Malo što tako precizno govori o Hrvatskoj, kao činjenica da se devet sudaca Odjela za prekršaje protiv javnog reda i mira i javne sigurnosti Visokog prekršajnog suda nije uspjelo usuglasiti oko toga da li je uzvikivanje ustaškog pozdrava ‘Za dom spremni’ kažnjivo ili nije.
Štoviše, ne samo da nisu uspjeli donijeti odluku, nego su se, ako je vjerovati insajderskim informacijama koje donosi Jutarnji list, podijelili u idealnom omjeru, pa tako troje sudaca misli da je to u svakoj situaciji protuzakonito, drugih troje misli da to uopće nije prekršaj, dok posljednjih troje misli kako u jednom kontekstu jeste kažnjivo, a u drugom nije.
Umjesto da dokinu pravni kaos…
Pojednostavljeno govoreći, umjesto da oni koji su zaduženi za normiranje stvari, dokinu pravni kaos i donesu konačnu odluku, oni su napravili upravo suprotno. Moramo se stoga upitati zašto je to tako, posebno iz razloga što bi temelj pravosudnog sustava trebala biti pravna sigurnost, vidljiva kroz jasne zakonske odredbe i ujednačenost sudske prakse, a ne filozofsko-etička, historiografska ili bilo kakva slična rasprava.
Ili preciznije, zbog čega je nemoguće dobiti stručno mišljenje od onih koji su za njega mjerodavni? Iako su sasvim sigurno svi ponudili neki pravni razlog za vlastitu odluku, više je nego očito da su se ponijeli kao građani s vlastitim svjetonazorskim uvjerenjima, što zapravo znači da pravosudna vlast nije odijeljena od izvršne, koja je po logici stvari politička. Ovo ne znači da mislim kako je bilo tko iz politike ili vlasti nazvao nekoga od sudaca i nešto sugerirao, ali to i dalje ne mijenja činjenicu da se pravna sigurnost jednostavno ne može temeljiti na idejnim uvjerenjima sudaca.
Teško je zamisliti veći društveni paradoks
Društvo je sada zapravo dobilo situaciju u kojoj se jedna bitna državna institucija postavila kao premijerovo famozno Povjerenstvo za suočavanje s prošlošću, pa čak i gore, jer je ono barem donijelo nekakvu većinsku odluku, neovisno o nekoliko izdvojenih i javno objavljenih mišljenja. Teško je čak i zamisliti veći društveni paradoks u kojem ad hoc formirano povjerenstvo koje nema nikakve ingerencije ipak uspijeva donijeti nekakvu, makar i lošu te kompromisnu odluku o ustaškom pozdravu, dok službena institucija države to nije u stanju.
Stvari su zapravo prilično jednostavne, samo što za jasno određivanje prema njima, u današnjim okolnostima, treba imati jednako društvene hrabrosti, kao i snage da se nadiđu vlastiti stavovi. Za dom spremni je pozdrav koji je izvorno nastao u okviru fašističkog ustaškog pokreta, kao takav se koristio isključivo u tom pokretu i kasnije u zločinačkoj NDH, da bi bio iznova uveden u javnost devedesetih godina, od strane HOS-a i pravaških organizacija, koje su se jasno programski i simbolima pozivale na ustaštvo kao ideologiju.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Pravna nesigurnost i strukturalni cinizam države
Drugim riječima, to što su se pod tim sloganom neki ljudi borili u ratu, ne mijenja činjenicu da su postrojbe koje su zastupale tu simboliku baštinile ustašku ideologiju. Štoviše, koliko god to pokušavali javno negirati, oni koji danas inzistiraju na korištenju tog pozdrava također baštine tu istu ideologiju. Stoga ne postoji način da oko sudske prakse po ovom pitanju bude ikakvih razmimoilaženja.
On je jednostavno zakonski nedopustiv, jer nigdje nije dozvoljeno korištenje fašističke simbolike, pa tako ni u zakonima Republike Hrvatske, ili bi bio dopustiv da netko skupi hrabrosti pa konačno pokuša otvoreno zakonski legalizirati ustaštvo. Od sva tri navedena stava uvjerljivo je pak najproblematičniji onaj posljednji koji bi donosio odluku ovisno o okolnostima i koji izgleda kao da ga je zauzeo Andrej Plenković. Upravo takvo odsustvo jasnih pravila potiče voluntarizam, pravnu nesigurnost te strukturalni cinizam države i ne može rezultirati nikakvim korisnim učinkom na pravnu sigurnost pa i na društvenu atmosferu, što je očito bitan faktor kojim su se suci rukovodili.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Što o Hrvatskoj govori slučaj sudaca koji se ne mogu dogovoriti treba li Thompsona kazniti zbog Za dom spremni
Umjesto da dokinu pravni kaos i donesu konačnu odluku, oni su napravili upravo suprotno
Društvo je sada zapravo dobilo situaciju u kojoj se jedna bitna državna institucija postavila kao premijerovo famozno Povjerenstvo za suočavanje s prošlošću, pa čak i gore, jer je ono barem donijelo nekakvu većinsku odluku, neovisno o nekoliko izdvojenih i javno objavljenih mišljenja. Teško je čak i zamisliti veći društveni paradoks u kojem ad hoc formirano povjerenstvo koje nema nikakve ingerencije ipak uspijeva donijeti nekakvu, makar i lošu te kompromisnu odluku o ustaškom pozdravu, dok službena institucija države to nije u stanju.
Malo što tako precizno govori o Hrvatskoj, kao činjenica da se devet sudaca Odjela za prekršaje protiv javnog reda i mira i javne sigurnosti Visokog prekršajnog suda nije uspjelo usuglasiti oko toga da li je uzvikivanje ustaškog pozdrava ‘Za dom spremni’ kažnjivo ili nije.
Štoviše, ne samo da nisu uspjeli donijeti odluku, nego su se, ako je vjerovati insajderskim informacijama koje donosi Jutarnji list, podijelili u idealnom omjeru, pa tako troje sudaca misli da je to u svakoj situaciji protuzakonito, drugih troje misli da to uopće nije prekršaj, dok posljednjih troje misli kako u jednom kontekstu jeste kažnjivo, a u drugom nije.
Umjesto da dokinu pravni kaos…
Pojednostavljeno govoreći, umjesto da oni koji su zaduženi za normiranje stvari, dokinu pravni kaos i donesu konačnu odluku, oni su napravili upravo suprotno. Moramo se stoga upitati zašto je to tako, posebno iz razloga što bi temelj pravosudnog sustava trebala biti pravna sigurnost, vidljiva kroz jasne zakonske odredbe i ujednačenost sudske prakse, a ne filozofsko-etička, historiografska ili bilo kakva slična rasprava.
Ili preciznije, zbog čega je nemoguće dobiti stručno mišljenje od onih koji su za njega mjerodavni? Iako su sasvim sigurno svi ponudili neki pravni razlog za vlastitu odluku, više je nego očito da su se ponijeli kao građani s vlastitim svjetonazorskim uvjerenjima, što zapravo znači da pravosudna vlast nije odijeljena od izvršne, koja je po logici stvari politička. Ovo ne znači da mislim kako je bilo tko iz politike ili vlasti nazvao nekoga od sudaca i nešto sugerirao, ali to i dalje ne mijenja činjenicu da se pravna sigurnost jednostavno ne može temeljiti na idejnim uvjerenjima sudaca.
Teško je zamisliti veći društveni paradoks
Društvo je sada zapravo dobilo situaciju u kojoj se jedna bitna državna institucija postavila kao premijerovo famozno Povjerenstvo za suočavanje s prošlošću, pa čak i gore, jer je ono barem donijelo nekakvu većinsku odluku, neovisno o nekoliko izdvojenih i javno objavljenih mišljenja. Teško je čak i zamisliti veći društveni paradoks u kojem ad hoc formirano povjerenstvo koje nema nikakve ingerencije ipak uspijeva donijeti nekakvu, makar i lošu te kompromisnu odluku o ustaškom pozdravu, dok službena institucija države to nije u stanju.
Stvari su zapravo prilično jednostavne, samo što za jasno određivanje prema njima, u današnjim okolnostima, treba imati jednako društvene hrabrosti, kao i snage da se nadiđu vlastiti stavovi. Za dom spremni je pozdrav koji je izvorno nastao u okviru fašističkog ustaškog pokreta, kao takav se koristio isključivo u tom pokretu i kasnije u zločinačkoj NDH, da bi bio iznova uveden u javnost devedesetih godina, od strane HOS-a i pravaških organizacija, koje su se jasno programski i simbolima pozivale na ustaštvo kao ideologiju.
Pravna nesigurnost i strukturalni cinizam države
Drugim riječima, to što su se pod tim sloganom neki ljudi borili u ratu, ne mijenja činjenicu da su postrojbe koje su zastupale tu simboliku baštinile ustašku ideologiju. Štoviše, koliko god to pokušavali javno negirati, oni koji danas inzistiraju na korištenju tog pozdrava također baštine tu istu ideologiju. Stoga ne postoji način da oko sudske prakse po ovom pitanju bude ikakvih razmimoilaženja.
On je jednostavno zakonski nedopustiv, jer nigdje nije dozvoljeno korištenje fašističke simbolike, pa tako ni u zakonima Republike Hrvatske, ili bi bio dopustiv da netko skupi hrabrosti pa konačno pokuša otvoreno zakonski legalizirati ustaštvo. Od sva tri navedena stava uvjerljivo je pak najproblematičniji onaj posljednji koji bi donosio odluku ovisno o okolnostima i koji izgleda kao da ga je zauzeo Andrej Plenković. Upravo takvo odsustvo jasnih pravila potiče voluntarizam, pravnu nesigurnost te strukturalni cinizam države i ne može rezultirati nikakvim korisnim učinkom na pravnu sigurnost pa i na društvenu atmosferu, što je očito bitan faktor kojim su se suci rukovodili.