Što, svi ćemo se praviti da je Ćorić otišao zbog umora, a ne zato što mu se opasno približila Uskokova istraga?

Plenković smjenama želi izbjeći da mu opet ministre vode iz Vlade direktno u Remetinec

Kao što je Telegram otkrio još sredinom veljače, Domagoj Validžić, jedan od aktera u toj aferi optužio je Ćorića za sudjelovanje u pogodovanju investitorima u vjetroelektranu Krš-Pađene

Današnja sjednica Vlade bila je zadnja za ministra gospodarstva Tomislava Ćorića koji odlazi s te funkcije. Iako mu se premijer Plenković danas zahvalio na “nizu aktivnosti koje je poduzeo” i uz to izrazio nadu da će možda ponovno surađivati na istim pozicijama, kao da ga je eto, tek tako, potjerao iz Vlade, Ćorića su upravo neke aktivnosti koje je poduzimao stajale fotelje.

Ćoriću se opasno približila USKOK-ova istraga u aferi Rimac. Kao što je Telegram otkrio još sredinom veljače, Domagoj Validžić, jedan od aktera u toj aferi optužio je Ćorića za sudjelovanje u pogodovanju investitorima u vjetroelektranu Krš-Pađene.

Želi izbjeći da mu opet ministre iz Vlade vode u Remetinec

Objavili smo i mail iz kojeg je vidljivo da je Validžić, koji mu je tada bio jedan od najbližih suradnika po dogovoru obavijestio Ćorića da će Ministarstvo donijeti odluku koja ide u prilog Investitorima u Krš-Pađene. Odluku zbog koje će se Validžić naći na meti istražitelja.

Nedugo nakon toga uhićen je bivši ministar graditeljstva Darko Horvat, a izašle su i vrlo nezgodne informacije potpredsjednika Vlade Borisa Miloševića i ministra rada Josipa Aladrovića, kojima je danas također bila zadnja sjednica Vlade. Očito je da si Plenković nije želio ponovno priuštiti, kao u Horvatovom slučaju, da mu ministre praktički direktno iz Vlade vode u Remetinec.

Krajem ožujka Telegram je objavio tekst o odluci koju je potpisao ministar Ćorić da se tridesetogodišnja koncesija za hidroelektranu na rijeci Jadro dodjeljuje zaštitarskoj tvrtki koja se nikada nije bavila energetikom. Posebno je zanimljivo da je natječaj za tu koncesiju objavljen na Badnjak i to samo u Elektroničkom oglasniku javne nabave. Netko bi mogao pomisliti da je onaj tko je tempirao objavu natječaja baš u to vrijeme, želio da ga što manje ljudi vidi.

Filipović je obećavao tvornicu cjepiva protiv raka

Uglavnom, Ćorić odlazi iz Vlade, a nasljeđuje ga Davor Filipović, kojeg je šira javnost upoznala kao kandidata za gradonačelnika Zagreba, na posljednjim izborima. Iako je od samog početka bilo jasno da su mu šanse za pobjednu minimalne, Filipović je definitivno, zbog brojnih gafova, postao jedna od glavnih zvijezda.

Jedna od najupečatljivijih ideja koju je iznio kao kandidat za gradonačelnika Zagreba bila je ona o gradnji tvornice cjepiva protiv raka kako bi “zaposlili mlade ljude”. Filipović je, inače, doktor ekonomskih znanosti. Prošle godine imenovan je u Nadzorni odbor INA-e, što je u javnosti percipirano kao nagrada za to što je pristao biti neka vrsta glinenog goluba u utrci za zagrebačkog gradonačelnika.

Filipović je izvanredni profesor na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, a 2017. je imenovan predsjednikom Nadzornog odbora državne kompanije Hrvatske šume, iz kojih svako malo izađe neka – veća ili manja – afera, a koje, očito, ljudi zaduženi za nadzor poslovanja, nisu u stanju detektirati.

Novi ministar bit će zabavniji od dosadašnjeg

Kao ministar, Filipović će sasvim sigurno biti, s obzirom na dosadašnje gafove, zabavniji od Ćorića. Možda Hrvatska napokon dobije tvornicu cjepiva protiv raka, koju je obećavao kao gradonačelnički kandidat.

Problem je jedino kako će se snaći na novoj funkciji, s obzirom na to da, barem prema anegdoti koju je ispričao Jutarnjem listu, ima problema sa snalaženjem u novim situacijama. Naime, Jutarnjem je ispričao da je jednom prilikom 20-ak minuta čekao na prelazak ceste, jer nije znao stisnuti tipku na semaforu. Citat njegove izjave je u nastavku:

“Kad sam prvi put došao u Ameriku, dobili smo jasnu uputu da se ne smiju kršiti pravila jer se može izgubiti stipendija. Kako je moja stipendija bila 35.000 dolara godišnje, pazio sam na svaki detalj pa i na prelazak ulice. Tako sam jednom 15 – 20 minuta stajao na semaforu, nigdje nije bilo žive duše, dok se nije pojavio jedan čovjek i pritisnuo ono što mi danas imamo i upalilo se zeleno svjetlo. Međutim, 2002. godine nije bilo takvih semafora kod nas u Zagrebu, a ja sam se striktno držao pravila.”