Bez obzira na činjenicu da su imali neupitnu višedesetljetnu vlast i ozbiljne modernizacijske uspjehe te unatoč tome što su praktično izgradili, obrazovali i zaposlili zaostalu i razorenu zemlju, jugoslavenski komunisti su činjenicom postojanja verbalnog delikta i praktičnom nepisanom zabranom da se tabu teme iz prošlosti otvaraju, pokazali istovremenu težnju za suspenzijom demokracije, ali i očitu nesigurnost. U krajnjoj liniji, mislim da im je ta nesloboda umnogome presudila i vratila se kao bumerang u vidu revizionističke historiografije krajem osamdesetih i dalje.
No, sve bi ovo bila daleka prošlost, vrijedna tek rasprava u svijetu historiografije da ne svjedočimo upornim pokušajima da se i danas propiše što se smije misliti i govoriti o traumatičnim događajima iz prošlosti. Dva događaja koja su proteklih dana dobili veliki publicitet, a to su objava načelnika Borova o Oluji i plesanje Užičkog kola od strane policijskih kadeta, ukazuju na to da suvremena Republika Hrvatska zapravo želi nastaviti praksu komunista u novonastalim okolnostima.
Slučaj Užičkog kola
Štoviše, slučaj plesanja Užičkog kola među policijskim kadetima, svjedoči da stvari idu čak i korak dalje. Ako je reakcija policije na objavu načelnika Borova na društvenim mrežama kojom je sugerirao da je Oluja bila zločin, ekvivalentna verbalnom deliktu, onda je bezrazložna problematizacija Užičkog kola identična proskribiranosti benignih pjesama, poput ‘Ustani bane’ ili ‘Vila Velebita’. Stvar je s Užičkim kolom čak i gora jer ne postoji apsolutno ništa što bi moglo sugerirati njegovu moralnu problematičnost.
Shvatili su to na kraju i u ministarstvu pa pomilovali kadete, ali uz bezrazložno posipanje pepelom i objašnjenje da nisu znali o čemu je riječ. Ono čemu zapravo svjedočimo u ovim slučajevima koji nisu izdvojeni eksces, nego predstavljaju kontinuitet pokušaja da se stvore nedodirljivi mitovi i da se zabrani nešto što se smatra nacionalnom baštinom Srba, zapravo je provođenje svojevremene Karamarkove ideje o tome da će svatko moći u četiri zida misliti o prošlosti što god želi, ali će javno morati zastupati službenu istinu, u praksu.
Problemi s Karamarkovom idejom
S tom činjenicom postoje dva problema, pri čemu je očita nesigurnost države i nacionalističke ideologije u ono što propagira kao istinu najmanje bitna. Štoviše, zabavna je. Prvi je taj da je riječ o već viđenom refleksu za suspenzijom demokracije i uvođenjem verbalnog delikta, a drugi da se i pored jasnog iskustva socijalističke Jugoslavije koje pokazuje da je takvo što kontraproduktivno i nemoguće, još uvijek pokušava državnom silom uspostaviti nekakva jedna povijesna istina koju se ne smije dovoditi u pitanje.
Ovo naravno ne znači da je načelnik Borova u pravu, ali je suludo zatvarati oči pred činjenicom da je hrvatsko društvo logično podijeljeno u odnosu prema nedavnoj, ali i daljoj prošlosti i da ta podijeljenost neće biti ništa manja, ako joj zabranimo javno manifestiranje. Pored toga, sama ideja da postoji jedna povijesna istina koju bi država trebala zakonski braniti, u izravnoj je suprotnosti s historiografijom kao znanošću, pa i s duhom vremena. To ne znači da ne postoje lako provjerljive činjenice koje je nemoguće negirati, nego jednostavno ukazuje na to da je suspendiranje društvene i znanstvene rasprave izravni atak na slobodu društva i na historiografiju kao takvu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Najveća ironija
U svemu tomu najveća ironija leži u činjenici da je onaj tko tu praksu upravo dovodi do kraja, a to je Vladimir Putin, predstavlja nekoga kome se premijer i vladajuća ideologija nominalno oštro suprotstavljaju. Naime, u Rusiji je upravo ovih dana naložio osnivanje međuresorne komisije za povijesno obrazovanje koja bi zapravo trebala propisati jednu povijesnu istinu o prošlosti, a koja se nastavlja na zakon protiv falsificiranja povijesti. Kad ovako nešto pročita, čitatelju može biti zabavno, ali kod nas se to očito provodi u praksi i bez ovakvih zakonskih rješenja.
Što povezuje slučajeve Užičkog kola i načelnika Borova s Vladimirom Putinom
Suvremena Republika Hrvatska, izgleda, želi nastaviti praksu komunista u novonastalim okolnostima
U Rusiji je upravo ovih dana naložio osnivanje međuresorne komisije za povijesno obrazovanje koja bi zapravo trebala propisati jednu povijesnu istinu o prošlosti, a koja se nastavlja na zakon protiv falsificiranja povijesti. Kad ovako nešto pročita, čitatelju može biti zabavno, ali kod nas se to očito provodi u praksi i bez ovakvih zakonskih rješenja
Bez obzira na činjenicu da su imali neupitnu višedesetljetnu vlast i ozbiljne modernizacijske uspjehe te unatoč tome što su praktično izgradili, obrazovali i zaposlili zaostalu i razorenu zemlju, jugoslavenski komunisti su činjenicom postojanja verbalnog delikta i praktičnom nepisanom zabranom da se tabu teme iz prošlosti otvaraju, pokazali istovremenu težnju za suspenzijom demokracije, ali i očitu nesigurnost. U krajnjoj liniji, mislim da im je ta nesloboda umnogome presudila i vratila se kao bumerang u vidu revizionističke historiografije krajem osamdesetih i dalje.
No, sve bi ovo bila daleka prošlost, vrijedna tek rasprava u svijetu historiografije da ne svjedočimo upornim pokušajima da se i danas propiše što se smije misliti i govoriti o traumatičnim događajima iz prošlosti. Dva događaja koja su proteklih dana dobili veliki publicitet, a to su objava načelnika Borova o Oluji i plesanje Užičkog kola od strane policijskih kadeta, ukazuju na to da suvremena Republika Hrvatska zapravo želi nastaviti praksu komunista u novonastalim okolnostima.
Slučaj Užičkog kola
Štoviše, slučaj plesanja Užičkog kola među policijskim kadetima, svjedoči da stvari idu čak i korak dalje. Ako je reakcija policije na objavu načelnika Borova na društvenim mrežama kojom je sugerirao da je Oluja bila zločin, ekvivalentna verbalnom deliktu, onda je bezrazložna problematizacija Užičkog kola identična proskribiranosti benignih pjesama, poput ‘Ustani bane’ ili ‘Vila Velebita’. Stvar je s Užičkim kolom čak i gora jer ne postoji apsolutno ništa što bi moglo sugerirati njegovu moralnu problematičnost.
Shvatili su to na kraju i u ministarstvu pa pomilovali kadete, ali uz bezrazložno posipanje pepelom i objašnjenje da nisu znali o čemu je riječ. Ono čemu zapravo svjedočimo u ovim slučajevima koji nisu izdvojeni eksces, nego predstavljaju kontinuitet pokušaja da se stvore nedodirljivi mitovi i da se zabrani nešto što se smatra nacionalnom baštinom Srba, zapravo je provođenje svojevremene Karamarkove ideje o tome da će svatko moći u četiri zida misliti o prošlosti što god želi, ali će javno morati zastupati službenu istinu, u praksu.
Problemi s Karamarkovom idejom
S tom činjenicom postoje dva problema, pri čemu je očita nesigurnost države i nacionalističke ideologije u ono što propagira kao istinu najmanje bitna. Štoviše, zabavna je. Prvi je taj da je riječ o već viđenom refleksu za suspenzijom demokracije i uvođenjem verbalnog delikta, a drugi da se i pored jasnog iskustva socijalističke Jugoslavije koje pokazuje da je takvo što kontraproduktivno i nemoguće, još uvijek pokušava državnom silom uspostaviti nekakva jedna povijesna istina koju se ne smije dovoditi u pitanje.
Ovo naravno ne znači da je načelnik Borova u pravu, ali je suludo zatvarati oči pred činjenicom da je hrvatsko društvo logično podijeljeno u odnosu prema nedavnoj, ali i daljoj prošlosti i da ta podijeljenost neće biti ništa manja, ako joj zabranimo javno manifestiranje. Pored toga, sama ideja da postoji jedna povijesna istina koju bi država trebala zakonski braniti, u izravnoj je suprotnosti s historiografijom kao znanošću, pa i s duhom vremena. To ne znači da ne postoje lako provjerljive činjenice koje je nemoguće negirati, nego jednostavno ukazuje na to da je suspendiranje društvene i znanstvene rasprave izravni atak na slobodu društva i na historiografiju kao takvu.
Najveća ironija
U svemu tomu najveća ironija leži u činjenici da je onaj tko tu praksu upravo dovodi do kraja, a to je Vladimir Putin, predstavlja nekoga kome se premijer i vladajuća ideologija nominalno oštro suprotstavljaju. Naime, u Rusiji je upravo ovih dana naložio osnivanje međuresorne komisije za povijesno obrazovanje koja bi zapravo trebala propisati jednu povijesnu istinu o prošlosti, a koja se nastavlja na zakon protiv falsificiranja povijesti. Kad ovako nešto pročita, čitatelju može biti zabavno, ali kod nas se to očito provodi u praksi i bez ovakvih zakonskih rješenja.