Politika & Kriminal

Što smo, nakon izjave o 'samodopadnim narikačama', naučili o Zoranu Milanoviću

Pernarovski obračuni, bujice uvreda i sjena dubinskog poraza

Milanović svojim vehementnim “obračunima s njima” koji sad već idu u obliku serijala, možda godi svom političkom egu, ali radi vrlo ozbiljnu štetu svojim deklariranim političkim ciljevima. Pritom je najmanje bitna priča o drugom mandatu. Izborna kampanja za novih pet godina na Pantovčaku počet će negdje na ljeto daleke 2024. godine. U politici su četiri dana mnogo vremena, četiri godine su vječnost.

Stvari jednostavno treba staviti na svoje mjesto. Dalija Orešković i Marijana Puljak, kao prva lica skore nove stranke, u svom pokušaju jačeg političkog profiliranja latile su se razočaravajućeg, perolakog populizma. Doista, tabla s natpisom “Ured predsjednika Republike” kojeg su stavile na Slovensku 9 i priča o mjestu na kojem sve grane vlasti “dogovaraju što će pojesti i opljačkati” podsjećaju na političku serioznost i dubinski uvid u funkcioniranje društva kakav su donedavno oko sebe širile sekte obožavatelja Živog zida ili Mislava Kolakušića.

Donošenje brojača novca za saborsku govornicu bio je, pak, dodatan korak dalje od onoga za što se dosad izdavala ekipa dio koje se okupio u stranku imena Pametno. Radi se, jednostavno, o razočaravajućem, populističkom dodvoravanju javnosti, a ne o ozbiljnom političkom radu – koliko god im brojač novca uspio “izbrojati” sekundi i redaka u medijskim prilozima.

Prerezali mu kočnice

Zato im je minute, a možda i sate medijske prisutnosti osigurao predsjednik Republike, Zoran Milanović. Priča o “samodopadnim narikačama”, propalim odvjetnicama i bankaricama koje smišljaju klopke za zadužene građane daleko je gora od (pre)jeftinih fora saborskih zastupnica koje se trse da svojim radom dođu do što većeg broja birača.

Današnja bujica predsjednikovih uvreda, pritom, nije jedina – od izbijanja afere Janaf Milanović se žestoko prepucava s predsjednikom Vlade Andrejem Plenkovićem (pri čemu mu ovaj nimalo ne ostaje dužan), uspoređuje ministre koji su dolazili u Klub Dragana Kovačevića s magarcima, lupa po predsjedniku Županijskog suda u Zagrebu Ivanu Turudiću, a svoj dio jezikove juhe dobio je i njegov nekadašnji ministar unutarnjih poslova, Ranko Ostojić… Milanović, ukratko, kao da se zahuktao, i svakog dana gazi sve žešće. A netko mu je prerezao kočnice.

Legitimno i pogrešno

I kao što je potpuno legitimno da Orešković i Puljak koriste pernarovske trikove za dobivanje mrvice medijske pozornosti (lijepo bi bilo da se barem suzdrže od provociranja iznošenja iz sabornice), potpuno je legitimno i to da predsjednik Republike, onako pernarovski, odluči reći svakom u lice do zadnjeg zareza što misli da ga ide. Naravno, legitimno ne znači da nije pogrešno.

Jer, Milanović svojim vehementnim “obračunima s njima” koji sad već idu u obliku serijala, možda godi svom političkom egu, ali radi vrlo ozbiljnu štetu svojim deklariranim političkim ciljevima. Pritom je najmanje bitna priča o drugom mandatu. Izborna kampanja za novih pet godina na Pantovčaku počet će negdje na ljeto daleke 2024. godine. U politici su četiri dana mnogo vremena, četiri godine su vječnost.

Mostovi i Vasa Ladački

Uostalom, sam predsjednik Republike tvrdi da ni ne zna hoće li se kandidirati za još jedan mandat, već da mu je bitno da nešto ostavi iza sebe. Nastavi li ovako, međutim, ostavit će samo pepeo. Ionako sklon političkom obračunavanjima bez rukavica sa svakim tko mu se taj dan nađe na ciljniku, Milanović bi do kraja mandata mogao porušiti sve moguće mostove koji postoje – pa onda još i neke druge.

Na taj način u politici nema ostavštine, osim nikad završenih sveopćih ratova. S aspekta cijelog društva, nije najveći problem što je predsjednik, eto, malo (da malo…. :-) ) svadljiviji ili što bi mogao proćerdati politički kapital brže nego što je Vasa Ladački prezreo konje vrane, sat sa zlatnim lancem i salaše.

Novo normalno

Problem je što je Milanović upravo fenomenalna zavjesa za sve što kao doista važna pitanja u javnosti želi afirmirati – Milanović. Je li normalno da DORH nije odmah uhićivao kad se dijelio Petekov novac? Je li normalno da je Kovačević pod mjere stavljen tek 40 dana nakon što je novac ostao u njegovom klubu? Je li normalno da svaka visokoprofilna akcija završi tako da nadzirani kopaju bubice u autu, brišu hard diskove ili bacaju mobitele u rijeku?

Je li normalno da vještačenja traju po sedam godina, a suđenja još i duže? Je li baš normalno da čovjeka pod tajnim nadzorom, osumnjičenog za primanje masnog mita, Vlada imenuje na direktorsko mjesto u lukrativnoj tvrtci od strateške važnosti za Republiku Hrvatsku?

Sve to su neusporedivo važnija pitanja o tome tko nariče, tko je bio nikakav odvjetnik, tko imao loše ocjene na Pravnom fakultetu ili kome treba kocka šećera poslije basketa (btw, bolje paše pivo). Milanovićev neizdrživ poriv da svakome tko ga se dirne skreše u lice sve po spisku, međutim, ključna pitanja o funkcioniranju ovog društva i prečesto slučajne države gura u pozadinu dublje od svih marnih napora armije vlasti bliskih političara, PR čarobnjaka i medija. A to sad već oporo vonja na dubinski poraz, daleko širi od jednih izbora koji će možda, nekad u budućnosti, biti izgubljeni.

Za još članaka poput ovog, prijavite se na Telegramove newslettere

Bespoštedno novinarstvo koje gura društvo naprijed.

Za neograničeno čitanje Telegrama i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Pretplatite se
Već imam pretplatu