Što se dogodi kad sudac osudi čovjeka koji je umro? Pa, izgleda da napreduje na Vrhovni sud, kao ovaj gospodin
Sudac Miroslav Šovanj 1996. osudio je Zvonka Vulića, branitelja koji je ubijen na Ovčari
Miroslav Šovanj (68), sudac Kaznenog odjela Vrhovnog suda u Zagrebu, 28. studenoga 1996. godine, dok je bio sudac Općinskog suda u Vukovaru, presudio je u odsutnosti Zvonka Vulića (rođenog 1971.) na kaznu zatvora u trajanju od pet mjeseci. U svibnju 1997., budući da je presuda postala pravomoćna, Šovanj je potpisao nalog referentu za izvršenje kaznenih sankcija Općinskog suda u Vukovaru da “kaznu zatvora treba izvršiti nad osuđenim Zvonkom Vulićem u trajanju od 5 (pet) mjeseci”.
Kazna zatvora međutim nikada nije izvršena, jer nije ni mogla biti: dragovoljac Domovinskog rata, vukovarski branitelj Zvonko (sin Ivana Vulića) odavno nije bio među živima – već pet godina prije presude suca Šovanja, nestao je u onim dramatičnim danima nakon pada Vukovara. Vulić je, prema iskazu obitelji, odveden iz Vukovarske bolnice i ubijen na Ovčari, a njegovi posmrtni ostaci do danas nisu pronađeni. Na stranicama Ministarstva unutarnjih poslova Vulić se i danas vodi kao nestala osoba, a datum nestanka je 19. studenoga 1991., dan nakon pada Vukovara. Uz Vulića, u velikosrpskoj agresiji, ubijen je i njegov otac Ivan Vulić (rođen 1946.).
Zvonko Vulića kao nestalog
Prema dokumetima u čijem je posjedu Telegram, vidljivo je da je najkasnije sredinom rujna 1993. bilo poznato da se Zvonko Vulić vodi kao nestala osoba. Uvjerenje o tome izdao je Ured za žrtve rata Vlade Republike Hrvatske s potpisom predstojnika Zvonimira Knezovića. Vulić se, kao nestala osoba, vodio i u evidenciji Udruge hrvatskih dragovoljaca domovinskog rata (UHDDR). U potvrdi koju je potpisao tadašnji predsjednik UHDDR-a, Tomislav Merčep, 31. svibnja 1994., stoji da je Vulić “sudjelovao u obučavanja dragovoljačke satnije kao zapovjednik voda od 30. svibnja 1990.”
“Potvrđujem da je imenovani bio pripadnik A sastava ZNG-a 3. brigade, 4. bojne interventnog voda, pri Općinskom sekretarijatu narodne obrane Vukovar, pod direktnim mojim zapovjedništvom”, piše u potvrdi s Merčepom potpisom, te se dodaje kako je “dužnost obnašao sve do pada Vukovara od kada se vodi u evidenciji nestalih”. Telegram je i u posjedu potvrde sa zaglavljem Glavnog stožera Hrvatske vojske Ministarstva obrane i potpisom bojnika Ivice Arbanasa, od 19. srpnja 1994. u kojoj također stoji da je Zvonko Vulić bio ratni dragovoljac koji je sudjelovao u obrani Vukovara, te da se nakon pada Vukovara vodi u evidenciji nestalih.
Činjenica da je Ivan Vulić na popisu nestalih branitelja bila je, dakle, poznata najmanje tri godine prije nego što će današnji sudac Vrhovnog suda presuditi Vuliću pet mjeseci zatvorske kazne i bilo ju je moguće provjeriti na više mjesta. No, to se očito nije činilo pa je 28. studenoga 1996. godine, temeljem optužnice Općinskog državnog odvjetništva u Vukovaru, broj Kr-11/91. koju je zastupala Jadranka Mihaljević, zamjenica ODO Vukovar, Vulić osuđen na pet mjeseci zatvora.
Provalio je u autobus, ukrao sok, coca-colu, pivo i cigarete
Zvonko Vulić, kako stoji u podacima iz presude, do tada nije bio osuđivan niti se protiv njega vodio neki drugi kazneni postupak. U spomenutom suđenju proglašen je krivim. Na teret mu se stavljalo da je 10. studenoga 1990. u večernjim satima u Vukovaru na parkiralištu ispred hotela Dunav, u dogovoru s četvoricom maloljetnika, “u namjeri da dođe do vrijednih stvari prišao parkiranom i zaključanom autobusu marke Mercedes registarskih oznaka i broja WN WS 325”, provalio vrata autobusa te otuđio 20 limenki soka od naranče, 20 komada limenki Coca-cole, 70 komada limenki piva, četiri pakiranja cigareta HB i jedno pakiranje cigareta Lord.
Vuliću je u spomenutom sudskom postupku bio drugooptuženi, dok je Kariman Lojdl, kojem u se također sudilo u odsutnosti, pod optužbom da je počinio nekoliko provalnih krađa u automobile, osuđen na osam mjeseci zatvora.
Šovanj kaže da je spis uništen
Sudac Miroslav Šovanj, rođeni Vukovarac, od suca Općinskog suda u Vukovara (u vrijeme kada je donio presudu kojom osuđuje mrtvu osobu, hrvatskog branitelja Zvonka Vulića) napredovao je do suca Županijskog suda u Vukovaru (gdje je sudio od 1997. do 2000.), potom je bio sudac Županijskog suda u Zagrebu (od 2000. do 2007., a posljednje dvije godine bio je predsjednik Kaznenog odjela prvog stupnja), da bi u Vrhovni sud, gdje je i danas, došao 1. ožujka 2007.
Na upit Telegrama poslan elektroničkom poštom kako se moglo dogoditi da presudi mrtvom čovjeku i je li kao sudac provjeravao nalazi li se Zvonko Vulić na popisu nestalih hrvatskih branitelja, te je li eventualno ta presuda u kasnije poništena, sudac Šovanj nije odgovorio. No, u kraćem telefonskom razgovoru s novinarom ovog portala rekao je kako na to pitanje ne može odgovoriti jer je spis, prema podacima arhive suda, uništen. “Događaja se zbog proteka vremena, naravno, ne sjećam”, rekao je sudac Vrhovnog suda Miroslav Šovanj.
Na naše pitanje je li bila praksa da se prilikom suđenja u odsutnosti provjeri je li osoba živa, ili na popisu nestalih, osobito kad je riječ o osobama iz ratnog vremena u Vukovaru, Šovanj je rekao: “Praksa je oduvijek bila da se provjerava, prije nego što se u suđenima u odsutnosti donese odluka, da se obavi terenska provjera i pokuša utvrditi gdje se ta osoba nalazi”. Kad smo upitali je li takva provjera urađena i u konkretnom slučaju, kratko je rekao: “Ne znam, nemam daljnjih komentara” i zaključio razgovor.
Šovanj je Zeljko potpisao rješenje o lažnoj diplomi
U vrijeme kada je izbio skandal o aferi s isplatom dnevnica, za što su u međuvremenu optuženi bivši šef kabineta Zorana Milanovića, Tomislav Saucha i Sandra Zeljko, tajnica u Vladi čak četvero hrvatskih premijera (Jadranke Kosor, Zorana Milanovića, Tihomira Oreškovića i Andreja Plenkovića), Telegram je otkrio kako je nekadašnja zaposlenica Općinskog suda u Vukovaru, Sandra Zeljko, u vrijeme dok je ondje sudac bio Šovanj, 19. studenoga 1992. lažnim izjavama i uz pomoć svjedoka dobila rješenje o priznatoj školskoj spremi ekonomskog stručnog radnika.
Vukovarski sud tada je, s obzirom na okupaciju hrvatskog Podunavlja, radio u Zagrebu. Rješenje o priznavanju stručne spreme Sandri Zeljko potpisao je upravo Šovanj, potvrđujući da je ona, u školskoj godini 1990/91., u Centru za usmjereno obrazovanje Edvard Kardelj, završila srednju ekonomsku školu. U toj školi Telegramu su, provjerom u službenim dokumentima, potvrdili da Sandra Zeljko tu školu nikada nije završila.