Što je toliko neoprostivo što djeca od sedam godina nisu naučila u školi da ih okrutni sustav tjera da ponavljaju prvi razred?

Bolesno postaje normalno

Pogotovo odvratno utoliko što tu drakonsku okrutnost nad djecom ne proizvodi neka zla i nekontrolabilna sila, nego naš javno financirani školski sustav, koji o svojim odgojnim kompetencijama misli sve najbolje. Te smo superlative tjednima slušali za vrijeme nedavnog štrajka za veće plaće.

Vjerujem da nikome pri zdravoj pameti ne treba tumačiti zašto je rušenje djece od sedam ili osam godina goli teror nad najranjivijim tkivom koji školske vlasti ne smiju dopustiti. No, kako vidimo, ni ministrica Blaženka Divjak, ni oni prije nje, a ni sva ta samodopadna prosvjetna udruženja, nisu tim povodom maknuli ni malim prstom. Tako još jedna bolesna stvar u Hrvatskoj postaje kao zdrava i kao normalna.

Uzrok je očito u tome da odgovorni za škole i za djecu ili ne razumiju ni ”p” od pedagogije, ili ih jednostavno nije briga. Ne može biti nijedan drugi. Inače bi se ta svinjarija zabranila dekretom. A one školnike koji ne bi poslušali pozivajući se na svoju ”autonomiju”, pobacalo bi se fino ravno na cestu da više ne uništavaju djecu.

Slova ćemo svi naučiti

Jer kad takve najmanje od najmanjih učenika hladno viktimiziraju njihovi učitelji, ti koji bi ih u najnježnijoj dobi prvi trebali ohrabriti, pokazati im što sve mogu, dati im ljubavi i poleta kako bi veselo išli na nastavu – onda takvi učitelji nikome ne trebaju. Takvi su učitelji zlo.

Što je to, uostalom, tako neoprostivo što nisu naučili ti mali ponavljači da bi iznova morali u prvi razred? Muče se sa slovom ”đ”? Nisu još sigurni što jede konj? Je li lubenica voće ili povrće? U sastavku ubroje i psa s kojim se maze na kauču među članove obitelji? Stalno traže piškiti? Pišu Mama velikim slovom? Za to ih se vraća da ponavljaju razred i ponizi ih se za cijeli život?

Kad je moja mlađa kći išla u prvi razred, dolazila bi svaki dan doma ponosno pokazujući gomilu petica. To nam je bilo malo komično pa sam jednom pitala tu učiteljicu zašto ih tako neumjereno nagrađuje. Rekla mi je kako je isprva najvažnije da se u školi počnu osjećati dobro i prihvaćeno. Slova ćemo lako naučiti, svi ih znamo, zar ne, kazala mi je tada ta pametna mlada žena. Tko je čitao nešto o pedagogiji, zna da to i jest uvriježeni stav. Zato u mnogim zemljama na početku školovanja i nema brojčanih ocjena, negdje ih nema po nekoliko prvih godina.

Bez pomoći za djecu kojoj je teško

Najprije se izgrađuju karakter, samopouzdanje i smisao za suradnju umjesto da se tako malu djecu ubija u pojam prijekorima, kažnjavanjem i jedinicama. Sama ideja da bi prvašići padali razred smatra se u zrelim obrazovnim sustavima nakaradnom i nezamislivom. A nastavnika koji đaka od sedam godina nije u godinu dana kadar naučiti ništa od tog malog i jednostavnog gradiva, ravnatelj će po elementarnom protokolu pozvati na razgovor. Njega, a ne dijete. Da ga pita o čemu se radi.

Svi znamo već iz iskustva da se obično u školi najteže snalaze djeca koja rastu u nesređenim prilikama, zanemarena, teško socijalno deprivirana ili čak emocionalno i fizički zlostavljana. Na to bi morali reagirati učitelj i škola da se nađu uzroci mogućih težih problema i da onda pomognu psiholozi, pedagozi, defektolozi, liječnik i socijalni radnik.

Ali ni o čemu od toga zašto je nekoj djeci teško i što da se radi ne čujemo iz naših prosvjetnih krugova. O tome se ne vode javne rasprave. A zato se najgore učitelje pušta da isukuju jedinice tamo gdje ubadaju poput noža.