Razlika je samo u intenzitetu. Kako Covid-19 pojačava svoju smrtonosnu žetvu u Hrvatskoj, tako raste i uporno, euforično odbijanje stvarnosti, a empatija i solidarnost kreću se opasno blizu minusa.
Žestoki prosvjed nekoliko desetaka tisuća ljudi na Trgu bana Jelačića ovog vikenda nije, dakle, suštinski donio ništa novo, samo je naglasio intenzitet kirurške odvojenosti bijesne mase od dramatične borbe za život koju je samo prošli tjedan izgubilo 427 njihovih sugrađana.
Antifašistički prvoborac – Velimir Bujanec
Mase koja je spremna izići na ulice u obranu svog prava na normalan i slobodan život, što je usred pandemije moguće samo na jedan jedini način – euforičnim inzistiranjem na tome da se pravimo da se ništa ne događa. Jednom su, tako, problem maske, drugi put zatvaranje birtija, treći cjepivo, četvrti testiranje – sve, dakle, što imalo podsjeća na činjenicu da je Hrvatska usred tragedije koja opasno prijeti postati gorom od rata za nezavisnost.
Time se na postojanu jezgru koju čini domaća verzija antidemokratskog, antiznanstvenog globalnog pokreta za povratak u srednji vijek, dodaje posebna glazura bešćutnog egoizma svih onih kojima je možda malo neugodno što je jedan od viđenijih aktera borbe protiv aktualnog državnog “fašizma” – poznati “antifašist” Velimir Bujanec.
Priča o hospitalizacijama
Borba protiv korone je, nema sumnje, beskrajno naporna davež. Još malo pa pune dvije godine “novog normalnog” poremetilo je mnoge socijalne i psihološke kote društva. No, to nije opravdanje za pokušaj da se umjesto stvarnog svijeta zamisli šarena slikovnica. Da se, recimo, “kontra teroru straha” mjesecima provlači teza o tome kako više nije toliko bitan broj novozaraženih, već broj hospitalizacija.
Odlično, prije samo tri mjeseca, dok je još trajao vrh sezone kupanja i godišnjih odmora, u bolnicama je bilo 275 pacijenata koje je tamo otpremio Covid-19. Danas ih je skoro deset puta više (2583). Broj umrlih u jednom danu je, pak, u odnosu na skoro idilični 22. kolovoza narastao preko 24 puta (s troje na sedamdeset i troje mrtvih). To je stvarnost, bez obzira kolika gnjavaža nekom bilo navlačenje maske preko nosa.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Locirati, identificirati i kazniti
Stvarnost je i da je Hrvatska tek na kraju studenog i da klimatsku pomoć protiv Covida-19 može očekivati tek za četiri do pet mjeseci. Ukratko, sadašnji skor od deset tisuća mrtvih mogao bi lako dok prođe zima – koja i dalje tek dolazi – iznositi 15 tisuća, ako ne i više. S ovim brojkama, s liberalnim mjerama koje se pritom dosta fakultativno provode, sa sramotno niskom procijepljenošću, nastavak masovnog umiranja djeluje bolno izvjestan. Što, međutim, napraviti da se takav stravična sezona izbjegne i da u isto vrijeme gnjev antivaksera i (šačice) ostalih koji su prosvjedovali na Trgu bana Jelačića ne eskalira u ozbiljnije nasilje?
Za početak, valjda locirati, identificirati i kazniti one koji su napadali novinare. Zatim, treba ozbiljno shvatiti snimke i poruke s društvenih mreža o tome da se na prosvjedu samoorganizirala i postrojila “1. dragovoljačka bojna koja se stavlja na raspolaganje djelatnicima hrvatske policije i vojske za uvođenje reda u Hrvatsku državu te privođenje slijepih neoglobalističkih sluga”. Ovo je, naime, poziv na državni udar, doduše vjerojatno marginalni i minorni poziv, ali nikako nije isključeno da bi mogao rezultirati atmosferom u kojem će netko opet pomisliti kako nije loša ideja ispaliti koji rafal iz automatskog oružja po državnim institucijama.
Stockholmski predsjednik
Nadalje, kad je u pitanju epidemiološka strana pandemije, predsjednika Republike Zorana Milanovića nije najuputnije ozbiljno shvaćati. Čovjek je već niz puta bio bolno u krivu tražeći prihvatljiviji model suživota s koronom, pa je tako u krivu i danas kad govori o tome da on, kao cijepljen, gotovo jednako može prenositi virus kao necijepljeni. Ne može. O tome da su cijepljeni nekoliko puta slabiji prenositelji virusa od necijepljenih praktički nema nikakvih dvojbi u znanstvenoj zajednici.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ni švedsko ukidanje gotovo svih mjera nije primjer na koji se Hrvatska može ugledati. Švedska je cijepila 68 posto stanovništva, a Hrvatska 47. U Hrvatskoj je na milijun stanovnika umrlo preko tisuću ljudi više nego u Švedskoj. I da, Švedska je, osim na samom početku pandemije i posljednja dva mjeseca, imala strože epidemiološke mjere od Hrvatske.
U potrazi za legitimitetom
Ono u čemu je, međutim, Milanović od samog početka bio jednako brutalno u pravu i gdje je Vlada napravila kardinalnu pogrešku, bila je politika, odnosno, uloga Sabora. Tu se krije i ključ smanjivanja tragičnih brojki u ovom i eventualnom petom valu.
Ograničavanje ljudskih prava u pandemiji trebao bi donositi parlament, dvotrećinskom većinom. To bi dalo svim budućim mjerama politički legitimitet koji dosadašnje odluke Stožera, pa ni moguće izmjene zakona koje će Sabor donijeti običnom većinom, jednostavno nemaju. Mada je sad već itekako kasno, otvorena i javna rasprava o svemu – zatvaranju, Covid-potvrdama, obaveznom cijepljenju, te snažna saborska dvotrećinska potpora, ipak bi mogle utjecati na kronični manjak povjerenja u dijelu javnosti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Obavezno cijepljenje
Takvom raspravom mogao bi se konačno uobličiti sustavniji pristup borbi protiv pandemije. Mogao bi se, u idealnom ishodu, konačno uspostaviti takozvani semafor po kojem se automatski aktiviraju točno određene epidemiološke mjere ovisno o pandemijskim pokazateljima (broju oboljelih, hospitaliziranih ili postotku zaraženih). Time bi se dobilo na kakvoj-takvoj predvidivosti u izrazito nepredvidivom vremenu, te dodatno motiviralo građane na poštivanje postojećih mjera, kako se ne bi približavali sve tvrđim verzijama lockdowna.
Jasno, ključni dio te saborske rasprave bila bi ona o obaveznom cijepljenju. Veliko je pitanje može li se bez promjene zakona kojim će se i cijepljenje protiv Covida-19 staviti u članak o obaveznim vakcinacijama, izaći iz tragične pandemijske spirale koja ne prestaje ubrzavati. Donošenje takve odluke, valjda je sad jasno i premijeru Plenkoviću, bez šire političke potpore bit će izuzetno rizično.
Učinak politike nezamjeranja
Bez nje, međutim, ili bez vrlo stroge i univerzalne primjene Covid-potvrda i/ili ozbiljnog lockdowna, čini se da dodatnih četiri-pet tisuća mrtvih (a možda i više) do proljeća neće biti moguće izbjeći. Naravno, postoji i druga mogućnost – da se vlast sakrije iza vlastitog straha od donošenja odluka, kako je to, uostalom, radila i dosad.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Politika nezamjeranja, kakvu je dosad promovirao Plenković, međutim, na ovoj je točci pandemije teško održiva. Jer, ne zamjeriti se građanima koji manje ili više euforično ignoriraju stvarnost znači i ne zamjeriti se – virusu. O rezultatu slušamo svaki dan.
Što Plenković nakon prosvjeda može i mora napraviti da ne dođemo do 15 tisuća umrlih
Proljeće je još daleko, a četvrti val ne jenjava. Kao ni bijes onih koji bi da se korona - ignorira
Kad je u pitanju epidemiološka strana pandemije, predsjednika Republike Zorana Milanovića nije najuputnije ozbiljno shvaćati. Čovjek je već niz puta bio bolno u krivu tražeći prihvatljiviji model suživota s koronom, pa je tako u krivu i danas
Razlika je samo u intenzitetu. Kako Covid-19 pojačava svoju smrtonosnu žetvu u Hrvatskoj, tako raste i uporno, euforično odbijanje stvarnosti, a empatija i solidarnost kreću se opasno blizu minusa.
Žestoki prosvjed nekoliko desetaka tisuća ljudi na Trgu bana Jelačića ovog vikenda nije, dakle, suštinski donio ništa novo, samo je naglasio intenzitet kirurške odvojenosti bijesne mase od dramatične borbe za život koju je samo prošli tjedan izgubilo 427 njihovih sugrađana.
Antifašistički prvoborac – Velimir Bujanec
Mase koja je spremna izići na ulice u obranu svog prava na normalan i slobodan život, što je usred pandemije moguće samo na jedan jedini način – euforičnim inzistiranjem na tome da se pravimo da se ništa ne događa. Jednom su, tako, problem maske, drugi put zatvaranje birtija, treći cjepivo, četvrti testiranje – sve, dakle, što imalo podsjeća na činjenicu da je Hrvatska usred tragedije koja opasno prijeti postati gorom od rata za nezavisnost.
Time se na postojanu jezgru koju čini domaća verzija antidemokratskog, antiznanstvenog globalnog pokreta za povratak u srednji vijek, dodaje posebna glazura bešćutnog egoizma svih onih kojima je možda malo neugodno što je jedan od viđenijih aktera borbe protiv aktualnog državnog “fašizma” – poznati “antifašist” Velimir Bujanec.
Priča o hospitalizacijama
Borba protiv korone je, nema sumnje, beskrajno naporna davež. Još malo pa pune dvije godine “novog normalnog” poremetilo je mnoge socijalne i psihološke kote društva. No, to nije opravdanje za pokušaj da se umjesto stvarnog svijeta zamisli šarena slikovnica. Da se, recimo, “kontra teroru straha” mjesecima provlači teza o tome kako više nije toliko bitan broj novozaraženih, već broj hospitalizacija.
Odlično, prije samo tri mjeseca, dok je još trajao vrh sezone kupanja i godišnjih odmora, u bolnicama je bilo 275 pacijenata koje je tamo otpremio Covid-19. Danas ih je skoro deset puta više (2583). Broj umrlih u jednom danu je, pak, u odnosu na skoro idilični 22. kolovoza narastao preko 24 puta (s troje na sedamdeset i troje mrtvih). To je stvarnost, bez obzira kolika gnjavaža nekom bilo navlačenje maske preko nosa.
Locirati, identificirati i kazniti
Stvarnost je i da je Hrvatska tek na kraju studenog i da klimatsku pomoć protiv Covida-19 može očekivati tek za četiri do pet mjeseci. Ukratko, sadašnji skor od deset tisuća mrtvih mogao bi lako dok prođe zima – koja i dalje tek dolazi – iznositi 15 tisuća, ako ne i više. S ovim brojkama, s liberalnim mjerama koje se pritom dosta fakultativno provode, sa sramotno niskom procijepljenošću, nastavak masovnog umiranja djeluje bolno izvjestan. Što, međutim, napraviti da se takav stravična sezona izbjegne i da u isto vrijeme gnjev antivaksera i (šačice) ostalih koji su prosvjedovali na Trgu bana Jelačića ne eskalira u ozbiljnije nasilje?
Za početak, valjda locirati, identificirati i kazniti one koji su napadali novinare. Zatim, treba ozbiljno shvatiti snimke i poruke s društvenih mreža o tome da se na prosvjedu samoorganizirala i postrojila “1. dragovoljačka bojna koja se stavlja na raspolaganje djelatnicima hrvatske policije i vojske za uvođenje reda u Hrvatsku državu te privođenje slijepih neoglobalističkih sluga”. Ovo je, naime, poziv na državni udar, doduše vjerojatno marginalni i minorni poziv, ali nikako nije isključeno da bi mogao rezultirati atmosferom u kojem će netko opet pomisliti kako nije loša ideja ispaliti koji rafal iz automatskog oružja po državnim institucijama.
Stockholmski predsjednik
Nadalje, kad je u pitanju epidemiološka strana pandemije, predsjednika Republike Zorana Milanovića nije najuputnije ozbiljno shvaćati. Čovjek je već niz puta bio bolno u krivu tražeći prihvatljiviji model suživota s koronom, pa je tako u krivu i danas kad govori o tome da on, kao cijepljen, gotovo jednako može prenositi virus kao necijepljeni. Ne može. O tome da su cijepljeni nekoliko puta slabiji prenositelji virusa od necijepljenih praktički nema nikakvih dvojbi u znanstvenoj zajednici.
Ni švedsko ukidanje gotovo svih mjera nije primjer na koji se Hrvatska može ugledati. Švedska je cijepila 68 posto stanovništva, a Hrvatska 47. U Hrvatskoj je na milijun stanovnika umrlo preko tisuću ljudi više nego u Švedskoj. I da, Švedska je, osim na samom početku pandemije i posljednja dva mjeseca, imala strože epidemiološke mjere od Hrvatske.
U potrazi za legitimitetom
Ono u čemu je, međutim, Milanović od samog početka bio jednako brutalno u pravu i gdje je Vlada napravila kardinalnu pogrešku, bila je politika, odnosno, uloga Sabora. Tu se krije i ključ smanjivanja tragičnih brojki u ovom i eventualnom petom valu.
Ograničavanje ljudskih prava u pandemiji trebao bi donositi parlament, dvotrećinskom većinom. To bi dalo svim budućim mjerama politički legitimitet koji dosadašnje odluke Stožera, pa ni moguće izmjene zakona koje će Sabor donijeti običnom većinom, jednostavno nemaju. Mada je sad već itekako kasno, otvorena i javna rasprava o svemu – zatvaranju, Covid-potvrdama, obaveznom cijepljenju, te snažna saborska dvotrećinska potpora, ipak bi mogle utjecati na kronični manjak povjerenja u dijelu javnosti.
Obavezno cijepljenje
Takvom raspravom mogao bi se konačno uobličiti sustavniji pristup borbi protiv pandemije. Mogao bi se, u idealnom ishodu, konačno uspostaviti takozvani semafor po kojem se automatski aktiviraju točno određene epidemiološke mjere ovisno o pandemijskim pokazateljima (broju oboljelih, hospitaliziranih ili postotku zaraženih). Time bi se dobilo na kakvoj-takvoj predvidivosti u izrazito nepredvidivom vremenu, te dodatno motiviralo građane na poštivanje postojećih mjera, kako se ne bi približavali sve tvrđim verzijama lockdowna.
Jasno, ključni dio te saborske rasprave bila bi ona o obaveznom cijepljenju. Veliko je pitanje može li se bez promjene zakona kojim će se i cijepljenje protiv Covida-19 staviti u članak o obaveznim vakcinacijama, izaći iz tragične pandemijske spirale koja ne prestaje ubrzavati. Donošenje takve odluke, valjda je sad jasno i premijeru Plenkoviću, bez šire političke potpore bit će izuzetno rizično.
Učinak politike nezamjeranja
Bez nje, međutim, ili bez vrlo stroge i univerzalne primjene Covid-potvrda i/ili ozbiljnog lockdowna, čini se da dodatnih četiri-pet tisuća mrtvih (a možda i više) do proljeća neće biti moguće izbjeći. Naravno, postoji i druga mogućnost – da se vlast sakrije iza vlastitog straha od donošenja odluka, kako je to, uostalom, radila i dosad.
Politika nezamjeranja, kakvu je dosad promovirao Plenković, međutim, na ovoj je točci pandemije teško održiva. Jer, ne zamjeriti se građanima koji manje ili više euforično ignoriraju stvarnost znači i ne zamjeriti se – virusu. O rezultatu slušamo svaki dan.