Što o sustavu govori slučaj tipa koji je pijan prošao kroz crveno i ozlijedio ženu, a sud u Puli ga je oslobodio
Pričali smo s odvjetnikom oslobođenog, Dinkom Matijaševićem
Danas 33-godišnji M. J. iz sela Š., nedaleko Osijeka, 5. srpnja 2013. s 1,35 promila alkohola u krvi uletio je teretnim vozilom u raskrižje i sudario se s taksijem koji se propisno kretao, dolazeći iz susjedne ulice dok je na semaforu svjetlilo zeleno. Teretno vozilo Opel Vivaro od siline udarca prevrnulo se na krov, a ženska osoba koja se zajedno s M. J. u njemu nalazila, zadobila je teške tjelesne ozljede.
Događaj se zbio u Puli, pa je tamošnje Općinsko državno odvjetništvo posljednjeg dana 2014. protiv M. J. podignulo optužnicu zbog izazivanja prometne nezgode s teškim tjelesnim ozljedama i zatražilo kaznu zatvora od 16 mjeseci. Imali su hrpu dokaza, iskaze svjedoka, nalaze vještaka i što je najvažnije – medicinski nalaz da je M. J. vozio u alkoholiziranom stanju.
Odvjetnik za nemoguće slučajeve
Epilog slučaja više je nego zanimljiv. Sutkinja Općinskog suda u Puli, Petra Primc, u srpnju 2015. izrekla je oslobađajuću presudu. Nije joj bilo sporno što je M. J. vozio pod utjecajem alkohola, što je u raskrižje uletio kroz crveno svjetlo, niti što je tom prilikom teško stradala jedna osoba.
Izričući oslobađajuću presudu sutkinja se pozvala na jedno od osnovnih načela kaznenog postupka, in dubio pro reo, i u obrazloženju napisala kako se ”dvojba oko činjenica koje tvore obilježje kaznenog djela rješava na način koji je povoljniji za okrivljenika”.
Upravo na to načelo, načelo in dubio pro reo, pozvao se branitelj okrivljenog, osječki odvjetnik Dinko Matijašević. Odvjetnika koji je i inače poznat po nemogućim misijama – primjerice, oslobodio je pravomoćno osuđenog na višegodišnju robiju, jer je uspio ponoviti kazneni postupak i dokazati da mu je bilo uskraćeno koristiti se zakonski dopuštenim sredstvima – pitamo ima li moralne dvojbe, kada njegovom zaslugom, sud oslobodi osobu za koju i on zna da je kriva.
Presudna završna riječ
“Nisam branio djelo, branio sam klijenta od optužnice koja ga tereti i dokaza koje je sudu prezentiralo Općinsko državno odvjetništvo. U završnoj riječi objasnio sam kako u optužnici i dokazima na kojima se ona temelji ne postoje pravno relevantne činjenice podobne za osuđujuću presudu. Najvažniji dokaz u tom slučaju je prometno vještačenje – tri nalaza Centra za forenzična ispitivanja, istraživanja i vještačenja Ivan Vučetić, koja ostavljaju dvojbu, a ta se dvojba otklanja postupanjem u korist okrivljenika.
Matijašević kaže kako ni njegov klijent nije vjerovao da će izbjeći zatvor. No, presudno je bilo kad je u završnoj riječi istaknuo kako činjenica da je M. J. vozio pod utjecajem alkohola nije u izravnoj uzročno posljedičnoj vezi s udesom, jer bi se nesreća dogodila s jednakim posljedicama i da je bio trijezan, te kako se ni taksist, koji je u raskršće ušao na zeleno svjetlo, ne može smatrati nedužnim jer je, s obzirom da se nakon sudara teretno vozilo prevrnulo na krov, očito vozio prebrzo. Da je vozio 50 do 60 kilometara na sat, pojašnjava Matijašević, bila bi to obična kvrcavica, bez teško ozlijeđene osobe.
Voli slučajeve za koje svi misle da su izgubljeni
Matijašević dodaje da oslobađajuća presuda za njegova klijenta, bez obzira što javnost može smatrati da je M. J. kriv, jer je vozio pod utjecajem alkohola i u raskrižje uletio kroz crveno svjetlo, u njemu ne izaziva nikakve moralne dvojbe. Bilo bi, objašnjava, ispravnije pitati je li sud imao moralne dvojbe kada je takvu presudu izrekao.
“Moralna dvojba nije zadaća odvjetnika. Mog je klijenta gonio državni aparat koji za progon ima sve raspoložive resurse, a sud ima zakonsku mogućnost provesti sve dokaze koje smatra važnim. Moja je zadaća braniti klijenta, a ne djelo. To su dva različita pojma. Branitelj se ne može i ne bi trebao baviti optuživanjem i suđenjem, njegova je dužnost isključivo obrana. A kad spominjete moralne dvojbe, odgovorit ću protupitanjem: Ima li tužitelj moralne dvojbe kada okrivljenika razvlači na sudu, traži istražni zatvor, a na kraju ovaj bude oslobođen jer nije počinio djelo?
Odvjetnik koji za sebe kaže kako se rado prihvaća obrane ”izgubljenih slučajeva” i kako mu je drago kada u njima uspijeva, zaključuje: “Uvijek je zadovoljstvo pružiti klijentu adekvatnu i efikasnu pravnu zaštitu”.