Posljednjih dana jedna od većih političkih kriza trese Bosnu i Hercegovinu, budući da je Milorad Dodik, uz podršku kompletne Skupštine Republike Srpske, odlučio da svi dužnosnici iz tog entiteta bojkotiraju rad svih državnih institucija sve dok se ne donese odluka o tome da se iz Ustavnog suda BiH u potpunosti uklone međunarodni suci. Nije nebitno za napomenuti da ga u toj ideji o odlasku stranih sudaca podupiru, jednako predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, kao i bosanskohercegovački HDZ.
Istina je kako svima onima koji poznaju prilike u BiH ovo izgleda kao film koji su već nebrojeno puta gledali, budući da Milorad Dodik svako malo prijeti odcjepljenjem, postavlja ultimatume i često u tome ima podršku HDZ-a, što za logičnu posljedicu ima izazivanje što emotivnih, što politički histeričnih reakcija u Sarajevu. Stoga se postavlja logično pitanje ima li u ovom slučaju ikakvih novih momenata i hoće li se sve završiti na isti način?
Dva nova momenta
Ako je suditi po dosadašnjem razvoju događaja, pojavila su se dva nova momenta. Prvi i bolji je taj da sve veći broj ljudi prilazi problemu racionalno, umjesto emotivno, no drugi prilično problematičan je da se čini kako je Milorad Dodik ovog puta spreman prijeći sve granice, a teško je uočiti stvarnu racionalnu motivaciju za takvo ponašanje.
Ukratko, Ustavni sud je donio logičnu odluku da se Republika Srpska ne može uknjižiti na državno poljoprivredno zemljište, budući da to pravo pripada isključivo državi, na što je Milorad Dodik zaključio kako međunarodni suci dovršavaju posao kojeg Bošnjaci nisu dovršili u ratu, zatražio njihovo povlačenje uz prijetnju da će RS, u protivnom krenuti svojim putem, da bi sve začinio zahtjevom za utvrđivanjem međuentitetske granice i čak izmislio RSexit kao pojam, valjda da ukaže na vlastitu ozbiljnost i na to da prati trendove.
Eskalacija srpskog nacionalizma
Sve se to događa paralelno s eskalacijom nacionalističkih prosvjeda u Crnoj Gori i istovjetnih navodno molitvenih okupljanja u organizaciji SPC-a diljem BiH, pa čak i u Mostaru, s kojih se šalje poruka podrške braći u Crnoj Gori. Iz svega navedenog teško se oteti dojmu kako se radi o nečemu što bi moglo biti koordinirano, a to onda postaje puno veći problem od Dodikovih redovnih prijetnji odcjepljenjem.
Promatrana masovna eskalacija srpskog nacionalizma budi dvojaku reakciju. S jedne strane čovjek se logično zapita dokle će to više trajati i kako onima koji u tome sudjeluju nije dosadilo desetljećima ponavljati iste stvari i procese, posebno jer su rezultati poražavajući. Oni nisu poražavajući isključivo zbog moralnog poraza i odnosa prema drugima, nego i zbog posljedica koje je to imalo upravo na Srbe van Srbije.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Bez rezultata, ali ne odustaju
Broj Srba u Hrvatskoj smanjio se na trećinu od onoga iz 1991., još veći demografski egzodus uslijedio je na Kosovu, Crna Gora postala je nezavisna, dok je čak i u Bosni i Hercegovini, u kojoj je takav agresivni nacionalizam postigao jedini uspjeh u vidu formiranja Republike Srpske, demografski egzodus također vidljiv, BiH se nije raspala, a u velikim središtima srpske kulture općenito, Sarajevu i Mostaru, broj Srba je pao na sedminu ili petinu predratnog broja.
Stoga je fascinantno da netko desetljećima pokušava istim ponašanjem postići drukčiji rezultat i od toga ne odustaje. Koliko je to pak tužno za sve ljude na ovim prostorima, ne treba posebno naglašavati.
Neracionalno ponašanje HDZ-a BiH
Ostaje nam na kraju posve neracionalno ponašanje bosanskohercegovačkog HDZ-a. Jasno je kako ni Čović, niti bilo tko u toj stranci ne očekuje da bi se Republika Srpska mogla zaista i izdvojiti iz Bosne i Hercegovine. Ali, s obzirom da otvoreno podupiru Dodika u njegovim nastojanjima, pokušajmo barem zamisliti scenarij u kojem bi on ostvario ono što javno govori.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Čak i kad zanemarimo realno težak položaj preostalih Hrvata u RS-u, što HDZ dosljedno čini, nevjerojatno je da u HDZ-u nisu niti sekundu razmislili o tome u kakvom bi se položaju oni kao stranka i narod na čije se interese pozivaju našli u situaciji u kojoj bi se Bosna i Hercegovina svela isključivo na Federaciju.
Sve navedeno ukazuje na to da je izlaz iz politika devedesetih, posebno kada je riječ o Bosni i Hercegovini praktično nezamisliv u ovakvom odnosu snaga i s ovakvim ustavnim uređenjem, što predstavlja ozbiljan problem, primarno za građane Bosne i Hercegovine, ali i za kompletnu regiju, s naglaskom na Hrvatsku.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Što se to događa u BiH i ima li šanse za odcjepljenje Republike Srpske kojim Dodik toliko prijeti?
Svima onima koji poznaju prilike u BiH ovo izgleda kao film koji su već nebrojeno puta gledali
Ako je suditi po dosadašnjem razvoju događaja, pojavila su se dva nova momenta. Prvi i bolji je taj da sve veći broj ljudi prilazi problemu racionalno, umjesto emotivno, no drugi prilično problematičan je da se čini kako je Milorad Dodik ovog puta spreman prijeći sve granice, a teško je uočiti stvarnu racionalnu motivaciju za takvo ponašanje.
Posljednjih dana jedna od većih političkih kriza trese Bosnu i Hercegovinu, budući da je Milorad Dodik, uz podršku kompletne Skupštine Republike Srpske, odlučio da svi dužnosnici iz tog entiteta bojkotiraju rad svih državnih institucija sve dok se ne donese odluka o tome da se iz Ustavnog suda BiH u potpunosti uklone međunarodni suci. Nije nebitno za napomenuti da ga u toj ideji o odlasku stranih sudaca podupiru, jednako predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, kao i bosanskohercegovački HDZ.
Istina je kako svima onima koji poznaju prilike u BiH ovo izgleda kao film koji su već nebrojeno puta gledali, budući da Milorad Dodik svako malo prijeti odcjepljenjem, postavlja ultimatume i često u tome ima podršku HDZ-a, što za logičnu posljedicu ima izazivanje što emotivnih, što politički histeričnih reakcija u Sarajevu. Stoga se postavlja logično pitanje ima li u ovom slučaju ikakvih novih momenata i hoće li se sve završiti na isti način?
Dva nova momenta
Ako je suditi po dosadašnjem razvoju događaja, pojavila su se dva nova momenta. Prvi i bolji je taj da sve veći broj ljudi prilazi problemu racionalno, umjesto emotivno, no drugi prilično problematičan je da se čini kako je Milorad Dodik ovog puta spreman prijeći sve granice, a teško je uočiti stvarnu racionalnu motivaciju za takvo ponašanje.
Ukratko, Ustavni sud je donio logičnu odluku da se Republika Srpska ne može uknjižiti na državno poljoprivredno zemljište, budući da to pravo pripada isključivo državi, na što je Milorad Dodik zaključio kako međunarodni suci dovršavaju posao kojeg Bošnjaci nisu dovršili u ratu, zatražio njihovo povlačenje uz prijetnju da će RS, u protivnom krenuti svojim putem, da bi sve začinio zahtjevom za utvrđivanjem međuentitetske granice i čak izmislio RSexit kao pojam, valjda da ukaže na vlastitu ozbiljnost i na to da prati trendove.
Eskalacija srpskog nacionalizma
Sve se to događa paralelno s eskalacijom nacionalističkih prosvjeda u Crnoj Gori i istovjetnih navodno molitvenih okupljanja u organizaciji SPC-a diljem BiH, pa čak i u Mostaru, s kojih se šalje poruka podrške braći u Crnoj Gori. Iz svega navedenog teško se oteti dojmu kako se radi o nečemu što bi moglo biti koordinirano, a to onda postaje puno veći problem od Dodikovih redovnih prijetnji odcjepljenjem.
Promatrana masovna eskalacija srpskog nacionalizma budi dvojaku reakciju. S jedne strane čovjek se logično zapita dokle će to više trajati i kako onima koji u tome sudjeluju nije dosadilo desetljećima ponavljati iste stvari i procese, posebno jer su rezultati poražavajući. Oni nisu poražavajući isključivo zbog moralnog poraza i odnosa prema drugima, nego i zbog posljedica koje je to imalo upravo na Srbe van Srbije.
Bez rezultata, ali ne odustaju
Broj Srba u Hrvatskoj smanjio se na trećinu od onoga iz 1991., još veći demografski egzodus uslijedio je na Kosovu, Crna Gora postala je nezavisna, dok je čak i u Bosni i Hercegovini, u kojoj je takav agresivni nacionalizam postigao jedini uspjeh u vidu formiranja Republike Srpske, demografski egzodus također vidljiv, BiH se nije raspala, a u velikim središtima srpske kulture općenito, Sarajevu i Mostaru, broj Srba je pao na sedminu ili petinu predratnog broja.
Stoga je fascinantno da netko desetljećima pokušava istim ponašanjem postići drukčiji rezultat i od toga ne odustaje. Koliko je to pak tužno za sve ljude na ovim prostorima, ne treba posebno naglašavati.
Neracionalno ponašanje HDZ-a BiH
Ostaje nam na kraju posve neracionalno ponašanje bosanskohercegovačkog HDZ-a. Jasno je kako ni Čović, niti bilo tko u toj stranci ne očekuje da bi se Republika Srpska mogla zaista i izdvojiti iz Bosne i Hercegovine. Ali, s obzirom da otvoreno podupiru Dodika u njegovim nastojanjima, pokušajmo barem zamisliti scenarij u kojem bi on ostvario ono što javno govori.
Čak i kad zanemarimo realno težak položaj preostalih Hrvata u RS-u, što HDZ dosljedno čini, nevjerojatno je da u HDZ-u nisu niti sekundu razmislili o tome u kakvom bi se položaju oni kao stranka i narod na čije se interese pozivaju našli u situaciji u kojoj bi se Bosna i Hercegovina svela isključivo na Federaciju.
Sve navedeno ukazuje na to da je izlaz iz politika devedesetih, posebno kada je riječ o Bosni i Hercegovini praktično nezamisliv u ovakvom odnosu snaga i s ovakvim ustavnim uređenjem, što predstavlja ozbiljan problem, primarno za građane Bosne i Hercegovine, ali i za kompletnu regiju, s naglaskom na Hrvatsku.