Sam za sebe, bizarni transparent s prijetnjom silovanjem srpskih žena i djece nije velik problem. Poslovično pubertetski (pojam ne vezivati isključivo uz godine!) višak hormona i nešto kroničniji nedostatak smisla za humor koji su rezultirali takvim natpisom, pak, iz perspektive društva također nisu pretjerano zabrinjavajući. Prištavo izazivanje tradicionalnog društvenog narativa, kombinirano sa slabom do nikakvom tolerancijom na alkohol često cilja upravo na to da, na ovaj ili onaj način, izazove sablazan okoline.
Jedan od većih, međutim, problema komada krpe sa zagrebačke Kustošije je, međutim, što je to – opet! – upravo ovaj način, prijetnjom adresiranoj najbrojnijoj nacionalnoj manjini u Hrvatskoj. Prijetnjom koja se tako lijepo sljubljuje uz crne zastave i ustaški pozdrav.
Wannabe nazi-pubertetlije
Najveći, pak, problem je činjenica da wannabe nazi-pubertetlije, ovaj put u plavim dresovima, u svojoj provokaciji društvu, zapravo, sve ove godine imaju oslonac ne samo u licemjernom vrhu politike, nego i u općem, neizrečenom stavu o “nama” i “njima”, “našim i njihovim zločincima”, o ratnim pobjedama i porazima, o svim tim “srcima ponosnim” usred drugih država… U jednoj rečenici – lako je hitro osuditi heroje ulice, ali hajde se, majstore, ti ogradi od Marka Perkovića Thompsona…
Problem Hrvatske i većine država bivše Jugoslavije je, dakle, daleko, daleko ozbiljniji od par kvartovskih spadala sa sprejem i komadom posteljine. Konkretnu situaciju će, valjda, riješiti policija i valjda će netko na kraju priče zapamtiti barem pedagošku lekciju o posljedicama mržnje. Ali, kako riješiti sustavni problem, koji s ove ili one strane rijeka koje dijele donedavno zaraćena plemena, fermentira ispod površine već dva i pol desetljeća i svojom žilavošću prijeti, prije ili kasnije, eruptirati u novi masovni pokolj? Jer, tlo i nacija su, zar ne, svete, a krv je ionako potrošna.
Zločinac s počasnim dresom
Gotovo da je jadno uopće pokušavati argumentirati teze o ratu koji je samo u svom, malo dužem, poluvremenu, o prekidu vatre koji se, eto, oteo kontroli pa potrajao. Dosta je samo malo otvoriti oči i baciti oko koji kilometar dalje od kvartovske pijanke s bakljama i šalovima. Bosna i Hercegovina je, de facto, blokirana država i konstantno bure baruta s tinjajućim fitiljem oko čijeg iskrenja posebno skrbe istočni i zapadni susjedi, a ne treba samo tako zanemariti ni velikog brata s dalekog juga, tamo s granice kontinenata.
Komična Vučićevska demokratura u Srbiji, pak, ne daje previše nade ni u normalan razvitak najveće države nastale raspadom SFRJ, a kamoli u ljekovito prevladavanje vlastite ključne uloge u ratovima diljem bivše države. Štoviše, čelnici Crvene Zvezde, najtrofejnijeg nogometnog kluba u Srbiji, prije nekoliko dana su uručili počasni dres s brojem 1 osuđenom ratnom zločincu, Draganu Vasiljkoviću, koji je odrobijao 13.5 godina u Australiji i Hrvatskoj. Počasti osuđenim ratnim zločincima ne nedostaje ni u Hrvatskoj.
Članak se nastavlja ispod oglasa
5G Pupovac
Rat koji kao da je tek zapeo u prekidu vatre koji se oteo kontroli, pa traje debelo predugo, osjeti se u pipkavom tretmanu ustaškog pozdrava, u potrebi da se politički kukavičluk umota o zaštitni sloj “dvostruke konotacije” i da se spremno iskoristi svaka prigoda za čvrst stav prema istoku (nikako ne i sjeveru). Ima ga i u programima političkih stranaka, u atacima na politička prava nacionalnih manjina i upornoj javnoj demonizaciji Milorada Pupovca koji kao da je posljednjih godina u hrvatskim okvirima postao George Soros za siromašne. Ne bi trebalo čuditi da se u kampanji koja je krenula pojavi i “vijest” da Pupovac osobno montira 5G antene na potezu Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica, kako bi se Hrvatima lakše ugradili ćirilični čipovi.
Institucionalni rasizam se, pritom, nesmetano i dinamično razvija na hrvatskim granicama. Prijave o nasilju hrvatske policije prema ilegalnim migrantima su postale toliko česte da ih je sve teže tretirati kao – vijest. Rutinska demantiranja iz MUP-a bi, pritom, možda i bila uvjerljivija da istraga tu i tamo utvrdi da je, jebemu, ipak netko od policajaca nekad pretjerao?
Sav taj bijes
Ovako, sve to ispada samo dobro osmišljena i pažljivo koordinirana bjelosvjetska zavjera protiv Hrvatske. Nema drugog objašnjenja, jer ako ne laže MUP, onda lažu deseci međunarodnih organizacija, susjedne države, strani mediji i domaći institucionalni i medijski izdajnici. Možda i njih (nas) sve koordinira Sor.. ovaj, Pupovac?
Članak se nastavlja ispod oglasa
Situacija ipak, iako bizarna, nije nimalo smiješna. Sva ta impregnirana netrpeljivost prema drugima, institucionalna i politička, sav taj bijes zbog ratova u kojima su jedni izgubili, a drugi nisu dovoljno dobili, sva ta spremnost na snishodljivo smješkanje “našim” ratnim zločincima – dva i pol desetljeća nakon zastoja krvoprolića – tempirana je bomba koja veselo otkucava u samim temeljima naših društava. Jedan odvratan transparent tu je mali, gotovo beznačajan simptom opake bolesti koja samo čeka pravu priliku da “izravna” povijesne račune i krene u još jednu konačnu verziju rješavanja nacionalnih pitanja na Balkanu.
Što nas odvratan natpis s Kustošije i dres za Kapetana Dragana mogu naučiti o postjugoslavenskim društvima
Problem Hrvatske i većine država bivše Jugoslavije je daleko ozbiljniji od par kvartovskih spadala sa sprejem i komadom posteljine
Rat koji kao da je tek zapeo u prekidu vatre koji se oteo kontroli, pa traje debelo predugo, osjeti se u pipkavom tretmanu ustaškog pozdrava, u potrebi da se politički kukavičluk umota o zaštitni sloj “dvostruke konotacije” i da se spremno iskoristi svaka prigoda za čvrst stav prema istoku (nikako ne i sjeveru). Ima ga i u programima političkih stranaka, u atacima na politička prava nacionalnih manjina i upornoj javnoj demonizaciji Milorada Pupovca koji kao da je posljednjih godina u hrvatskim okvirima postao George Soros za siromašne.
Sam za sebe, bizarni transparent s prijetnjom silovanjem srpskih žena i djece nije velik problem. Poslovično pubertetski (pojam ne vezivati isključivo uz godine!) višak hormona i nešto kroničniji nedostatak smisla za humor koji su rezultirali takvim natpisom, pak, iz perspektive društva također nisu pretjerano zabrinjavajući. Prištavo izazivanje tradicionalnog društvenog narativa, kombinirano sa slabom do nikakvom tolerancijom na alkohol često cilja upravo na to da, na ovaj ili onaj način, izazove sablazan okoline.
Jedan od većih, međutim, problema komada krpe sa zagrebačke Kustošije je, međutim, što je to – opet! – upravo ovaj način, prijetnjom adresiranoj najbrojnijoj nacionalnoj manjini u Hrvatskoj. Prijetnjom koja se tako lijepo sljubljuje uz crne zastave i ustaški pozdrav.
Wannabe nazi-pubertetlije
Najveći, pak, problem je činjenica da wannabe nazi-pubertetlije, ovaj put u plavim dresovima, u svojoj provokaciji društvu, zapravo, sve ove godine imaju oslonac ne samo u licemjernom vrhu politike, nego i u općem, neizrečenom stavu o “nama” i “njima”, “našim i njihovim zločincima”, o ratnim pobjedama i porazima, o svim tim “srcima ponosnim” usred drugih država… U jednoj rečenici – lako je hitro osuditi heroje ulice, ali hajde se, majstore, ti ogradi od Marka Perkovića Thompsona…
Problem Hrvatske i većine država bivše Jugoslavije je, dakle, daleko, daleko ozbiljniji od par kvartovskih spadala sa sprejem i komadom posteljine. Konkretnu situaciju će, valjda, riješiti policija i valjda će netko na kraju priče zapamtiti barem pedagošku lekciju o posljedicama mržnje. Ali, kako riješiti sustavni problem, koji s ove ili one strane rijeka koje dijele donedavno zaraćena plemena, fermentira ispod površine već dva i pol desetljeća i svojom žilavošću prijeti, prije ili kasnije, eruptirati u novi masovni pokolj? Jer, tlo i nacija su, zar ne, svete, a krv je ionako potrošna.
Zločinac s počasnim dresom
Gotovo da je jadno uopće pokušavati argumentirati teze o ratu koji je samo u svom, malo dužem, poluvremenu, o prekidu vatre koji se, eto, oteo kontroli pa potrajao. Dosta je samo malo otvoriti oči i baciti oko koji kilometar dalje od kvartovske pijanke s bakljama i šalovima. Bosna i Hercegovina je, de facto, blokirana država i konstantno bure baruta s tinjajućim fitiljem oko čijeg iskrenja posebno skrbe istočni i zapadni susjedi, a ne treba samo tako zanemariti ni velikog brata s dalekog juga, tamo s granice kontinenata.
Komična Vučićevska demokratura u Srbiji, pak, ne daje previše nade ni u normalan razvitak najveće države nastale raspadom SFRJ, a kamoli u ljekovito prevladavanje vlastite ključne uloge u ratovima diljem bivše države. Štoviše, čelnici Crvene Zvezde, najtrofejnijeg nogometnog kluba u Srbiji, prije nekoliko dana su uručili počasni dres s brojem 1 osuđenom ratnom zločincu, Draganu Vasiljkoviću, koji je odrobijao 13.5 godina u Australiji i Hrvatskoj. Počasti osuđenim ratnim zločincima ne nedostaje ni u Hrvatskoj.
5G Pupovac
Rat koji kao da je tek zapeo u prekidu vatre koji se oteo kontroli, pa traje debelo predugo, osjeti se u pipkavom tretmanu ustaškog pozdrava, u potrebi da se politički kukavičluk umota o zaštitni sloj “dvostruke konotacije” i da se spremno iskoristi svaka prigoda za čvrst stav prema istoku (nikako ne i sjeveru). Ima ga i u programima političkih stranaka, u atacima na politička prava nacionalnih manjina i upornoj javnoj demonizaciji Milorada Pupovca koji kao da je posljednjih godina u hrvatskim okvirima postao George Soros za siromašne. Ne bi trebalo čuditi da se u kampanji koja je krenula pojavi i “vijest” da Pupovac osobno montira 5G antene na potezu Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica, kako bi se Hrvatima lakše ugradili ćirilični čipovi.
Institucionalni rasizam se, pritom, nesmetano i dinamično razvija na hrvatskim granicama. Prijave o nasilju hrvatske policije prema ilegalnim migrantima su postale toliko česte da ih je sve teže tretirati kao – vijest. Rutinska demantiranja iz MUP-a bi, pritom, možda i bila uvjerljivija da istraga tu i tamo utvrdi da je, jebemu, ipak netko od policajaca nekad pretjerao?
Sav taj bijes
Ovako, sve to ispada samo dobro osmišljena i pažljivo koordinirana bjelosvjetska zavjera protiv Hrvatske. Nema drugog objašnjenja, jer ako ne laže MUP, onda lažu deseci međunarodnih organizacija, susjedne države, strani mediji i domaći institucionalni i medijski izdajnici. Možda i njih (nas) sve koordinira Sor.. ovaj, Pupovac?
Situacija ipak, iako bizarna, nije nimalo smiješna. Sva ta impregnirana netrpeljivost prema drugima, institucionalna i politička, sav taj bijes zbog ratova u kojima su jedni izgubili, a drugi nisu dovoljno dobili, sva ta spremnost na snishodljivo smješkanje “našim” ratnim zločincima – dva i pol desetljeća nakon zastoja krvoprolića – tempirana je bomba koja veselo otkucava u samim temeljima naših društava. Jedan odvratan transparent tu je mali, gotovo beznačajan simptom opake bolesti koja samo čeka pravu priliku da “izravna” povijesne račune i krene u još jednu konačnu verziju rješavanja nacionalnih pitanja na Balkanu.