Telegram komentar: Što je dobro, a što loše u Baldasarovu pozivu na Milanovićevu ostavku
Baldasar bi trebao biti među zadnjim esdepeovcima koji na to imaju pravo
Kada je potkraj stare godine, na tradicionalnom druženju s novinarima u vili Dalmacija, predsjednik splitskog SDP-a i gradonačelnik Splita Ivo Baldasar oštro prozvao Zorana Milanovića zbog izbornog poraza zatraživši od njega i cijelog stranačkog vodstva ostavku, oduzeo je na trenutak naslovnice Oreškoviću, Petrovu, Karamarku ili Grmoji. Na vidjelo je izašao jedan za SDP znakoviti politički sukob koji u Splitu tinja već nekoliko mjeseci, točnije od trenutka kada Milanović nije Baldasara stavio na listu za Sabor.
Osamljeni čestitar
Prema svemu sudeći Milanović se nije mogao oduprijeti sasvim opravdanoj bojazni da će se u Dalmaciji izgubiti jedan dio glasova ako se na biralištima pojavi ime splitskog gradonačelnika kojemu su, među ostalim, mnogi teško zamjerili postavljanje spomenika s natpisom Za dom spremni IX. bojni HOS-a imena Rafael vitez Boban u Boškovićevoj ulici u Splitu 3, kao i službeno izaslanstvo Grada Splita koje je prošle godine 10. travnja, Dan NDH, poslao da položi vijenac na isti spomenik.
Milanović je, navodno, namjeravao ići i korak dalje – raspustiti rukovodstvo splitske organizacije kako bi se, prije redovnih predsjedničkih izbora u stranci, doduše sa zakašnjenjem od pola godine, “obračunao” s očitim desničarskim očijukanjima Ive Baldasara.
Mnogi među članstvom SDP-a u Splitu, nezadovoljnim ukupnim djelovanjem svog stranačkog predsjednika, misle da je pozivom na ostavku cjelokupnog užeg rukovodstva SDP-a Hrvatske Baldasar zapravo predusreo takve nakane i napao kako bi obranio svoju političku budućnost i one oko sebe u stranci i gradskoj vlasti. Uz nespornu argumentaciju koju, kada je riječ o ostavkama, vidi u demokratskim običajima u strankama europskog zapada, Baldasar se istodobno postavio kao odvjetnik suparničke političke stranke.
Zamjerio je Milanoviću “preteške riječi” upućene HDZ-u, a pobrinuo se i za političko soliranje: jedini je iz korpusa koalicije Hrvatska raste uputio srdačne čestitke novoizabranom predsjedniku Sabora Reineru, što bi se moglo nazvati ničim izazvanom političkom kurtoazijom.
Naime, svi njegovi iz stranke i koalicije u Saboru su se suzdržali od podrške tom izboru. Čestitao je posebno i mandataru Oreškoviću kojemu je odmah ponudio svesrdnu suradnju, iako nitko u Hrvatskoj u tom trenutku još ne zna ništa o programu buduće vlade i hoće li te vlade uopće biti.
Baldasar se, dakle, i nadalje ponaša kao da je njihov rođeni, pridonoseći uvelike, na različitim poljima djelovanja, od relativizacije temeljnih vrijednosti do populističkih produciranja, ozbiljnom zamagljivanju stranačkog identiteta, u čemu nije jedini. Ni ovaj put nije izostala njegova uobičajena mantra o “zajedništvu” kojim ćemo riješiti baš sve naše nacionalne (i splitske) probleme.
Bez zgražanja
Sukob Ive Baldasara i Zorana Milanovića zaslužuje pozornost zato što u splitskih SDP-ovaca izaziva snažne kontroverzije. Njihovo javno suprotstavljanje ne događa se, naime, na politički raščišćenom terenu, otkrivajući mnogo toga o funkcioniranju SDP-a kao stranke.
Pođimo redom. Milanović se nije pridružio javnom zgražanju zbog postavljanja vijenca na spomenik IX. bojni HOS-a od strane splitskog gradskog izaslanstva 10. travnja prošle godine. Šutnjom se prešlo i preko snimke na kojoj se Ante Kotromanović i Predrag Matić Fred vesele uz ustašku pjesmu Jure i Boban.
Gotovo se ignoriralo i postrojavanje Glavaševih crnokošuljaša na Trgu sv. Marka prigodom predaje izbornih lista u Hrvatskom saboru. Nekoliko dana nakon tog događaja Milanoviću su na konvenciji SDP-a u Splitu bila puna usta antifašizma, a Baldasara nije povezivao s NDH kao tijekom nedavnog televizijskog intervjua. Milanovićev izaslanik na obilježavanju 70. godišnjice osnutka Narodne vlade Hrvatske u Splitu Ranko Ostojić rekao je da je Baldasar antifašist.
Tek šifrirano i u rukavicama blago mu je zamjerio postavljanje vijenaca od strane gradskog izaslanstva. Sada, nakon što je Baldasar istupio s pozivom da rukovodstvo SDPH-a dade ostavku, izjavio je kako je siguran da bi za Baldasara idealan dan izbora u SDP-u bio – 10. travnja!
Nije sporno što je gradonačelnik Splita Ivo Baldasar tražio Milanovićevu ostavku nakon izbornog poraza, nego što bi on trebao, prema političkoj orijentaciji i uspješnosti svog mandata, biti među zadnjim istaknutim esdepeovcima koji na to imaju pravo
Politička ljubav
U kratkotrajnoj povijesti odnosa Baldasara i Milanovića značajna je i epizoda s Glavnog odbora SDP-a početkom lipnja 2014. godine, kada je splitski gradonačelnik dao javnu potporu isključenju Slavka Linića iz stranke, što je bio presudni glas za tijesnu Milanovićevu pobjedu, njemu posebno važnu nakon SDP-ova poraza na izborima za Europski parlament. Dvadesetak dana nakon toga, prigodom prvog posjeta nekom većem ogranku SDP-a nakon bitke na Glavnom odboru, potkraj lipnja 2014. godine, politički oslabljeni Milanović gostovao je kod Baldasara u splitskom SDP-u.
Baldasar je prisutne članove Gradskog odbora, naime, zamolio za korektnost prema premijeru i predsjedniku stranke. Dobar prijem u Splitu primirio je tada kritičke duhove u većem dijelu SDP-a Hrvatske, posebno u Rijeci. Milanoviću tradicionalno nije pretjerano bilo sklono ni rukovodstvo zagrebačkog SDP-a, na čijem je čelu Davor Bernardić, koji je na unutarstranačkim izborima u Zagrebu u listopadu 2013. godine u prvom krugu pomeo Milanovićeve ministre Miranda Mrsića i Gordana Marasa.
Treba se podsjetiti da je potkraj lipnja 2014. godine u Splitu Milanović veličao Baldasarovu pobjedu koja je spasila SDP od potopa na lokalnim izborima u svibnju 2013. godine. Kako SDP nije uspio pobijediti u Zagrebu, Split je postao najveći hrvatski grad u kojem je ta stranka na vlasti.
Poruke konkurentima
Iako se na osobnoj razini nikad nisu pretjerano približili, između Milanovića i Baldasara još je, dakle, prije prošlog ljeta cvjetala politička ljubav.
Kada čitamo i slušamo njihove poruke odaslane ovih dana preko medija, teško se oteti dojmu da su, zapravo, one upućene njihovim izravnim konkurentima. Baldasaru je svakako cilj ostati gradonačelnik Splita i predsjednik splitskog SDP-a, a Milanoviću ostati na čelu SDP-a kako bi ponovno mogao doći u poziciju borbe za mjesto premijera.
Baražna vatra članova rukovodstva SDP-a Hrvatske i drugih esdepeovaca bliskih Zoranu Milanoviću upućena je mogućim Milanovićevim protukandidatima – Komadini, Piculi ili Mršiću – na, prema svemu sudeći, vrlo skorim izborima za predsjednika stranke, na kojima će svih 40-ak tisuća članova SDP-a imati pravo glasa.
Milanovićevo “We’ll give them hell” ne odnosi se samo na HDZ i Most nego i na unutarstranačke oponente. Unutarstranačka kampanja bila bi nastavak izborne kampanje, a s unutarstranačkim izborima žuri se prije nego nova vlada doživi očekivani medeni mjesec s hrvatskom javnošću kakav je na početku mandata imala i Milanovićeva Vlada.
Splitski oponenti Milanoviću najviše zamjeraju zatvaranje u uski krug suradnika koji, mimo stranačkih tijela, donosi sve odluke u stranci pa i kadrovira, dok su se predsjedništvo SDP-a Hrvatske i Glavni odbor uglavnom sveli na ulogu tijela koje samo formalno potvrđuje odluke predsjednika. To se vidjelo tijekom pregovora o sastavljanju buduće vlade kada je Milanović ignorirao zaključak Glavnog odbora SDP-a i pristao na koaliciju s HDZ-om i Mostom.
Posebno se kritizira činjenica da je Milanovićev kružok biran pretežno prema načelu poslušnosti, a ne kompetencije dok su u kadroviranju važna prijateljstva i veze, a ne stručne kvalifikacije. Jedna od većih zamjerki na Milanovićevo kadroviranje je i oslanjanje na veliki dio “ljudi iz sustava” koji je sudjelovao u upropaštavanju Hrvatske pod HDZ-ovim vladama.
Na funkcijama je ostavljen, pa čak i unaprijeđen, veliki broj HDZ-ovih kadrova, sa članskom iskaznicom ili bez nje, koji su bili ljudi od najvećeg povjerenja Ive Sanadera, Božidara Kalmete, Tomislava Karamarka i ostalih HDZ-ovih perjanica. Ostale zamjerke su standardne: nedostatak volje da sasluša bilo kakvu kritiku i etiketiranje nositelja promišljanja koji nisu na njegovoj “liniji” i “elitizam” bez pokrića, što se ilustrira nazivanjem članova SDP-a “stranačkom sitneži” u Milanovićevu krugu suradnika.
U splitskom SDP-u Milanoviću zamjeraju i to što je, za razliku od drugih sredina, u Splitu izostala bilo kakva velika investicija, pri čemu se posebno ističe pasivnost HŽ Infrastrukture u rješavanju problema vezanih uz početak projekta Istočna obala.
Na neraščišćenom političkom terenu unutar rukovodstva splitskog SDP-a bilo je ostalo, dakle, spočitavanje Baldasaru da drži stranu Zoranu Milanoviću. Sada, prozivkom Milanovića nakon izgubljenih izbora, Baldasar taj teren čisti i marginalizira ne samo svoje konkurente u splitskom SDP-u nego dobiva i većinsku potporu lokalnog stranačkog rukovodstva zatvarajući prolaz svojim rivalima, prije svih potpredsjedniku splitskog SDP-a Darku Pariću, nekadašnjem pomoćniku ministra Bauka, novoizabranom saborskom zastupniku i bivšem koordinatoru SDP-a za X. izbornu jedinicu.
Zamjerke iz Splita
Unutar SDP-a spominjao se, naime, scenarij prema kojem bi nakon izborne pobjede upravo Parić, uz potporu članova predsjedništva stranke Ranka Ostojića, Branka Grčića i Arsena Bauka, zamijenio Baldasara na čelnoj poziciji u splitskom SDP-u. Sada Baldasar prilično mirno može čekati lokalne izbore, barem što se potpore rukovodstva splitskog SDP-a tiče. Druga je pak stvar što će reći građani.
Splitska organizacija SDP-a dala je Milanovićevu kabinetu dva potpredsjednika Vlade i jednog ministra s obližnjeg Brača (Grčić, Ostojić, Bauk) te gradonačelnika drugog najvećeg hrvatskog grada. Izabran s vrlo malom razlikom u glasovima u odnosu na hadezeovskog protukandidata, Baldasar se u svom gradonačelnikovanju opredijelio za populizam bandićevskog tipa, iako se kao izraziti populist ne može ni izdaleka pohvaliti nekom popularnošću među Splićanima i jednom dijelu esdepeovaca.
Tome je mnogo razloga koji ne spadaju u užu tematiku ovog teksta. Svojim istupom na nacionalnoj razini, prozivajući Milanovića, zapravo je mnoge u Splitu podsjetio da je on ne samo gradonačelnik nego i predsjednik Socijaldemokratske partije, stožerne stranke ljevice (bolje: lijevog centra) jer ga malo tko u gradu danas, od izlaska iz potpune političke anonimnosti na javnu scenu, tako percipira. Sve u svemu, mnogi smatraju da nije sporno što je tražio ostavke nego što bi, prema političkoj orijentaciji i uspješnosti mandata na vlasti, trebao biti među zadnjim esdepeovcima na istaknutim položajima koji na to imaju puno pravo.
Komentar je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 09. siječnja 2016.