Što Europsku uniju čeka u 2020. godini? Ovo su svi izazovi i potencijalne krize
Ni u novoj godini EU se neće uspjeti riješiti drame oko Brexita, ali najveći test bit će politika proširenja i vladavina prava
U novu godinu Europska unija ulazi s teretom nekoliko ključnih pogrešaka, koje će u 2020. godini imati priliku samo djelomično ispraviti. U ljeto 2019. godine europski lideri, među njima i hrvatski premijer Andrej Plenković, naprasno su odustali od modela Spitzenkandidata, ideje da ona politička grupacija koja ima većinu u Europskom parlamentu treba dati i novog šefa Europske komisije. Taj je model trebao odluku o čelnoj osobi jedne od triju najvažnijih EU institucija barem posredno prepustiti biračima. Birači su, međutim, izigrani, a u tome je ulogu imao i hrvatski premijer.
Kao jedan od pregovarača Europske pučke stranke o raspodjeli top pozicija nakon europskih izbora, Plenković se izborio da EPP zadrži pod sobom Komisiju, što mu je među pučanima zasigurno donijelo dosta političkih poena. Ali je u toj šahovskoj igri kao kolateralna žrtva pao Spitzenkandidat, model koji je trebao biti odgovor na kritike o demokratskom deficitu EU-a. Tu pogrešku u 2020. godini Europska unija više ne može ispraviti jer su karte za narednih pet godina podijeljene. Ali za neke druge poteze još nije prekasno. Evo koji su to presudni izazovi s kojima će se EU morati suočiti u novoj godini.
1. Proširenje
Druga ključna strateška greška EU-a dogodila se krajem godine. Iako je nekadašnja Makedonija, kako bi mogla početi pregovore o pristupu Europskoj uniji, promijenila ime u Sjeverna Makedonija, nade Skoplja u listopadu su potopljene zbog protivljenja Francuske i još nekolicine država članica. Bila je to „teška povijesna greška”, kako ju je, bez zadrške, nazvao bivši predsjednik Komisije Jean-Claude Juncker.
Malobrojan, ali očito politički moćan opozicijski blok zemalja koje su se usprotivile otvaranju pregovora predvodio je francuski predsjednik Emmanuel Macron. Unatoč upozorenjima da će vjerodostojnost EU-a biti ozbiljno narušena ako Bruxelles ne ispuni svoja obećanja prema Sjevernoj Makedoniji (i Albaniji), Macron je praktički na čekanje stavio politiku proširenja. Dokad – ne zna se. Ali, ne uspije li Europska unija slomiti otpor Pariza, „povijesna greška” oko proširenja, politike koja se svojedobno smatrala jednom od uspješnijih politika EU-a, progonit će EU još daleko nakon 2020. godine.
2. Brexit
Proširenje je zasad na čekanju, ali njemu suprotan proces upravo traje: prvi puta u povijesti Europska unija ove će godine službeno izgubiti jednu zemlju članicu. Još otkako su se Britanci u ljeto 2016. godine izjasnili za razlaz s EU-om, Brexit je dominirao gotovo pa svakim briselskim sastankom, susretom, summitom. Trebale su tri i pol godine pregovora, tri odgode izlaska i dva izvanredna izlaska na birališta, da datum Brexita konačno bude fiksiran.
Sa zadnjim danom siječnja, Ujedinjeno Kraljevstvo formalno napušta EU, iako će još najmanje do kraja 2020. godine slijediti europska pravila, u tzv. prijelaznom razdoblju koje građanima i poduzetnicima treba omogućiti da se, nakon gotovo pola stoljeća, pripreme na život izvan EU-a. No, Brexit će i u 2020. godini intenzivno zaokupljati pažnju Bruxellesa: tek treba dogovoriti buduće odnose s bivšom članicom, po željama vlade Borisa Johnsona najkasnije do kraja godine.
Nova šefica Komisije Ursula von der Leyen već je upozorila da je „jako brinu” kratki rokovi, sugerirajući da će prijelazno razdoblje od 11 mjeseci možda trebati produžiti. Johnsonova vlada tome, međutim, nije sklona. EU, po svemu sudeći, čeka još jedna klasična breksitovska godina, godina političkih previranja u Westminsteru, kasnonoćnih summita u Bruxellesu i, vjerojatno, novih odgoda. U zadnji čas i s puno drame.
3. Proračun
Bitka za svaki euro: to je, ukratko, fajt koji čeka zemlje članice Europske unije u 2020. godini. Rasprave o budućem sedmogodišnjem proračunu, za razdoblje od 2021. do 2027. godine, vode se već mjesecima, ali zasad bez opipljivih rezultata. Države se ne mogu dogovoriti niti koliko bi uopće novi proračun trebao biti težak.
Jedna skupina država zagovara manji proračun (u skladu s logikom da EU s jednom članicom manje, koja je usto i neto uplatiteljica u zajedničku kasu, mora jednostavno i trošiti manje); druga se skupina, koju predvodi Francuska, bori za očuvanje financijskih izdataka za poljoprivredu; treća skupina, u kojoj je i Hrvatska, strahuje da bi manji proračun išao na uštrb fondova kojima se financiraju manje razvijene regije.
Na to još treba dodati prijedloge za povećanje nacionalnog sufinanciranja (Hrvatska bi, primjerice, umjesto 15 posto, morala osigurati 30 posto vlastitog novca za EU projekte), skraćivanje provedbe projekata (s tri na dvije godine), uvođenje novih vlastitih sredstava EU proračuna (poput tzv. poreza na nereciklirani plastični otpad – zamislite samo kako po tom pitanju stoji Hrvatska)… Ukratko, dakle: bit će to bitka za svaki euro.
4. Europski zeleni plan
U svijetu u kojem je tinejdžerica Greta Thunberg nova heroina, a mladi – i u Zagrebu – prosvjeduju zbog klimatskih promjena, Europska unija nema izbora: mora naći načina da svoje gospodarstvo učini održivijim, a pritom jednako konkuretnim. Odgovor nove predsjednice Komisije Ursule von der Leyen je Zeleni plan za Europu.
Ambiciozni program, koji je Komisija predstavila početkom prosinca, obuhvaća praktički sve sektore gospodarstva – promet, energetiku, poljoprivredu, građevinu, teške industrije, nove tehnologije… Plan je da Europa postane prvi klimatski neutralan kontinent, da se značajno smanje emisije stakleničkih plinova, novac ulaže u ekološki održive projekte, udvostruči energetska obnova zgrada, smanji uporaba pesticida, promet prebaci sa cesta na željeznicu…
Samo, tko će to platiti? To je, kako smo već pisali, ključno pitanje na kojem će se testirati održivost Komisijina plana i volja država članica da ga provedu. I za Hrvatsku je to, dakako, jedno od bitnijih pitanja: može li zemlja, koja je nerijetko na mukama i zbog sasvim „obične” tranzicije – one koja obuhvaća „samo” zbrinjavanje otpada – uskočiti u taj vlak?
5. Vladavina prava
Godinu koja je za nama Europska unija napušta s neslavnim rezultatom oko vladavine prava. Poljska i Mađarska već su notorni primjeri: vlade obiju zemalja u stalnim su sukobima s Bruxellesom zbog mjera koje briselska administracija smatra pritiskom na suce, ugrožavanjem neovisnosti pravosuđa, pa i temeljnih vrijednosti na kojima počiva europska zajednica. Stvari su krajem godine otišle toliko daleko da je poljski vrhovni sud objavio dramatično upozorenje da bi Poljska, provedu li se najavljene reforme u sudstvu, mogla biti prisiljena napustiti EU.
Neslavnom popisu u 2019. godini priključila se najprije Rumunjska, koju je Frans Timmermans, bivši i sadašnji potpredsjednik Komisije, u svibnju upozorio na moguće posljedice spornih reformi u pravosuđu. Teško da se ikad ranije dogodilo da takvo upozorenje bude poslano državi koja u tom trenutku predsjeda EU-om. A onda se krajem godine „dogodila” i Malta: mala sredozemna članica, koja gotovo nikada ne dospijeva na naslovnice europskih medija, postala je novi slučaj nakon što je istraga ubojstva malteške novinarke Daphne Caruane Galizie dovela do nekih sad već bivših visokih dužnosnika i biznismena s navodnim vezama u vladi.
Maltežani su prosvjedima tražili odlazak i premijera Josepha Muscata, kojeg je na ostavku pozvao čak i Europski parlament. Muscat, koji negira bilo kakvu umješanost u ovaj skandal, najavio je da s dužnosti odlazi sredinom siječnja, nakon što njegova stranka izabere nasljednika.
Vladavina prava će, stoga, i u 2020. godini biti testni poligon za vjerodostojnost EU-a: hoće li uspjeti stati na kraj potkopavanju zajedničkih vrijednosti, koje bi, u konačnici, trebale biti ono što Europsku uniju drži na okupu?