Što smo naučili nakon Filipovićeve afere? Kad Plenković ode, Hrvatskoj će trebati godine da razmontira ovaj korumpirani sustav

Lovrinčević i Filipović su sporedni likovi, Plenković i mediji igraju glavne uloge u ovoj mučnoj aferi

Prije svega je ovo još jedna priča o Andreju Plenkoviću, hrvatskom wannabe autokratu briselske patine, pod čijom se palicom serijski uništavaju neovisne demokratske institucije, nipodoštava politička konkurencija i razvija korupcija dosad nezamislivih razmjera

Premijeru su ispadali bomboni iz usta. “Ja vjerujem da će on svojom energijom, znanjem i iskustvom vrlo brzo preuzeti sve aspekte ovog resora i da će postati važan timski akter u ovoj Vladi i da će dodati dodanu vrijednost i energiju aktivnostima”, govorio je Andrej Plenković predstavljajući novog ministra gospodarstva i održivog razvoja Davora Filipovića.

Stanovitu sumnju je, doduše, mogao predstavljati sadržaj tog “iskustva, energije i znanja”, jer se ono svodilo na pet mjeseci članstva u Nadzornom odboru Ine. I na poražavajuću predizbornu kampanju i jednako takav rezultat (četvrto mjesto) na izborima za gradonačelnika Zagreba.

No, Plenković se nije dao smesti, htio je svim silama dokazati da je njegov “briljantan” i “superioran” kandidat sa zagrebačkih izbora izgubio zbog nepravednog medijskog tretmana, pa je Filipovića, na zgražanje javnosti, instalirao na čelo jednog od ključnih resora u Vladi. Od svečane inauguracije do kratkog priopćenja iz Vlade o smjeni prošlo je tek malo više od 18 mjeseci.

Korov korupcije oko Plenkovićevih godina

Teško se u ovom trenutku oteti dojmu da ekspresnoj smjeni Filipovića nije toliko kumovala afera njegovog savjetnika o kojoj je pisao današnji Nacional – da je, naime, Jurica Lovrinčević javni novac prosljeđivao medijima u zamjenu za “korektan” tretman i stanoviti “rikverc”. Nego ono što je samo koji sat kasnije objavio Večernji list – da su Lovrinčevićeve informacije o aferi “plin za cent” preko posrednika dolazile do političara iz Mosta.

U krajnjoj liniji, političke sudbine Lovrinčevića i Filipovića nisu ni bitne. Za ovo društvo bi bilo reanimacijski ljekovito da se njih dvojica odluče do kraja otvoriti karte i u javnosti otkriti sve što znaju o mračnim poslovima u vrhu hrvatske politike i energetike. Ali, Plenkovićeve godine, oko kojih je poput korova obrasla posvemašnja korupcija, naučile su nas već da ne treba biti previše naivan i da je svaka javna prijetnja o tome da bi se mogla obznaniti mračna saznanja iz dubina vladajuće klike, tek pokušaj da se za sebe izbori što bolja startna pozicija u sljedećoj epizodi vlastite karijere, kad se prašine slegne.

Prometne nesreće, kafanske tučnjave i – milijarde

U ovoj najnovijoj mučnoj epizodi serijala o sad već nesumnjivo najgoroj i najštetnijom Vladi u hrvatskoj demokratskoj povijesti, međutim, Filipović i Lovrinčević sigurno nisu glavni akteri. Prije svega je ovo, naravno, još jedna priča o Andreju Plenkoviću, hrvatskom wannabe autokratu briselske patine, pod čijom se palicom serijski uništavaju neovisne demokratske institucije, nipodaštava politička konkurencija i razvija korupcija dosad nezamislivih razmjera.

Pod Plenkovićevom šinjelom, sjetimo se samo nekoliko primjera, namještali su se čak i državni ispiti za vozače, europskim novcima su se plaćale rođendanske ministarske proslave, zataškavalo prometne nesreće i kafanske tučnjave, na plinu – samo u Filipovićevom mandatu – isparilo prvo milijardu kuna, pa onda još 15 milijuna eura, dolazilo ministrima s popisima tvrtki koje moraju dobiti poticaje, dijelio se novac u kuvertama po parkiralištima… a sve nabrojano je samo vrh ledenog brijega marifetluka za koje se dosad saznalo. S tim da su poznate afere vrlo vjerojatno samo vrh ledenog brijega svih onih za koje se još ne zna.

“Space shuttle” i “prirodna ravnoteža”

I ne radi se tu više samo o Plenkoviću, niti će samo njegov odlazak – kad god se dogodio (a bilo bi pristojno da to bude već danas, što se, jasno, neće zbiti) – biti dovoljan da zemlja prodiše. Sustav koji je on – sad ćemo opet biti malo naivni – u najmanju ruku tolerirao postao je jači od njega, od stranke, od cijele države i njegovo demontiranje bit će posao koji će trajati godinama, ako ne i desetljećima, sa stalnom opasnosti da sve ode kvragu i priča se vrati u “prirodnu ravnotežu” u kojoj je javni novac i javna funkcija prije svega tek prilika za dobru zaradu precizno selektiranog kruga ljudi.

I tu se dolazi do drugog glavnog aktera ovog sunovrata, simboliziranog u šturom priopćenju Vlade o smjeni ministra za kojeg se nekad tvrdilo da je “space shuttle” za konkurenciju. Radi se o hrvatskoj medijskoj sceni.

Vrijeme je da se krene

Novac koji je Lovrinčević, kako tvrdi Nacional, nudio jednoj lokalnoj televiziji nije nimalo neobičan način rada. Čak i kad se slični “marketinški budžeti” javnih tvrtki s kojima se dila na opskurnim kavama po rubovima grada, maknu sa strane, javna je tajna da država obilno, putem raznih konferencija i okruglih stolova dotira rad najvećih domaćih medija. I da je posljedica takvih financijskih injekcija negdje između “korektnog tretmana” i direktne cenzure.

Stoga svakako valja pozdraviti najavu Mosta da će se u Saboru tražiti osnivanje istražnog povjerenstva koje će se baviti financiranjem medija javnim novcem. “Vrijeme je da se krene”, pjevao je svojedobno Goran Bare, na jednom od ključnih raskrižja domaće demokracije. Krajnje je vrijeme.