To što se danas, na 80. godišnjicu ustanka, dogodilo u Sisku predstavlja prijelomni trenutak u odnosu države prema antifašističkom nasljeđu. Ne samo zato što je kompletan državni vrh došao u Brezovicu, nego zato što je čitava svečanost konačno organizirana pod pokroviteljstvom Vlade, što je orkestar HRM-a odsvirao marš ‘Neretvu’, što je skoro kompletan Nazorov partizanski opus izrecitiran, ali i iz razloga što se partizane konačno nije micalo iz konteksta u kojem su nastali i djelovali, dakle komunističkog i jugoslavenskog, ali su im se istovremeno priznali domoljublje i humanizam.
Drugim riječima, razbijen je monopol desnice na domoljublje, bez da je povijesna istina falsificirana. To je u prvom redu napravio onaj tko je pisao program obilježavanja Dana antifašističke borbe, ali i Zoran Milanović, kojeg sam milijun puta kritizirao i čija mnoga idejna lutanja i potezi zaslužuju svaki kritiku, no predsjednik republike je danas održao govor u kojem nije imao gotovo nikakvih okliznuća.
Čuli smo dvije važne izjave
Ustvrdio je da su ustanak podignuli komunisti, da su se spojili s pobunjenim srpskim narodom na Baniji i Kordunu, koji je zajedno sa Židovima već masovno ubijan u Jadovnu, da je čitav ustanak bio dio šireg jugoslavenskog konteksta, zbog čega i Hrvatska i Slovenija i Srbija i Bosna i Hercegovina i Crna Gora trebaju biti ponosni.
No, izrekao je i još dvije stvari, koje do sada nismo imali prilike čuti, a koje su jako bitne. Prva je da uopće nije najbitnije to što smo zahvaljujući partizanima bili na pobjedničkoj strani, nego je najbitnije to što su ti ljudi bili na strani istine i poštenja, potkrijepivši to činjenicom da su mnogi od njih izgubili rat u Španjolskoj u sklopu interbrigada, ali da to ne umanjuje veličinu tamošnje borbe. Druga stvar koju je naglasio je ta da danas nitko od tih ljudi, poput Ćire Gamulina, nema svoju ulicu. Sjetio se Milanović i Koče Popovića, ali i toga da je svjestan kako značajan dio društva ne poštuje ovaj praznik i najradije bi ga ukinuo, no da to nije većina.
Legitimacija partizanskog pokreta
Dolazak pak premijera Andreja Plenkovića, koji se u govoru jeste konvencionalno držao općih mjesta mainstream desnice, o pobjedi u ratu, ali i o poslijeratnim zločinima te o pravedniku Stepincu, puno je bitniji zbog samog čina dolaska i činjenice da je kompletna država stala iza ovog realno neželjenog praznika kojeg je Tuđman uveo u kalendar, što zbog činjenice neslaganja s izborom nekadašnjeg dana ustanka, što zbog potvrde za međunarodnom legitimacijom, a na koncu vjerovatno i zbog vlastitih partizanskih sentimenata.
Za razliku od dosadašnje prakse gdje se državni vrh svih opcija u pravilu ukazivao samo u Jasenovcu, današnja legitimacija partizanskog pokreta predstavlja prekretnicu, koju možemo shvatiti na razini geste pa čak i donekle ismijati, jer jeste iznenađujuća, ali dojma sam da ona to neće ostati. Poštivanje partizanske borbe, s kompletnim njenim nasljeđem kojeg se službena politika najradije odricala svih ovih godina, konačno je ušlo u mainstream, što je najbolje vidljivo u činjenici da su se na ovim proslavama, od Splita do Siska, ukazali mnogi koji prijašnjih godina nisu željeli da ih se viđa s antifašistima.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Antifašizam spasila kultura sjećanja
To, istina, može smetati ljudima koji su usamljeni branili antifašizam svih ovih godina, ali bez takve masovne prihvaćenosti i legitimizacije tog nasljeđa, ono na duže staze ne može ostati činjenica.
Što me na koncu vraća na još dvije bitne stvari. Ovaj veliki povratak antifašizma sigurno ne bi bio moguć da on nije preživio u autentičnoj kulturi sjećanja koja ga je spasila, što je bitno za razumijevanje čitave priče. Pored toga, nemoguće je ne razmišljati o tome koliko bi ova zemlja i društvo bili drukčiji da je odnos prema partizanskoj baštini od početka bio takav? U svakom slučaju, Dan antifašističke borbe konačno je postao istinski državni praznik.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Što se dogodilo u Brezovici: Antifašizam konačno dobio potvrdu, desničarima razbijen monopol na domoljublje
Kako je Dan antifašističke borbe konačno postao istinski državni praznik
Poštivanje partizanske borbe, s kompletnim njenim nasljeđem kojeg se službena politika najradije odricala svih ovih godina, konačno je ušlo u mainstream, što je najbolje vidljivo u činjenici da su se na ovim proslavama, od Splita do Siska, ukazali mnogi koji prijašnjih godina nisu željeli da ih se viđa s antifašistima
To što se danas, na 80. godišnjicu ustanka, dogodilo u Sisku predstavlja prijelomni trenutak u odnosu države prema antifašističkom nasljeđu. Ne samo zato što je kompletan državni vrh došao u Brezovicu, nego zato što je čitava svečanost konačno organizirana pod pokroviteljstvom Vlade, što je orkestar HRM-a odsvirao marš ‘Neretvu’, što je skoro kompletan Nazorov partizanski opus izrecitiran, ali i iz razloga što se partizane konačno nije micalo iz konteksta u kojem su nastali i djelovali, dakle komunističkog i jugoslavenskog, ali su im se istovremeno priznali domoljublje i humanizam.
Drugim riječima, razbijen je monopol desnice na domoljublje, bez da je povijesna istina falsificirana. To je u prvom redu napravio onaj tko je pisao program obilježavanja Dana antifašističke borbe, ali i Zoran Milanović, kojeg sam milijun puta kritizirao i čija mnoga idejna lutanja i potezi zaslužuju svaki kritiku, no predsjednik republike je danas održao govor u kojem nije imao gotovo nikakvih okliznuća.
Čuli smo dvije važne izjave
Ustvrdio je da su ustanak podignuli komunisti, da su se spojili s pobunjenim srpskim narodom na Baniji i Kordunu, koji je zajedno sa Židovima već masovno ubijan u Jadovnu, da je čitav ustanak bio dio šireg jugoslavenskog konteksta, zbog čega i Hrvatska i Slovenija i Srbija i Bosna i Hercegovina i Crna Gora trebaju biti ponosni.
No, izrekao je i još dvije stvari, koje do sada nismo imali prilike čuti, a koje su jako bitne. Prva je da uopće nije najbitnije to što smo zahvaljujući partizanima bili na pobjedničkoj strani, nego je najbitnije to što su ti ljudi bili na strani istine i poštenja, potkrijepivši to činjenicom da su mnogi od njih izgubili rat u Španjolskoj u sklopu interbrigada, ali da to ne umanjuje veličinu tamošnje borbe. Druga stvar koju je naglasio je ta da danas nitko od tih ljudi, poput Ćire Gamulina, nema svoju ulicu. Sjetio se Milanović i Koče Popovića, ali i toga da je svjestan kako značajan dio društva ne poštuje ovaj praznik i najradije bi ga ukinuo, no da to nije većina.
Legitimacija partizanskog pokreta
Dolazak pak premijera Andreja Plenkovića, koji se u govoru jeste konvencionalno držao općih mjesta mainstream desnice, o pobjedi u ratu, ali i o poslijeratnim zločinima te o pravedniku Stepincu, puno je bitniji zbog samog čina dolaska i činjenice da je kompletna država stala iza ovog realno neželjenog praznika kojeg je Tuđman uveo u kalendar, što zbog činjenice neslaganja s izborom nekadašnjeg dana ustanka, što zbog potvrde za međunarodnom legitimacijom, a na koncu vjerovatno i zbog vlastitih partizanskih sentimenata.
Za razliku od dosadašnje prakse gdje se državni vrh svih opcija u pravilu ukazivao samo u Jasenovcu, današnja legitimacija partizanskog pokreta predstavlja prekretnicu, koju možemo shvatiti na razini geste pa čak i donekle ismijati, jer jeste iznenađujuća, ali dojma sam da ona to neće ostati. Poštivanje partizanske borbe, s kompletnim njenim nasljeđem kojeg se službena politika najradije odricala svih ovih godina, konačno je ušlo u mainstream, što je najbolje vidljivo u činjenici da su se na ovim proslavama, od Splita do Siska, ukazali mnogi koji prijašnjih godina nisu željeli da ih se viđa s antifašistima.
Antifašizam spasila kultura sjećanja
To, istina, može smetati ljudima koji su usamljeni branili antifašizam svih ovih godina, ali bez takve masovne prihvaćenosti i legitimizacije tog nasljeđa, ono na duže staze ne može ostati činjenica.
Što me na koncu vraća na još dvije bitne stvari. Ovaj veliki povratak antifašizma sigurno ne bi bio moguć da on nije preživio u autentičnoj kulturi sjećanja koja ga je spasila, što je bitno za razumijevanje čitave priče. Pored toga, nemoguće je ne razmišljati o tome koliko bi ova zemlja i društvo bili drukčiji da je odnos prema partizanskoj baštini od početka bio takav? U svakom slučaju, Dan antifašističke borbe konačno je postao istinski državni praznik.