Što smo novo o Meštroviću naučili iz dvije važne izložbe

Ivan Meštrović autor je najpoznatijih splitskih spomenika, onog pjesniku Luki Botiću, ocu hrvatske književnosti Marku Maruliću i starohrvatskom Grguru iz Nina. Umjetnik, koji je dio života i stvaranja vezao za Split, darivao ih je splitskoj općini uzimajući svaki put za povod aktualni politički trenutak. Tako je njegov Botić (inače prvi Meštrovićev javni spomenik uopće) postavljen 1905. u središte tada zemljanih Prokurativa (Trg Republike, nekad Botićeva poljana) okupio veliku narodnjačku feštu punu zanosa političke pobjede nasuprot lokalnoj talijanskoj iredenti. Marulić je pak podignut o tisućugodišnjici Hrvatskog kraljevstva i splitskih crkvenih sabora 1925., dok se Grgur Ninski (inače najveća kiparska figura jednog hrvatskog umjetnika – 7,58 metara), čitao kao otpor slavenstva prema romanstvu u prošlosti, ali i u suvremenoj politici.

U današnje vrijeme orijaški Meštrovićev brončani biskup kao da je zasjenio hrvatskog Dantea, Marka Marulića. Postao je jedan od općeprihvaćenih gradskih simbola, poput Marjana ili Hajduka, kojemu ovdje tepaju “naš Grgur”. Kako u gradu još uvijek nema spomenika caru Dioklecijanu, osnivaču Splita, površne turiste, impresionirane njegovim dimenzijama i gestom, stalno treba razuvjeravati da Grgur nije – stari rimski car. I Splićani i gosti grada prolazeći podno spomenika glade mu veliki brončani palac za sreću, kao što se za povratak u Rim baca munita u fontanu di Trevi. I Marulić i Grgur Ninski imaju slične crte lica. Poznato je da nema ni rukopisnih ni likovnih svjedočanstava kako su stvarno izgledali. Mnogi u njima vide umjetnikov autoportret.

U studiji-katalogu izložbe Maje Šeparović Palade sabrane su poznate i neke nove informacije vezane uz brončani kolos na sjevernom ulazu u drevni Split. Autorica prati u korak promjenjivu sudbinu spomenika, od njegova nastanka u različitim verzijama i postavljanja one splitske 1929., do demontiranja od strane fašističkog okupatora 1941. i ponovnog postavljanja na sadašnje mjesto 1954.

Nasrtaj na Dalmaciju

Zamisao o spomeniku Grguru Ninskom krenula je iz Pariza 1919. godine gdje su se, u vrijeme Mirovne konferencije nakon završetka Prvog svjetskog rata, našli neki uvaženi našijenci, među njima Splićani, arheolog svjetskog glasa don Frane Bulić i kipar Ivan Meštrović, lobirajući kod svjetskih moćnika, nakon što su propala tri velika europska carstva, za interese tek formirane zajedničke države, Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca, kasnije Jugoslavije. Jedan od načina da se predstavimo velikom svijetu bila je i umjetnička izložba.

U to vrijeme Talijani su flotom i vojskom već bili nasrnuli na Dalmaciju, obećanu im tajnim klauzulama Londonskog ugovora, ali ih je na vrijeme obuzdala saveznička flota na čelu s Amerikancima, kao i otpor naših ljudi. Ondašnjim kulturnjacima pradavni se Grgur Ninski ukazao kao idealan simbol branitelja nacionalnih interesa. U narativu nacionalnog romantizma 19. stoljeća stari je biskup važio za borca za glagoljicu, a protiv latinskog bogoslužja (iako to nije imalo nikakvu potvrdu u povijesnim činjenicama).

Nakon prvih skica nastalih u njegovu atelijeru na Manhattanu, Meštrović je splitsku verziju Grgura modelirao u Zagrebu, a skulpturu su izlili u bronci ovdašnji meštri koji su prethodno učinili i atraktivne Meštrovićeve čikaške Indijance na konjima. Kipar je spomenik dovršio u rujnu 1927. pa je impresivni monument spojen u dvorištu Umjetničke akademije u Ilici izazivajući divljenje Zagrepčana. U Split je stigao vlakom i na saonicama kroz Mletačka vrata dovučen u Palaču, na Peristil, pred katedralu u kojoj je, u vrijeme kralja Tomislava, vodio svoje bitke ušavši u legendu kao zaštitnik glagoljske pismenosti i staroslavenskoga bogoslužja.

Predlažući splitskoj općini spomenik Grguru, koji će učiniti besplatno, Meštrović je postavio dva uvjeta: punu umjetničku “slobodu koncepcije” koja je uključivala i mjesto gdje će kip biti postavljen. Trag o tome nalazimo u njegovoj nedavno objavljenoj prepisci s njegovim prijateljem dr. Ivom Tartagliom, banom Primorske banovine koji je, u vrijeme pregovora oko Grgura, bio dugogodišnjim splitskim gradonačelnikom. Zbog Meštrovićeva zahtjeva da glomaznog Grgura postavi na Peristil, u narednom razdoblju razvila se dugotrajna žestoka polemika kakve nije bilo u povijesti splitskog kulturnog života. U cjelokupnoj bibliografiji o Splitu, obavještava nas Ivančević, nema teme o kojoj je registrirano toliko jedinica, čak 70. Ni jedna nije toliko obrađivana od kraja 18. st. do 1941.

Jasna simbolika i politička poruka kipa Općinskom vijeću nije, naravno, bila sporna. Stručna likovna kritika visoko je ocjenjivala Meštrovićevo djelo i o njemu govorila s najvećim uvažavanjem (“vrsno je i zanatski zahtjevno modeliran”). No, odabir relativno malog antičkog trga, Peristila, za takvu gromadu, izazvao je buru i mnogo protivnika od ugleda. Don Frane Bulić držao je da je postavljanje Grgura na Peristil “štetno pa i apsurdno”. Šef Konzervatorske službe Ljubo Karaman, tadašnji glavni autoritet među povjesničarima umjetnosti, govorio je i pisao (u posebnoj brošuri) o “atentatu na najveličanstveniji arheološki spomenik u Splitu”. Spominjalo se i “kršenje zakona historijske razložnosti, svih pravila estetike i građanske skladnosti.” Meštrović je tvrdio sve obrnuto. Na kraju je bilo po njegovu.

“Slučaj Grgura Ninskog” našao se i u nedavno objavljenoj knjizi Povijest poraženih uglednog splitskog povjesničara mlade generacije dr. Dragana Markovine. On navodi da je ondašnja polemika donijela i “posve suprotstavljena tumačenja same uloge Grgura Ninskog, od stava preuzetog iz narodnog preporoda u 19. stoljeću o Grguru kao borcu za hrvatski jezik i očuvanje hrvatske kulture do toga da se Grgur promatrao kao simbol jugoslavenstva koji je, boreći se za hrvatski jezik pridonio afirmaciji Južnih Slavena i tako položio temelje za nastanak buduće zajedničke države”.

Protunarodna djelatnost

Pa ipak, glavna neslaganja bila su usredotočena samo na lokaciju. Za sve, Grgur je bio borac protiv talijaniziranja Dalmacije. Manjinsko talijansko stanovništvo imalo je drugo tumačenje. Markovina navodi stavove Ildebranda Tacconija, jednog od najuglednijih splitskih Talijana i urednika zadarskog časopisa Rivista Dalmatica, koji je povodom postavljanja spomenika napisao članak “Novi napad na Dioklecijanovu palaču”. “Tacconi u članku na postavljanje monumentalnog spomenika među rimske zidove, unatoč protivljenju struke, gleda kao na izraz smiješnog šovinizma hrvatske gradske uprave. On je priznao umjetničku vrijednost, ljepotu, snagu i izražajnost spomenika, ali njegovo postavljanje drži uvredljivom provokacijom hrvatske općine i umjetničkom devastacijom Peristila”.

Politička razračunavanja osobito su došla do izražaja u Tartaglinu govoru na svečanom otkrivanju, 29. rujna 1929., fešti koja je, po slikovitom Ivančevićevu opisu, okupila kršne seljake iz Dalmatinske zagore koji su se spustili i nadiru u Split s glazbom i pjesmom, u narodnoj nošnji. Istodobno gradom promiču limene glazbe kraljevske vojske i mornarice, školska djeca u bijelim haljinicama i modrim odijelcima a la marinera, nepregledno mnoštvo seljaka i građana, tribina nasuprot katedrali, svečano uparađeni katolički kler i predstavnici Srpske pravoslavne crkve, knez Pavle, izaslanik kralja Aleksandra Karađorđevića (koji je netom uveo brutalnu šestojanuarsku diktaturu), gradonačelnik Splita, kasnije ban Primorske banovine dr. Ivo Tartaglia, ministri, ugledne ličnosti državnih i drugih struktura, čak i admiral britanske ratne mornarice Kelly s ratnog broda slučajno ukotvljenog u splitskoj luci tih dana… Jedino nije bilo – konzervatora.

Tartaglia je, navodi Markovina, sve koji su se usudili izraziti kritičke primjedbe na Meštovićev kip Grgura na Peristilu optužio za antinarodnu i antidržavnu, protalijansku iredentističku djelatnost, a teoretičare, u koje ubraja Bulića i Karamana, prikazao kao ratoborne, konzervativne zagovornike latinske umjetnosti i dominacije. “Tabor predvođen od konservatora starina, arhitekata i inžinira, i od profesora-ljubitelja rimskih starina… pišu se članci, tiskaju brošure, proturaju se vijesti u strane novine… izaziva se pomoć talijanske štampe, postizava se savezništvo najljućih neprijatelja naše nacije.”

Ukratko, događa se standardni obrazac kampanje protiv intelektualca, stručnjaka za određeno područje: počinje se s nepriznavanjem kvalificiranosti za prosudbu, a završava se političkim insinuacijama o protunarodnoj djelatnosti, piše u knjizi Markovina, a za Telegram, u povodu najnovijih Meštrovićevih izložbi, kaže:

Novi interes za Meštrovića

Iskazivanje novog interesa za Meštrovića odlična je stvar. To se zanimanje u pravilnim razmacima iskazuje na razne načine, od objave monumentalne monografije Duška Kečkemeta, preko izložbe posvećene Meštroviću u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu, za vrijeme Noći muzeja 2014. godine (Meštrovićeva skulptura Povijest Hrvata), pa sve do ovih paralelnih splitsko-zagrebačkih izložbi.

Međutim, teško se oteti dojmu kako se kod većine ovih slučajeva pokušava politički kroatizirati Meštrovića. Da je splitska sredina u takvoj vrsti historiografskih čitanja, do sada stekla ogromno iskustvo, nije uopće uputno sumnjati. Za potvrdu ovakve vrste zaključka bit će dovoljno analizirati odnos prema Ivi Tartagli. No što se samog Meštrovića tiče, on pomalo doživljava sudbinu umjetnika čije se djelo pokušava odvojiti od konteksta njegova nastanka i svjetonazora umjetnika.

Estetski argumenti

Drugim riječima, istinska problematizacija postavljanja spomenika Grguru Ninskom morala bi ukazati na jedinstven slučaj koalicije jugoslavenskog i hrvatskog nacionalizma, bez čega bismo teško mogli razumjeti važnost koju je sam Meštrović tom spomeniku pridavao. No, s obzirom na to da bi takva javna problematizacija eventualno neke stvari zatalasala, Meštrović je, kao u mnogo sličnih slučajeva, od Krleže pa na dalje, kanoniziran samo da ne bi bio čitan i tumačen.

Spomenik Grguru Ninskom demontirala je 1941. i uklonila s Peristila talijanska okupatorska fašistička vlast. Nalog je dao poznati zlotvor, splitski prefekt dr. Paolo Zerbino, kasnije Mussolinijev ministar unutarnjih poslova u kratkotrajnoj Mussolinijevoj Talijanskoj Socijalnoj Republici (čija je vlada marginalizirana na obali Gardskog jezera, u malom mjestu Salòu), koji je brončanu glavu hrvatskog biskupa htio odnijeti u Rim kao trofej (umjesto toga došli su ga glave talijanski partizani).

Meštroviću, koji je za demontaže Grgura bio u Splitu, preneseno je kako Talijani misle da bi bilo najbolje da ode u Hrvatsku, u Zagreb (Split je ustaški poglavnik Ante Pavelić upravo bio prodao Italiji). Ali, ni tamo nije bio dobrodošao. Odveden je u ustaški zatvor. Kasnije je bilo sređeno da ode u Italiju. U Split se više nikada nije vratio iako je 1959. iz Amerike došao u domovinu i dugo ćakulao s jugoslavenskim predsjednikom Titom na Brijunima.

 

Što se tiče Grgura, nakon kapitulacije Italije kratkotrajni njemačko-ustaški režim u Splitu preimenovao je Peristil u Trg Grgura Ninskog, ali je raskomadani spomenik ostao i nadalje u općinskom skladištu. Po oslobođenju, brižni Meštrovićev prijatelj Tartaglia premjestio ga je u garažu kipareve kuće na Mejama, sadašnju Galeriju Meštrović. Živo antitalijanstvo kao posljedica surove okupacije, koje je došlo do izražaja u brutalnom uklanjanja Bajamontijeve fontane na Rivi, nakon oslobođenja ipak nije Grgura vratilo na Peristil. Vlast, koju vode komunisti, pronalazi mu novo mjesto nasuprot Zlatnih vrata. Prijedlog je – karakteristično za Split – jedva prošao. Bilo je i drukčijih rješenja koja su se isprobavala tako da je gradom šetala velika kartonska maketa spomenika. Jedna od lokacija bila je i u malom parku kod Pazara koju je Kerum nedavno iskoristio za spomenik Franji Tuđmanu.

Zna se da Meštrović nije bio zadovoljan. On je ostao na istim pozicijama, ideološkim i estetskim argumentima. Da će Peristil zauvijek biti izgubljen za Grgura spoznao je kada mu je Tartaglia javio u Ameriku kako kipar Marin Studin, umjetnik utjecajan u novoj vlasti, inače Meštrovićev zet, predlaže da se Rotonda uz Peristil (Vestibul), u to vrijeme zapuštena, restaurira i namijeni za neku vrstu partizanskog Panteona. Meštrović je pisao Tartagli kako poginuli partizani zaslužuju taj antički ambijent.

Kod postavljanja Grgurova spomenika 1954. nije bilo posebne svečanosti, kao da se vlast nije snalazila kako koncipirati priredbu. Ali, ni prilikom obilježavanja završetka temeljite obnove brončanog kipa prije samo godinu dana nije bilo nikakvog programa, osim kratkih rutinskih prigodničarskih govorancija pred malobrojnim okupljenima. Kao da i dalje ne znamo učiniti svečanost vezanu za Grgura iako je ninski biskup, kao što smo vidjeli, našao svoje mjesto u gradskom imaginariju, u poeziji Kukuljevića Sakcinskog, Kapića, Nazora, Katalinića Jeretova, Paule von Preradović, u Hatzeovoj glazbi i na platnima Medovića i Kljakovića, a splitski teatrolog i dramski pisac Vlatko Perković nedavno ga je oživio u još neizvedenoj drami “Tomislav”.

Na kraju, ovu burnu štoriju o biskupu Grguru možda bi bilo najprikladnije, s dozom melankolije, skrenuti na rub naše teme i zaključiti mišljenjem autoriteta za spomenike Ive Šimata Banova: “Hrvatskoj kronično nedostaju spomenici ‘iz čista mira’, spomenici kontemplacije i optimizma kakve poznaje svijet.” U javnom prostoru imamo ih tek poneke: u Zagrebu Meštrovićev Zdenac života, Džamonjin Jelen u Studentskom centru, Kožarićevo Prizemljeno sunce; u Splitu u sto godina imamo Hrastin “Figom u pirju” u Marmontovoj, “Ružu vjetrova” Jagode Buić poviše “Labuda”, Lipovčevo “Plavo stablo”… Grgur nije spomenik iz čista mira. Srušeni spomenici bliska je, ali posebna tema.

---

Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 12. ožujka 2016.