Što se zbiva s HRT-om? Europska unija bit će prilično bijesna ako vlasti krenu u političke čistke
Veliki insajderski izvještaj o stanju na javnoj televiziji i sadašnjem vodstvu
Zoran Milanović nikada nije želio da Goran Radman postane glavni ravnatelj Hrvatske radiotelevizije. Sam nam je to nekoliko puta ponovio, u vrijeme dok se birao aktualni direktor državne televizije.
Kada smo ga upitali tko je, onda, njegov kandidat, inzistirao je da ni on ni vlada nemaju svog kandidata i da mu je, zapravo, svejedno tko će postati ravnatelj HRT-a, pod uvjetom da je taj čovjek barem donekle sposoban da obavlja svoj posao poštujući zakonske odredbe o Hrvatskoj radioteleviziji.
Radmana je na kraju Milanovićeva parlamentarna većina izabrala za glavnog ravnatelja HRT-a poslije dugog lobističkog procesa, u kojem je glavnu ulogu odigrao bivši predsjednik Republike: dr. Ivo Josipović zdušno je gurao Gorana Radmana, tako da Radmanov protukandidat Saša Runjić, premda je predložio neusporedivo bolji plan reorganizacije državne televizije, nije imao mnogo šanse.
Komunističke strukture
Runjić se, svejedno, marljivo zalagao za svoju kandidaturu kod srednje visoko rangiranih dužnosnika SDP-a i HNS-a, što mu se isplatilo nešto kasnije, kada je postao ravnatelj HRT-ova programa, dakle najbliži Radmanov suradnik.
Za razliku od Gorana Radmana, koji uistinu jest pripadao starim komunističkim strukturama (što mu je Milanović prilično otvoreno zamjerao), Saša Runjić je, stranački gledano, potpuno apolitičan.
Svjetonazorski govoreći, on jest lijevi liberal, ali sasvim sigurno ne zelotske nego više salonske provenijencije. No, i to je danas sasvim dovoljno da Runjić, kao i Radman, mora otići sa sadašnje dužnosti. Osim ako ih ne sačuvaju raznovrsni, vidljivi i nevidljivi pritisci međunarodne zajednice.
HRT nije bio utvrda SDP-a, no trena biti iskren: kvaliteta nije besprijekorna. No, Hrvatska televizija u vrijeme Milanovićeve vlasti nije bila proesdepeovska televizija.
Naime, nedavno priopćenje EBU-a (European Broadcasting Union, najvažnija televizijska organizacija u Europi), u kojem se od nove vlasti de facto zahtijeva da ne dira vodstvo HRT-a, vrlo zorno svjedoči kako je javna televizija postala jedno od ključnih političkih pitanja u zemlji.
Gotovo istodobno s EBU-ovim priopćenjem, niskonakladni zadarski Hrvatski tjednik, list koji huliganskim jezikom izražava stavove krajnje desnice, objavio je nekoliko tekstova u kojima se zgražava što se na HTV-u još ništa nije promijenilo.
Zanimljivo je da u ovom slučaju Hrvatski tjednik kasni, budući da je Tomislav Karamarko prošlog tjedna najavio promjene na HRT-u “kako bismo dobili politički nepristranu javnu televiziju”. Most je također podržao zahtjev za promjenama, s više-manje sličnim obrazloženjem.
Prijetnje Poljskoj
EBU, pak, misli da Hrvatska sada ima politički nepristranu javnu televiziju, te da bi smjena njenih čelnih ljudi dovela do negativne politizacije HRT-a. S takvim se EBU-ovim stavom slaže većina zapadnoeuropskih diplomata u Zagrebu. Ovdje treba podsjetiti da je Europska unija nedavno ozbiljno zaprijetila Poljskoj zbog namjere varšavskih radikalno desnih vlasti da izbor čelnika državne televizije povjere samoj vladi.
Europska unija, kao i druge europske institucije, ne želi, dakle, da vlasti izravno upravljaju državnim televizijama. Vlasti u Hrvatskoj, pak, kada je riječ o medijima, ne žele ništa drugo nego da što prije preuzmu državnu televiziju.
Neobični heroji slobode
Zasad je posve nejasno koliko će dugo trajati ovaj vrlo ozbiljni prijepor, koji bi ugledu Republike Hrvatske mogao naštetiti znatno više od izbora Zlatka Hasanbegovića za ministra kulture.
No, činjenica je da su Radman i Runjić, zahvaljujući nasilnosti nove vladajuće koalicije, došli u neočekivanu prigodu da postanu heroji obrane slobode govora, čemu se oni sami do prije četrnaest mjeseci (dakle, do Josipovićeva iznenađujućeg poraza na izborima), uistinu nisu nadali.
Kako bi se razumjeli aktualni sukobi oko Hrvatske televizije, valjalo bi akcentirati pojedine temeljne činjenice o njenom radu unazad tri godine, kao i bitne podatke o specifičnom političkom položaju HRT-a od prvih demokratskih izbora do danas.
Prvo, i najvažnije, Hrvatska televizija u vrijeme Milanovićeve vlasti nije bila proesdepeovska televizija.
Niti jedan medij u zemlji nije toliko uporno kritizirao Milanovićevu vladu i samog premijera kao Hrvatska televizija, koja je, među ostalim, svojim prilozima doslovno srušila Veljka Ostojića, prvog Milanovićevog ministra turizma.
Nadalje, Hrvatska televizija u raznim je svojim emisijama i na različitim programima otvorila prilično velik prostor kako za domobransku, tako i za radikalnu hrvatsku desnicu.
Korektno ponašanje
Na Prvom se programu, u Pola ure kulture, gotovo svaki tjedan navijalo za pad Milanovićeve vlade, dok su se na Četvrtom programu često ponašali kao medijska središnjica desnice znatno radikalnije od HDZ-a.
Prema tome, optužba da je HTV stranačka televizija potpuno je lažna, što se može dokumentirati tisućama i tisućama HTV-ovih protuvladinih minuta, emitiranih dok je Zoran Milanović obnašao dužnost predsjednika vlade.
HTV, profesionalno govoreći, nije dobra televizija, no to zaista nema nikakve veze s namjerama nove Vlade koja pokušava srušiti sadašnju upravu Hrvatske televizije. Moramo, međutim, priznati da se nova Vlada ponaša slično prethodnima.
HTV-ov je istočni grijeh što njegovo vodstvo i velik broj njegovih novinara ne pripadaju nacionalističko-konzervativnom svjetonazoru koji je sada u modi i koji se trudi zagospodariti ne samo političkom, nego i što širom društvenom scenom.
Sljedeći, važniji HTV-ov grijeh jest u činjenici da se javna televizija i prema desnoj koalicijskoj vladi nastavlja ponašati jednako kritički kao što se ponašala prema lijevo-liberalnoj vladi. Drugo, HTV, nažalost, uistinu nije profesionalna televizija. Dok se, dakle, političko ponašanje HTV-a može proglasiti korektnim, njegova profesionalna razina često je pomalo razočaravajuća.
Dugački prvi Dnevnik pokazao se potpunim promašajem, HRT-ove emisije dovele su u hrvatski javni život nevjerojatnu količinu egzibicionista, amatera i neznalica (što je sve kulminiralo uistinu skandaloznim gostovanjem Miroslava Lazanskog, agenta srpske vojne obavještajne službe), sportski program baš nikada nije bio siromašniji, a filmski i serijski program katkad se baziraju na desetak godina starim reprizama koje se, nažalost, puštaju i u prime timeu.
HTV, profesionalno govoreći, nije dobra televizija, no to zaista nema nikakve veze s namjerama nove Vlade koja pokušava srušiti sadašnju upravu Hrvatske televizije. Moramo, međutim, priznati da se nova Vlada ponaša slično prethodnima.
Čim je došao na vlast, Tuđman je HRT povjerio HDZ-u, što je u ono doba, s obzirom na ratnu opasnost, bilo logično rješenje.
Sanaderova taktika
Međutim, ljudi koji su preuzeli HTV, dobar dječji pisac Hrvoje Hitrec i dobar filmski režiser Antun Vrdoljak, spadali su među najzadrtije HDZ-ove političare uopće, pa su od državne televizije stvorili antipatičnu propagandnu mašineriju, koja je djelovala gotovo isključivo u svrhu obrane HDZ-ovih političkih ciljeva i koja se vrlo često upuštala u najgore vrste falsifikata i rasističkih ispada. Dovoljno je sjetiti se lažnog topničkog napada na Šibenik, pa pogromaških protumuslimanskih izvještaja Smiljka Šagolja, pa javnih progona politički nepodesnih novinara i najistaknutijih opozicionara.
U devedesetim se godinama Hrvatska televizija uređivala izravno iz Ureda predsjednika Republike. Poslije izbora 3. siječnja Ivica Račan odlučio je odmah promijeniti HDZ-ovsko vodstvo HTV-a, pa je pokušao nagovoriti Gorana Radmana da preuzme državnu televiziju.
Radman je tada odbio Račana, pa je, tek kao treća opcija, na čelo HRT-a došao Mirko Galić, koji, opet, nije bio osobito blizak SDP-u. Činjenica jest da je početkom dvijetisućitih HTV očišćen od određenog broja HDZ-ovih novinara (od kojih su neki, budimo realni, radili za obavještajne službe), ali je isto tako činjenica kako je HTV potpuno hladno izvještavao o pokušaju državnog udara 2001. godine, kada se dogodio famozni miting na splitskoj Rivi.
Dapače, promatrači skloniji SDP-u smatrali su kako je HTV svojim izvještajima poticao na pobunu protiv vlade. U Sanaderovim se mandatima pitanje HRT-a nije smatralo presudno važnim: Ivo Sanader je, naime, nadzirao one dijelove političkog programa državne televizije koji su mu bili važni, dok se u ostalo nije htio miješati.
Budući da se Zoran Milanović zaista nije miješao u rad HRT-a, o čemu je, uostalom, posvjedočila i nedavna anketa među hrvatskim novinarima, koji su Milanovićevu vladu proglasili dosad najotvorenijom prema medijima, danas ne postoje baš nikakvi politički razlozi za promjenu u vodstvu Hrvatske televizije. Dapače, za razliku od loših programskih, financijski rezultati HRT-a znatno su bolji nego prethodnih godina.
Da je, dakle, Tomislav Karamarko politički racionalan, on bi se sada potrudio ispasti veliki, autentični demokrat pa bi rekao da ga smjena na HRT-u uopće ne zanima te da je sasvim normalno što glavni javni medij svakodnevno kritizira vlast, jer je to ionako jedan od temeljnih zadataka bilo kojeg informativno-političkog medija.
Prirodni atributi vlasti
No, Tomislav Karamarko, kao i drugi političari iz Tuđmanova vremena, smatraju kako kontrola medija spada u prirodne atribute vlasti.
Stoga je vrlo vjerojatno da će unatoč upozorenjima iz međunarodne zajednice gospodin Karamarko ustrajati na smjeni vodstva državne televizije (što će, opet, nužno dovesti do smjene novinarskih i uredničkih postava), čime će pomalo nepravedno od skupine ne osobito talentiranih, kompetentnih ili hrabrih novinara (čast iznimkama), proizvesti prvorazredne političke heroje, žrtve represivnog nacionalističkog sustava.
I čime će dodatno ugroziti ionako poljuljani demokratski imidž Hrvatske u Europi.
Cijeli ovaj politički zaplet oko Hrvatske televizije govori zapravo o anakronom karakteru političkog i medijskog života u našoj zemlji. U zaista zreloj demokratskoj državi novi predsjednik (potpredsjednik) vlade uopće se ne bi bavio informativnim programom javne televizije, nego, eventualno, tek njenim novčanim poslovanjem.
Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 27. veljače 2016.