Želim se odavde ispričati cijeloj kasti visokopozicioniranih hrvatskih političara i državnih mislilaca koja je u ovih 30 godina rijetko kad porodila neku stvarno ozbiljnu i doraslu figuru, nekoga koga pogone ispravne humane vrijednosti i ideal općeg dobra i uz to strast da smisli i založi se i provede politike koje se na tome osnivaju.
Dakle, evo. Molim da mi oproste Andrej Plenković, Tomislav Karamarko, Tonino Picula, Ruža Tomašić, Brkić Vaso, Miro Kovač, Ivo Josipović, Kolinda Grabar Kitarović, Zoran Milanović, čelnici visokih društvenih institucija i svi drugi redom. Klanjam se zbog svojih zabluda toj zlatnoj hrvatskoj elitnoj loži u koju sipamo javni novac i posipam se sivim lugom.
Izvana gladac, iznutra ništa
Mislila sam, naime, da su ti naši nesposobniji, intelektualno tanji i kompletno lošiji od figura koje vode Europsku uniju pri čemu su neki od njih – kombinacije su nepregledne – još i lažljivi, ekscesno samodopadni, hladni, kradljivi, licemjerni i prazni kao gnjili orah. Izvana gladac, svilena kravatica, akademski govor i skupi sat. Iznutra ništa.
Sada vidim da taj cvijet hrvatskog značaja, kome se u to ime skrušeno ispričavam, nije ništa gori od ovih u EU koje predvode plastificirana birokratkinja Ursula von der Leyen i Dubravka Šuica, neokrunjena kraljica svih hrvatskih uhljeba. Isti su. Jad ovdje, jad tamo. To tako para mozak dok ih promatramo kako se paradno prešetavaju na granici Grčke i Turske iza koje stoje tisuće jadnih i bijednih ljudi s malom, gladnom i prljavom djecom i mole se raznim bogovima da netko pogleda u njihovu nesreću i da budu spašeni.
Dakle, pogrešno odgajamo svoju djecu
Slušajući otvrdle i prejedene pripadnike tog našeg zajedničkog europskog dvora kako gadljivo drobe i metiljaju o migrantskoj krizi, a s njima i našeg uznositog premijera Plenkovića, pitamo se kako nam je uspjelo toliko zastraniti da svoju djecu pogrešno odgajamo na bajkama i evanđeljima učeći ih da svaki čovjek ima pravo živjeti mirno i sigurno. I da ćeš onoga tko pati požaliti, pružiti mu ruku i komad kruha.
Zašto smo kod sebe doma takvi staromodni kreteni kad se priroda uljudbenih stvari na ovom kontinentu očigledno toliko promijenila da se današnja vlastodržačka elita europskog kanona – toga koji sintetizira ”naše” vrijednosti i naprednu političku misao – odnosi prema ljudima izvan EU kao prema stjenicama.
Članak se nastavlja ispod oglasa
I to zbirno ime – migranti – nadmeno su im nadjenuli da bi s njima mogli općiti kao s nekom apstraktnom i dehumaniziranom masom koja se njihovih blagorodstava tiče samo utoliko što im smeta, gnjavi ih svojim postojanjem, svojim beznadnim sudbinama, svojom kuknjavom i svojim sklopljenim rukama.
Uvredljiva je ta neljudskost
Kad smo se pripremali za ulazak Hrvatske u EU, vjerovali smo da se formalno pridružujemo nekoj boljoj europskoj kulturi, rasadištu boljih politika, pa ćemo zajedno i mi u paketu postati širi, humaniji, dalekovidniji i solidarniji. Ali brus. Kako glupo i infantilno. Ako nisi prije shvatio, moraš shvaćati sada, nakon što je turski predsjednik Erdogan počeo pomalo propuštati 3,5 ili četiri milijuna izbjeglica iz kaveza svojih kampova za koje mu je EU plaćala da ih drži čvrsto zatvorene. Jer sada, kad opet imamo ”migrantsku krizu”, sve što znaju izgovoriti mikrofoni europskih tijela spada u leksik zidova, ograda i odmazde. Vojska, Frontex, granica, postupanje, zapreke, trupe, zaustavljanje, obalna staža, sprečavanje, suzavac.
Počinje te biti užasno sram kao građanina takve naddržavne tvorbe koja je posve dovela u pitanje načelo da bi svatko trebao imati pravo pobjeći od mrklog jada u svojoj zemlji nekamo gdje će imati bolji život i gdje mu bombe neće ubijati djecu. Uvredljiva je ta neljudskost na koju nas srozavaju ti bijedni državnici, te sitne duše i ti navodni veliki vjernici koji su boga čak zapisali u programima svojih stanaka. Nema tu politika, nema vizije, nema diplomacije, nema tu ničega. Samo strašna, sebična i očajna praznina.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zidovi, vojska i žica nisu politika
Pa što su mislili od 2015. do danas? Da će jednog lijepog dana, sami od sebe, naprosto propasti u zemlju ti izbjeglički kampovi puni devetogodišnjeg sirijskog ratnog očaja, pa afganistanskog, pa iračkog, ta grotla u kojima djeca ne idu u školu, u kojima se šire bolesti i gdje nema nade ni za koga? A jesu li išta poduzeli kroz ove godine da se nađu neka rješenja? Jesu li vodili računa što će biti kad dođe to neizbježno sutra koje je, evo, došlo danas? Jesu li u svojim mekim foteljama razmišljali što bi se sve dalo učiniti jer u njima i sjede da nešto učine? I sada cinično prozivaju Tursku da ih pritiska ”udarom migranata” i opet će ponuditi samo pare jer i ne znaju ništa drugo.
A najodvratnije je nama u Hrvatskoj slušati te naše europarlamentarce, recimo Piculu iz SDP-a i Željanu Zovak iz HDZ-a, kako jednoglasno pozivaju EU da nipošto ne pristane na ucjenu iz Turske, ili Plenkovića i Božinovića dok razmazuju svoje paušalne i bezvrijedne izjave o ”sigurnosti Europe” i ”zajedničkoj politici”. Ma kojoj politici? Zidovi, vojska i žica nisu politika. Da su takvu ”politiku” imale druge zemlje kad se u Hrvatskoj ubijalo i razaralo, a te su druge zemlje srdačno primale naše izbjeglice, Domovinski rat završio bi s dvostrukim brojem mrtvih. Ali njih koji danas tako govore nije sram, niti se gade sami sebi kao mi – nekrivi i nemoćni – a ipak suodgovorni jer takvi govore u ime svih nas.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Što je točno EU poduzela od 2015. do danas? Nadala se da će migrantski kampovi, eto, naprosto nestati
Izbjegličko pitanje? Vodstvo EU dovodi nas do toga da se počnemo gaditi sami sebi
Sad vidimo da naši državni mislioci nisu ništa gori od elite EU koju predvode plastificirana birokratkinja Ursula von der Leyen i Dubravka Šuica, neokrunjena kraljica svih hrvatskih uhljeba. Isti su. Jad ovdje, jad tamo. To tako para mozak dok ih promatramo kako se paradno prešetavaju na granici Grčke i Turske iza koje stoje tisuće jadnih i bijednih ljudi s malom, gladnom i prljavom djecom i mole se raznim bogovima da netko pogleda u njihovu nesreću i da budu spašeni.
Želim se odavde ispričati cijeloj kasti visokopozicioniranih hrvatskih političara i državnih mislilaca koja je u ovih 30 godina rijetko kad porodila neku stvarno ozbiljnu i doraslu figuru, nekoga koga pogone ispravne humane vrijednosti i ideal općeg dobra i uz to strast da smisli i založi se i provede politike koje se na tome osnivaju.
Dakle, evo. Molim da mi oproste Andrej Plenković, Tomislav Karamarko, Tonino Picula, Ruža Tomašić, Brkić Vaso, Miro Kovač, Ivo Josipović, Kolinda Grabar Kitarović, Zoran Milanović, čelnici visokih društvenih institucija i svi drugi redom. Klanjam se zbog svojih zabluda toj zlatnoj hrvatskoj elitnoj loži u koju sipamo javni novac i posipam se sivim lugom.
Izvana gladac, iznutra ništa
Mislila sam, naime, da su ti naši nesposobniji, intelektualno tanji i kompletno lošiji od figura koje vode Europsku uniju pri čemu su neki od njih – kombinacije su nepregledne – još i lažljivi, ekscesno samodopadni, hladni, kradljivi, licemjerni i prazni kao gnjili orah. Izvana gladac, svilena kravatica, akademski govor i skupi sat. Iznutra ništa.
Sada vidim da taj cvijet hrvatskog značaja, kome se u to ime skrušeno ispričavam, nije ništa gori od ovih u EU koje predvode plastificirana birokratkinja Ursula von der Leyen i Dubravka Šuica, neokrunjena kraljica svih hrvatskih uhljeba. Isti su. Jad ovdje, jad tamo. To tako para mozak dok ih promatramo kako se paradno prešetavaju na granici Grčke i Turske iza koje stoje tisuće jadnih i bijednih ljudi s malom, gladnom i prljavom djecom i mole se raznim bogovima da netko pogleda u njihovu nesreću i da budu spašeni.
Dakle, pogrešno odgajamo svoju djecu
Slušajući otvrdle i prejedene pripadnike tog našeg zajedničkog europskog dvora kako gadljivo drobe i metiljaju o migrantskoj krizi, a s njima i našeg uznositog premijera Plenkovića, pitamo se kako nam je uspjelo toliko zastraniti da svoju djecu pogrešno odgajamo na bajkama i evanđeljima učeći ih da svaki čovjek ima pravo živjeti mirno i sigurno. I da ćeš onoga tko pati požaliti, pružiti mu ruku i komad kruha.
Zašto smo kod sebe doma takvi staromodni kreteni kad se priroda uljudbenih stvari na ovom kontinentu očigledno toliko promijenila da se današnja vlastodržačka elita europskog kanona – toga koji sintetizira ”naše” vrijednosti i naprednu političku misao – odnosi prema ljudima izvan EU kao prema stjenicama.
I to zbirno ime – migranti – nadmeno su im nadjenuli da bi s njima mogli općiti kao s nekom apstraktnom i dehumaniziranom masom koja se njihovih blagorodstava tiče samo utoliko što im smeta, gnjavi ih svojim postojanjem, svojim beznadnim sudbinama, svojom kuknjavom i svojim sklopljenim rukama.
Uvredljiva je ta neljudskost
Kad smo se pripremali za ulazak Hrvatske u EU, vjerovali smo da se formalno pridružujemo nekoj boljoj europskoj kulturi, rasadištu boljih politika, pa ćemo zajedno i mi u paketu postati širi, humaniji, dalekovidniji i solidarniji. Ali brus. Kako glupo i infantilno. Ako nisi prije shvatio, moraš shvaćati sada, nakon što je turski predsjednik Erdogan počeo pomalo propuštati 3,5 ili četiri milijuna izbjeglica iz kaveza svojih kampova za koje mu je EU plaćala da ih drži čvrsto zatvorene. Jer sada, kad opet imamo ”migrantsku krizu”, sve što znaju izgovoriti mikrofoni europskih tijela spada u leksik zidova, ograda i odmazde. Vojska, Frontex, granica, postupanje, zapreke, trupe, zaustavljanje, obalna staža, sprečavanje, suzavac.
Počinje te biti užasno sram kao građanina takve naddržavne tvorbe koja je posve dovela u pitanje načelo da bi svatko trebao imati pravo pobjeći od mrklog jada u svojoj zemlji nekamo gdje će imati bolji život i gdje mu bombe neće ubijati djecu. Uvredljiva je ta neljudskost na koju nas srozavaju ti bijedni državnici, te sitne duše i ti navodni veliki vjernici koji su boga čak zapisali u programima svojih stanaka. Nema tu politika, nema vizije, nema diplomacije, nema tu ničega. Samo strašna, sebična i očajna praznina.
Zidovi, vojska i žica nisu politika
Pa što su mislili od 2015. do danas? Da će jednog lijepog dana, sami od sebe, naprosto propasti u zemlju ti izbjeglički kampovi puni devetogodišnjeg sirijskog ratnog očaja, pa afganistanskog, pa iračkog, ta grotla u kojima djeca ne idu u školu, u kojima se šire bolesti i gdje nema nade ni za koga? A jesu li išta poduzeli kroz ove godine da se nađu neka rješenja? Jesu li vodili računa što će biti kad dođe to neizbježno sutra koje je, evo, došlo danas? Jesu li u svojim mekim foteljama razmišljali što bi se sve dalo učiniti jer u njima i sjede da nešto učine? I sada cinično prozivaju Tursku da ih pritiska ”udarom migranata” i opet će ponuditi samo pare jer i ne znaju ništa drugo.
A najodvratnije je nama u Hrvatskoj slušati te naše europarlamentarce, recimo Piculu iz SDP-a i Željanu Zovak iz HDZ-a, kako jednoglasno pozivaju EU da nipošto ne pristane na ucjenu iz Turske, ili Plenkovića i Božinovića dok razmazuju svoje paušalne i bezvrijedne izjave o ”sigurnosti Europe” i ”zajedničkoj politici”. Ma kojoj politici? Zidovi, vojska i žica nisu politika. Da su takvu ”politiku” imale druge zemlje kad se u Hrvatskoj ubijalo i razaralo, a te su druge zemlje srdačno primale naše izbjeglice, Domovinski rat završio bi s dvostrukim brojem mrtvih. Ali njih koji danas tako govore nije sram, niti se gade sami sebi kao mi – nekrivi i nemoćni – a ipak suodgovorni jer takvi govore u ime svih nas.