U njoj se uvažavala multietničnost zemlje, manjine su u pravilu bile dio vladajuće koalicije, a čak je i pokojni mitropolit Amfilohije Radović, koji se niti u jednom času nije odrekao srpskog nacionalizma i podržavanja Radovana Karadžića i svega ostalog i koji je na koncu pokrenuvši litije presudno utjecao na promjenu vlasti, sve do donošenja zakona o vjerskim zajednicama koji je nacionalizirao crkvenu imovinu stariju od 1918., radio što je htio.
Sve to bilo je praćeno iskrenom proeuropskom politikom, ali i sveopćim monopolom Đukanovića i njegove partije na skoro sve političke procese i javne resurse u zemlji, kao i činjenicom da je ključnu i jedinu ozbiljno organiziranu opoziciju činila radikalno-nacionalistička Srpska pravoslavna crkva, koja je u pravilu više funkcionirala kao politička, nego kao vjerska institucija.
No, nakon što je zemlja ušla u NATO, lideri Europske unije su, umjesto da naprave sve da i Crna Gora uđe u nju, vjerovatno zbog toga što su smatrali da je nužan Đukanovićev odlazak s vlasti, zapravo podržali promjenu vlasti. Koja se svela na to da je, glumeći potrebu za radikalnim reformama, stranka Dritana Abazovića s minimalnim brojem glasova, ušla u koaliciju s radikalnim srpskim nacionalistima, čija retorika nije ništa drukčija nego devedesetih, a sve uz pokroviteljstvo SPC-a. Takva promjena vlasti, umjesto da je zabrinula ljude u regiji koji se nalaze na lijevo-liberalnoj strani društva, mnoge od njih dovela je do posve nerazumljive ekstaze.
Aktualni nemiri mogu završiti svakako
Iako smo i do sada mogli vidjeti koji je pravi sadržaj promjena, u prvom redu kroz nacionalističke prijetnje Bošnjacima i revolucionarni trijumfalizam koji je zemlju momentalno vratio u devedesete, ovog vikenda pak možemo vidjeti kulminaciju te nove politike koja je zemlju sa stabilnog europskog puta dovela na rub građanskog rata. Sve uz pasivnu asistenciju vladajuće većine koja zapravo odavno ne postoji i koju na životu drži tek logičan zaključak da će na idućim izborima biti poraženi. Sve to odvija se u režiji SPC-a i Aleksandra Vučića.
Aktualni nemiri, koji mogu završiti svakako, a malo koji od potencijalnih scenarija djeluje pozitivno, potaknuti su odlukom SPC-a da novog mitropolita ustoliči na Cetinju, dok s druge strane s naslovnica beogradskih tabloida danima ne prestaje kampanja protiv onih Crnogoraca koji se tome protive, a sam Vučić drži u neizvjesnosti pitanje vlastitog dolaska na Cetinje.
Članak se nastavlja ispod oglasa
U čitavoj priči zanimljiva je uloga patrijarha Porfirija, čovjeka koji u Hrvatskoj igra ulogu progresivnog intelektualca štulićevskih inspiracija, dok u ostalim zemljama regije, od Bosne i Hercegovine, preko Crne Gore pa do Kosova, nastupa kao tipičan predstavnik nacionalističke politike SPC-a. Što brojni ljudi s ljevice u Hrvatskoj naprosto ignoriraju, kao da problem ne postoji, ako se praviš da ga ne vidiš.
Pozadina čitave priče, neodvojive od narativa o tzv. srpskom svetu, leži u tome da se srpski nacionalisti nisu nikad zapravo pomirili s nezavisnošću Crne Gore, dok se formalno objašnjenje nakane da se na Cetinju ustoliči novi mitropolit nalazi u tome da su svi prethodni mitropoliti tamo ustoličeni, što nije istina. Ono što jeste istina je to da je Aleksandar Karadođorđević prilikom ujedinjenja 1918., jednostavno ukinuo crnogorsku crkvu i općenito državnost Crne Gore, što je dovelo do ustanka i brojnih žrtava i što nas posredno dovodi do priče o Cetinju.
Masovni prosvjedi protiv opsade Dubrovnika
Naime, za razliku od Mile Đukanovića koji je radikalno promijenio vlastitu politiku, najveći dio građana te povijesne prijestolnice zemlje od početka je bio protiv vezivanja uz politiku Slobodana Miloševića, masovno je protestirao protiv opsade Dubrovnika i u potpunosti je odbacivao SPC i njegovu ideologiju. Stoga nimalo ne iznenađuje to što su odluku o ustoličenju novog mitropolita u svom gradu shvatili kao čin simboličkog preuzimanja Cetinja i odlučili protiv toga demonstrirati svim sredstvima.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Situacija je trenutačno sljedeća: U Podgoricu je, uz masovni doček pristalica ispred Sabornog hrama, došao patrijarh Porfirije. Na dočeku se ukazao i premijer Krivokapić. Policija je pak blokirala sve ceste prema Cetinju, oštro podijeljeni mediji posve različito izvještavaju o svemu što se događa, jedni o tome da su tajne službe Srbije dovele svoje ljude da demonstracije pretvore u nasilne, a drugi da nasilni demonstranti ne dopuštaju normalnu crkvenu ceremoniju.
Predsjednik zemlje Milo Đukanović je, nakon višemjesečnog praktičnog povlačenja iz javnosti došao podržati prosvjednike na Cetinju, uz poruku da će tamo prenoćiti i sugestiju da SPC ustoliči Joanikija na nekom drugom mjestu. Sami su pak prosvjednici probili policijske blokade i zatvorili sve prilaze Cetinju, odlučni da ne dopuste Porfirijev i Joanikijev dolazak i ustoličenje i da na barikadama provedu čitavu noć.
Ukratko, zemlja je sasvim ozbiljno došla na rub fizičkih obračuna s krajnje neizvjesnim ishodom, kako ove nedjelje, tako i sljedećih dana i mjeseci.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Što se zbiva u Crnoj Gori: Ovako je, od zemlje na pragu ulaska u EU, došla na rub građanskog rata
Pozadina čitave priče, neodvojive od narativa o tzv. srpskom svetu, leži u tome da se srpski nacionalisti nisu nikad pomirili s nezavisnošću Crne Gore
U čitavoj priči zanimljiva je uloga patrijarha Porfirija, čovjeka koji u Hrvatskoj igra ulogu progresivnog intelektualca štulićevskih inspiracija, dok u ostalim zemljama regije, od Bosne i Hercegovine, preko Crne Gore pa do Kosova, nastupa kao tipičan predstavnik nacionalističke politike SPC-a. Što brojni ljudi s ljevice u Hrvatskoj naprosto ignoriraju, kao da problem ne postoji, ako se praviš da ga ne vidiš
Od momenta u kojem je Milo Đukanović odlučio iz temelja promijeniti politiku koja je u stopu i bespogovorno pratila ekspanzionističke ambicije Slobodana Miloševića, a u kojoj je i sam sudjelovao, ali i nakon što je u političkom smislu porazio nekadašnjeg partnera Momira Bulatovića te izborio izglasavanje crnogorske nezavisnosti i to s traženom većinom od preko 55 posto, pa sve do nedavnih izbora, Crna Gora je izgledala kao zemlja koja se riješila nacionalizma devedesetih.
U njoj se uvažavala multietničnost zemlje, manjine su u pravilu bile dio vladajuće koalicije, a čak je i pokojni mitropolit Amfilohije Radović, koji se niti u jednom času nije odrekao srpskog nacionalizma i podržavanja Radovana Karadžića i svega ostalog i koji je na koncu pokrenuvši litije presudno utjecao na promjenu vlasti, sve do donošenja zakona o vjerskim zajednicama koji je nacionalizirao crkvenu imovinu stariju od 1918., radio što je htio.
Sve to bilo je praćeno iskrenom proeuropskom politikom, ali i sveopćim monopolom Đukanovića i njegove partije na skoro sve političke procese i javne resurse u zemlji, kao i činjenicom da je ključnu i jedinu ozbiljno organiziranu opoziciju činila radikalno-nacionalistička Srpska pravoslavna crkva, koja je u pravilu više funkcionirala kao politička, nego kao vjerska institucija.
No, nakon što je zemlja ušla u NATO, lideri Europske unije su, umjesto da naprave sve da i Crna Gora uđe u nju, vjerovatno zbog toga što su smatrali da je nužan Đukanovićev odlazak s vlasti, zapravo podržali promjenu vlasti. Koja se svela na to da je, glumeći potrebu za radikalnim reformama, stranka Dritana Abazovića s minimalnim brojem glasova, ušla u koaliciju s radikalnim srpskim nacionalistima, čija retorika nije ništa drukčija nego devedesetih, a sve uz pokroviteljstvo SPC-a. Takva promjena vlasti, umjesto da je zabrinula ljude u regiji koji se nalaze na lijevo-liberalnoj strani društva, mnoge od njih dovela je do posve nerazumljive ekstaze.
Aktualni nemiri mogu završiti svakako
Iako smo i do sada mogli vidjeti koji je pravi sadržaj promjena, u prvom redu kroz nacionalističke prijetnje Bošnjacima i revolucionarni trijumfalizam koji je zemlju momentalno vratio u devedesete, ovog vikenda pak možemo vidjeti kulminaciju te nove politike koja je zemlju sa stabilnog europskog puta dovela na rub građanskog rata. Sve uz pasivnu asistenciju vladajuće većine koja zapravo odavno ne postoji i koju na životu drži tek logičan zaključak da će na idućim izborima biti poraženi. Sve to odvija se u režiji SPC-a i Aleksandra Vučića.
Aktualni nemiri, koji mogu završiti svakako, a malo koji od potencijalnih scenarija djeluje pozitivno, potaknuti su odlukom SPC-a da novog mitropolita ustoliči na Cetinju, dok s druge strane s naslovnica beogradskih tabloida danima ne prestaje kampanja protiv onih Crnogoraca koji se tome protive, a sam Vučić drži u neizvjesnosti pitanje vlastitog dolaska na Cetinje.
U čitavoj priči zanimljiva je uloga patrijarha Porfirija, čovjeka koji u Hrvatskoj igra ulogu progresivnog intelektualca štulićevskih inspiracija, dok u ostalim zemljama regije, od Bosne i Hercegovine, preko Crne Gore pa do Kosova, nastupa kao tipičan predstavnik nacionalističke politike SPC-a. Što brojni ljudi s ljevice u Hrvatskoj naprosto ignoriraju, kao da problem ne postoji, ako se praviš da ga ne vidiš.
Pozadina čitave priče, neodvojive od narativa o tzv. srpskom svetu, leži u tome da se srpski nacionalisti nisu nikad zapravo pomirili s nezavisnošću Crne Gore, dok se formalno objašnjenje nakane da se na Cetinju ustoliči novi mitropolit nalazi u tome da su svi prethodni mitropoliti tamo ustoličeni, što nije istina. Ono što jeste istina je to da je Aleksandar Karadođorđević prilikom ujedinjenja 1918., jednostavno ukinuo crnogorsku crkvu i općenito državnost Crne Gore, što je dovelo do ustanka i brojnih žrtava i što nas posredno dovodi do priče o Cetinju.
Masovni prosvjedi protiv opsade Dubrovnika
Naime, za razliku od Mile Đukanovića koji je radikalno promijenio vlastitu politiku, najveći dio građana te povijesne prijestolnice zemlje od početka je bio protiv vezivanja uz politiku Slobodana Miloševića, masovno je protestirao protiv opsade Dubrovnika i u potpunosti je odbacivao SPC i njegovu ideologiju. Stoga nimalo ne iznenađuje to što su odluku o ustoličenju novog mitropolita u svom gradu shvatili kao čin simboličkog preuzimanja Cetinja i odlučili protiv toga demonstrirati svim sredstvima.
Situacija je trenutačno sljedeća: U Podgoricu je, uz masovni doček pristalica ispred Sabornog hrama, došao patrijarh Porfirije. Na dočeku se ukazao i premijer Krivokapić. Policija je pak blokirala sve ceste prema Cetinju, oštro podijeljeni mediji posve različito izvještavaju o svemu što se događa, jedni o tome da su tajne službe Srbije dovele svoje ljude da demonstracije pretvore u nasilne, a drugi da nasilni demonstranti ne dopuštaju normalnu crkvenu ceremoniju.
Predsjednik zemlje Milo Đukanović je, nakon višemjesečnog praktičnog povlačenja iz javnosti došao podržati prosvjednike na Cetinju, uz poruku da će tamo prenoćiti i sugestiju da SPC ustoliči Joanikija na nekom drugom mjestu. Sami su pak prosvjednici probili policijske blokade i zatvorili sve prilaze Cetinju, odlučni da ne dopuste Porfirijev i Joanikijev dolazak i ustoličenje i da na barikadama provedu čitavu noć.
Ukratko, zemlja je sasvim ozbiljno došla na rub fizičkih obračuna s krajnje neizvjesnim ishodom, kako ove nedjelje, tako i sljedećih dana i mjeseci.