izvijestiti o tome kako u bolnicama misli uspostaviti često potpuno porušenu ravnotežu između ginekologa s prigovorom savjesti i njihovih kolega koji rade sve za što su se na specijalizaciji školovali pa tako i pobačaj. A to nužno povlači niz pitanja. Jedno je politika zapošljavanja, koja je do sada očigledno favorizirala prizivače savjesti. Drugo je da li one liječnike, koji su se zbog svojih privatnih uvjerenja izuzeli iz određenih postupaka nasuprot zakonu i zahtjevima struke, treba financijski penalizirati da bi se one druge stimuliralo?
Te zašto naši ginekolozi navodno ne znaju obaviti relativno jednostavan postupak prekida kasne trudnoće u okolnostima teških malformacija ploda? I treće, je li točno da ravnatelji bolnica, koje postavljaju politički imenovana upravna vijeća, a ona su u velikom dijelu zemlje HDZ-ova, protežiraju priziv savjesti kao službenu doktrinu? Pa se onda angažman smiješi samo onim liječnicima koji iz interesa stanu uz taj diktat.
A postoji i vrlo važno četvrto pitanje koje se tiče financijskih interesa osiguranika. U dosta bolnica kažu da uslugu prekida trudnoće, zbog raširenog priziva savjesti, osiguravaju ugovorima s vanjskim davateljem tih usluga. No građane koji izdvajaju za javno zdravstvo sigurno ne usrećuje spoznaja da plaćaju dvaput. Financiraju specijalizacije pa onda i plaće ginekologa, a onda još moraju plaćati i angažman izvanbolničkih ugovarača jer njihovi “stipendisti” odbijaju dio svog uobičajenog posla.
Zašto mu ne vjerujem ništa
Na Berošu je također da pomno istraži koji od ginekologa pod prizivom savjesti privatno najnormalnije rade pobačaje i da takve eliminira iz sustava jer se služe prijevarom. To nije nikakvo ulaženje u privatnost, na koju se postalo vrlo moderno pozivati, nego osiguravanje nužnog reda i profesionalnog morala u javnoj službi. A možda prvo što bi čekalo nekog normalnog “Beroša”, nakon skandala kome smo svjedočili, bilo bi to da smjesta, preko stranačkih upravnih vijeća, zatraži smjenu ravnatelja KBC Zagreb dr. Ante Čorušića i ravnatelja Petrove dr. Slavka Oreškovića.
Jer njih dvojica su u slučaju Mirele Čavajde, javno i nejavno, nastupali profesionalno neobranjivo, zakonski neutemeljeno i ljudski sramotno. Utoliko su im lijepu lekciju očitali liječnici iz Slovenije. Da je Beroš pozicije te dvojice doveo u pitanje, mogli bismo se ponadati da će učiniti i drugo što je potrebno da se žene u Hrvatskoj, pored svih svojih zakonskih prava, jednom prestanu tretirati kao slaboumnice. Ovako Berošu ne vjerujem ništa. Traženi popis će dobiti i onda čekati da se sve lijepo zaboravi.